Može li, recimo, Slovenac prevoditi dalmatinskog pisca na slovenski? Može li – smije li uopće – neki srednjoeuropski protestantski Slovenac prevoditi jednog mediteranskog anarhoateističkog Hrvata na slovenski? Nekad davno, prije nego smo osvijestili osobne i kolektivne identitete, pitanje je moglo biti glupo. Može li slovenski prevoditelj prevoditi Hrvata? Naravno da može: tko će ga drugi, zaboga, na slovenski uopće prevesti? Danas znamo da je takav pogled duboko kulturno uvredljiv. Prijevod, naime, nije samo dešifriranje teksta, već i transkripcija samog njegovog duha, te cjelokupnog autorovog kulturnog naslijeđa. Nije riječ samo o književnosti, niti je na prevoditelju tek u svom jeziku pronaći i uhvatiti duh teksta i kulturno naslijeđe stranog pisca – on mora biti taj duh, on sam mora dijeliti to naslijeđe.

Katolička crkva u župi Hard jedna je od mnogih u Austriji koje su odlučile izvjesiti duginu zastavu u znak solidarnosti s LGBT zajednicom nakon što je Vatikan prošli mjesec objavio odluku da Crkva ne može blagosloviti istospolno partnerstvo. Moćni vatikanski ured odgovoran za obranu crkvene doktrine, Kongregacija za nauk vjere (CDF) donio je odluku da istospolna zajednica ne može biti blagoslovljena unatoč njezinim "pozitivnim elementima". Ured je napisao da Bog "nikada ne prestaje blagoslivljati svako svoje hodočasničko dijete na ovome svijetu ... ne blagoslivlja i ne može blagosloviti grijeh". Svećenik župe Hard Erich Baldauf kaže da su on i stotine drugih svećenika koji pripadaju reformski orijentiranom pokretu "Svećeničkoj inicijativi" odlučili izvjesiti zastavu da pokažu "da se ne slažemo s tim zastarjelim stavom", a tu su gestu napravile i mnoge druge crkve.

Jer... da nije bilo komunista, šta bi oslobodioci od komunizma, evo već tri decenije, krali? Ovdašnje političke elite već trideset godina ne rade ništa osim što rasprodaju, krčme, na sebe prepisuju ono što su komunisti napravili za četrdeset. I još nisu sve hapili. Komunisti su napravili više nego što ovi za isto vrijeme mogu ukrasti i uništiti. A ovi su zaista izvrsni u uništavanju: jato skakavaca im nije ravno. U pokušaju da se pronađe nešto sa jednakim destruktivnim potencijalom, naučna literatura nije od pomoći. Nužno je posegnuti za religijskim tekstovima. E, ovi su kao četiri jahača Apokalipse: Pohlepa, Rat, Glad, Smrt. Ali četiri jahača koji ne nose luk, mač i vagu, nego za sobom vuku stotinjak nuklearnih projektila najveće razorne moći i flotu teretnih brodova punih soli: da pospu na zemlju koju su spalili.

„Na ovim prostorima nikad nije ni postojalo neko ozbiljno političko kazalište, ponajmanje u institucionalnom okviru. Institucije su tu da ne dovode u pitanje ono oko čega već postoji široki društveni konsenzus. Zato nemamo predstava koje bi doista kritički govorile o Domovinskom ratu, o ovoj vladi ili razini korupcije o ovome gradu. Ljudi koji vode institucije se u pravilu postavljaju da ne bi dovodili u pitanje nametnute društvene konsenzuse ili politike onih koji su ih na te pozicije postavili ... Institucije daju veliku vidljivost i potencijalno se s njima može puno napraviti. Ali ne treba zaboraviti da one isto tako mogu aproprirati svaku pobunu. S druge strane, izgladnjivanje je permanentna kulturna politika u odnosu na nezavisnu scenu. Pitanje je odluke želiš li biti gladan i imati slobodu lajanja ili želiš ući u instituciju, biti sit i pomalo drijemati kao poslije ručka“, kaže kazališni redatelj Oliver Frljić u razgovoru za Kulturpunkt.

Sjebali smo vlastitu budućnost i zajebali svoje unuke na sve zamislive i nezamislive načine. Nijedne od deset hiljada generacija – sve od prvog afričkog homo sapiensa do danas - potomci se nisu tako sramili kao što će se naša unučad sramiti nas. Imam milijun dobrih primjera za tu tvrdnju. Evo samo jednog. - Ne shvaćam. To je to? – zbunjeno će u toj bliskoj budućnosti jedan od naših unuka u uglednom njujorškom odvjetničkom uredu gledati primitivni neki kompjuterski monitor s početka dvadeset prvog stoljeća. - Da. To je ostavština vašeg djeda. Vi ste, kako i sami znate, bili njegov najdraži unuk – objasnit će stari odvjetnik zbunjenom mladiću, svečano pokazujući stari ekran s ispisanom jednom kratkom rečenicom. – Kao mudar čovjek, investirao je novac u vrijedne stvari, a kao predani djed, ovo je ostavio vama.

Moji poznanici i prijatelji umiru po svijetu. Uglavnom od svojih bolesti. Ali sve te smrti u gluho pandemijsko doba prolaze tiho, bez drame i bez realnog vremena žalovanja. Sa smrću poznate osobe nešto naše, ili onaj dio nas koji je ta osoba pamtila, nestane. Tako se naš svijet smanjuje. Tako mi iz svijeta iščezavamo. Moj drug Victor Antonie naučio me je kako otvoriti nar. Kako zarezati koru tako da se šipak prirodno otvori, nakon čega je lako pobrati crveno zrnevlje iz ploda. Radili smo skupa u Reutersu. Gledao je kako se, na pauzi za ručak, mučim sa šipkom, pa je došao da pomogne i dok ga je križao, objašnjavao je ljekovita svojstva nara i zaključio konstatacijom da “nije slučajno što nar izgledom podsjeća na srce”. Negdje u rano ljeto 2008. godine, na poslu, zamolio me da ga odvezem u bolnicu. Rekao je da osjeća jaki bol u grudima i da s njegovim srcem nešto definitivno nije u redu.