U životu seljaka koji od zemlje žive, na najočitiji način se pokazuje da je voda izvor života. Tu činjenicu suvremeni Evropljanin lako zaboravlja. Hrvati su te činjenice svjesniji, ali općenito je interpretiraju na drugi način. Oni, naime, misle na morsku vodu. I dok sunce peče tjednima, a prašina nam se lijepi za bronhije – pa bi, ako ništa, dobro došla barem koja kap kiše da pokupi prašinu, otac na Hrvatskom radiju, jer imaju najbolje meteorologe a mi smo po vremenu jako slični jednom dijelu Hrvatske, sluša razgovor s meteorologom i nada se da će se spomenuti neka đenovska ciklona ili hladna fronta. Ne, nema ništa dobro na vidiku, nastavlja se zlo i naopako, ali voditelj i stručnjak ne kažu tako. Oni kažu da se nastavlja „lijepo vrijeme“ i veoma su sretni jer „se još možemo kupati“. O seljacima i njihovim mukama ni riječi, to je rezervirano za neke posebne emisije i za Plodove zemlje iza podnevnog TV-dnevnika.

Kad je u veljači ove godine nakon smrti patrijarha Irineja za novog poglavara Srpske pravoslavne crkve izabran Porfirije, mitropolit zagrebačko-ljubljanski, mnogi su se ponadali da bi se stanje u Srpskoj pravoslavnoj crkvi moglo promijeniti. Zasad od toga nema ništa jer patrijarh Porfirije ostaje vjeran stavovima svojih prethodnika. Kad vrh Srpske pravoslavne crkve odbija da se suoči sa zločinima velikosrpske politike, teško je očekivati da će to učiniti vjernici. Vjernici se, kao i u slučaju drugih vjerskih zajednica, u pravilu ponašaju kao i njihovi poglavari i duhovni vođe.Patrijarhovo protivljenje crnogorskoj rezoluciji o Srebrenici pokazuje da je on u stanju katalepsije i umrtvljene savjesti, bez osjećaja stida i krivice. Dok patrijarh Porfirije uživa u srpsko-pravoslavnom snu nevinosti, preživjeli Srebreničani ne mogu oka sklopiti zbog patnji koje su pretrpjeli i zbog tuge i razočaranosti da im te patnje ne priznaju ni oni koji se pozivaju na Boga.

Društvena nejednakost narasla je u svim eksjugoslavenskim zemljama nakon raspada nekadašnje zajedničke države, a analiza Bečkog instituta za međunarodna ekonomska istraživanja pokazala je da su se od 1989. do 2019. godine, dakle u 30 godina, prihodi najbogatijih jedan posto u Hrvatskoj udvostručili nauštrb srednjeg sloja, a domaći stručnjaci tvrde da je realna nejednakost još bitno veća. Priča je to koju donosi novi broj tjednika Novosti, na čijoj se naslovnici konstatira – „Nova klasa“. Tekst o društvenoj nejednakosti potpisuje Jerko Bakotin, a u novom broju je i intervju sa zamjenikom zagrebačkog gradonačelnika, Lukom Korlaetom koji poručuje – „preuzeli smo nasukani supertanker“. Tu je i komentar Viktora Ivančića o likvidaciji novinarstva u Glasu Istre, ali i mnoštvo drugog dobrog sadržaja. Evo kratkog pregleda što donosi novi broj tjednika kojeg od danas možete pronaći na svim boljim kioscima.

Onaj barba Franino je rekao: „A jebame led ako oni Srbi nisu skroz ukurcu!“ Barba Franino je bijo u šjor Bepovoj konobi na Šolti. On je sidijo za stolom sa onim barba Špirom iz pandurije i čitao je novine. Za drugim stolom je sidijo moj dida sa onim svojim frendovima barba Toninom i don Josom. Oni su drinkali travaricu i igrali su briškulu. Ja sam sidijo do njih i drinkao sam sokić od višnje. Don Joso je meni rekao: „Šta ti, mali, isto ne bi drmnija jednu travaricu? Moš je razblažit sa sokićom!“ Dida je njemu rekao: „Aj nemoj mi brumavat unukića, pope! Samo bi još tribalo da postane alkos ka ti!“ Don Joso je trgnijo guc iz bićerina i rekao je: „A jebiga bože, kad san se navuka još u sjemeništu…“ Za trećim stolovima su sidili treća rulja i drinkali su nešto treće. Onda je barba Tonino sa našeg stola okrenijo se prema stolu od barba Franina i pitao je: „A zašto ti, Franino, misliš da su Srbi ukurcu?“

Tajib Delalić, vijećnik Stranke demokratske akcije u Općinskom vijeću Novi Grad Sarajevo nedavno je zatražio da se u toj općini preimenuje ulica nazvana po Srđanu Aleksiću, mladiću kojeg su 1993. godine u Trebinju ubili srpski vojnici nakon što je Aleksić pokušao obraniti svog sugrađanina, Alena Glavovića, na kojeg su se vojnici okomili samo zato jer je Bošnjak. Delalić je ustvrdio da je službena “definicija” kako je Aleksić ubijen jer je branio Bošnjake netočna i da je Aleksić ustvari nastradao kada je vojna policija krenula u zapljenu odjeće koju je za njega prodavao Bošnjak Glavović. Radi se o tezi koju već godinama iznose srpska radikalna desnica kako bi relativizirala cijeli slučaj, prikazujući žrtve kao sitne kriminalce koji su se ustvari opirali pravu i pravdi, pri čemu je nesretnim slučajem i isključivo svojom krivnjom Aleksić stradao. Delalić javno poručuje i da su Trebinjci prvu četničku kokardu vidjeli upravo na Srđanu Aleksiću.

Zloglasni Hillary Step, nekoć smrtonosna zamka za penjače, kako vidimo, jednako je smrtonosan i danas, samo što alpinisti tamo više ne padaju u ambis, već se smrzavaju i umiru satima čekajući u gužvi pred ljestvama kao na Black Fridayu u Macy'su. U svemu, više od tri stotine alpinista i njihovih nosača ostavilo je svoje kosti na obroncima Everesta, a zajedno s njihovim tijelima ekspedicije su ostavile i tone - otpada. Prije dvije godine, recimo, grupa od petnaestak nepalskih volontera mjesec i pol dana čistila je padine Mount Everesta, sakupivši više od deset tona smeća! Mitska Chomolungma, preplavljena hipsterima s GoPro kamerama i aplikacijama za uspon, postala je tako samo malo skuplja Instagram kulisa – tek „banalno brdo“, kako ju je razočaran nazvao veliki Messner – dok su alpinisti staroga kova već odustali i prešli na niže, ali teže uspone, gdje je još uvijek moguće na vrhu biti sam sa sobom, planinom i nebom.