"Nekoliko mjeseci prije korone smo dobili vrlo izdašnu ponudu da napravimo jedan reunion koncert. Ja sam uvjetoval da ti novci odu u dobrotvorne svrhe. Većina u bendu je bila za, a neki su o tome htjeli malo razmisliti. A onda je došla korona, pa potresi..., ali nije to još gotovo. Haustor je ime koje bi privuklo dosta ljudi, kaj bi omogućilo da se skupi novac koji bi onda učinio neku razliku", kaže u razgovoru za tjednik Novosti Srđan Sacher, muzičar i pjesnik kojeg javnost najviše pamti kao suosnivača Haustora i Vještica. Ovih dana njegov novi projekt, bed Sacher, objavio je video spot za pjesmu „Kad na nebu vidiš dugu“, a u intervju, mešu ostalim odgovara i na pitanje zašto je scena prije više postojala, a danas se teško formira: prema njegovom mišljenju riječ je o strukturalnom razlogu, kojeg će imenovati kao neoliberalizam, odnosno "kapitalizam koji ne omogućava da se nešto dogodi na temeljnom, grassroots nivou, tj. mimo njegove kontrole".

Moj dida je namrštijo se i drinknijo je guc biloga. Onda je on rekao: „Nou frks, aj piši… Nacijonalnost Hrvat, vira pravoslavna, jezik bosanski!“ Lorenco je od zbunjoze zinijo prema didi. Dida je rekao: „Tonino, a kako se ti danas osjećaš?“ Barba Tonino je rekao: „Nacijonalnost Bošnjak, vira katolička, jezik srpski!“ Sad je Lorenco zinijo prema barba Toninu. Onda je šjor Bepo njemu dobacijo sa šanka: „Aj odma zatefteri i mene! Nacijonalnost Srbin, vira muslimanska, jezik hrvacki!“ Lorenco je trepućao sa očima i zaškarpunijo se po faci. Dida je rekao: „Eto, tako ti se mi tri danas osjećamo! A da si doša juče, Lorenco, bila bi neka skroz druga kombinacija!“ Barba Tonino je dignijo čašu biloga uzrak i zavrtijo je sa glavom: „Eeee koje bogastvo vira, nacija i kultura! A svi rođeni na iston otoku!“ Šjor Bepo je rekao: „SFR Šolta!“

Te noći ni Jure ni njegov cimer Toni Kukoč nisu spavali. Dopisnik Dela Stane Trbovc ujutro je Juri prenio poziv slovenske Vlade da se odmah vrati u Sloveniju, jer „uvredljivo je za slovenski narod da slovenski sportaši u ovakvoj situaciji na međunarodnim natjecanjima nastupaju za Jugoslaviju“. U dresu Olimpije, izgubljen i uplašen, Jure se na jutarnjem treningu dogovarao s Janezom Drvaričem, trenerom iz Pardenonea, kako se nakon Eura uopće vratiti u Sloveniju. Dva sata pred finale uplakan je zakucao na vrata sobe selektora Ivkovića. Ako zaigra, za Sloveniju će biti izdajnik; ako ne zaigra, izdat će prijatelje iz svlačionice. Duda mu je rekao da ne brine. On će igračima i novinarima objasniti da nije spreman. I pobjedu u polufinalu protiv Francuske i trijumf protiv Italije u finalu Jure je tako gledao na televiziji u sobi rimskog Holiday Inna. Na jastučiću s kojega su lijepe talijanske hostese dijelile odličja jedna je zlatna medalja ostala nedodijeljena.

Iskazivati pijetet (ili gajiti neke suptilnije osjećaje) prema trobojnoj krpi, makar ona bila ukrašena kakvim dvoglavim kičem, ili pokorno ustajati na zvuke himne, čak je prilično bizarno i komično. Te životne prakse ne spadaju ni u kakve prirodne ljudske reakcije, niti su posljedice djelovanja nagona, osim ako i poslušnost ne svrstamo u nagon. U mom slučaju, recimo – što možda treba pripisati i poznim godinama – kada se postavi izbor između nečijih svježe opranih gaća koje se suše na balkonskome štriku i hrvatske zastave koja vijori na jarbolu, simpatije automatski lete prema gaćama. Neusporedivo ih više respektiram od svečano izvješena komada platna s privremenim dezenom. Hoću reći: "poštovanje zastave i nacionalnih obeležja" je ishod procesa pripitomljavanja i discipliniranja, procesa dresure i kolektivne obuke, a taj proces čini samu bit nacionalizma.

„Ono što je zamišljena kao kičasta, bahata groteska samo tako može i da završi. Uz gadan mahmurluk, naravno“, ocjena je „spektakularnog“ vjenčanja Jasmine Izetbegović, kćerke jedinice bračnog para Izetbegović. Dao ju je bosanskohercegovački književnik Selvedin Avdić u kratkom razgovoru za prošli broj tjednika Novosti, a bila bi prava šteta da ga ne podijelimo i s našim čitateljima i čitateljicama. Avdiću su postavljena tek tri pitanja. U jednom od odgovora izrazit će nadu da svjedočimo kraju dinastije Izetbegović, a u drugom će konstatirati da se odnos Bošnjaka prema Turskoj ne može uspoređivati s odnosom bosanskih Srba i Hrvata sa Srbijom i Hrvatskom: „Ne znam šta misli većina Bošnjaka, ali koliko znam, BiH nikada nije imala veliku pomoć Turske izuzev izljeva deklarativne bratske ljubavi.“

Životna partnerica dr. Gordana Lauca, znanstvenica i profesorica na PMF-u dr. Vlatka Zoldoš privukla je pažnju javnosti patrijarhalnim i homofobnim stavovima, nakon što se njezin partner "proslavio" seksističkom objavom na društvenim mrežama. I sreća je da se to dogodilo jer je razotkrilo da na jednom od prestižnih hrvatskih fakulteta studentima predaje profesor koji promiče rodne stereotipe, a na drugom osoba koja javno zagovara stav da su homoseksualni odnosi "neprirodni i biološki besmisleni", i koja je ujedno i kolumnistica državnog portala Žene i mediji, kojem je primarna zadaća borba protiv diskriminacije i borba za ravnopravnost spolova. Ono što se događalo u posljednja dva dana u medijskom slučaju Lauc-Zoldoš ogledan je primjer promicanja rodnih stereotipa u medijima i javnom prostoru, garniran zamaskiranom homofobijom.