Tajib Delalić, vijećnik Stranke demokratske akcije u Općinskom vijeću Novi Grad Sarajevo nedavno je zatražio da se u toj općini preimenuje ulica nazvana po Srđanu Aleksiću, mladiću kojeg su 1993. godine u Trebinju ubili srpski vojnici nakon što je Aleksić pokušao obraniti svog sugrađanina, Alena Glavovića, na kojeg su se vojnici okomili samo zato jer je Bošnjak. Delalić je ustvrdio da je službena “definicija” kako je Aleksić ubijen jer je branio Bošnjake netočna i da je Aleksić ustvari nastradao kada je vojna policija krenula u zapljenu odjeće koju je za njega prodavao Bošnjak Glavović. Radi se o tezi koju već godinama iznose srpska radikalna desnica kako bi relativizirala cijeli slučaj, prikazujući žrtve kao sitne kriminalce koji su se ustvari opirali pravu i pravdi, pri čemu je nesretnim slučajem i isključivo svojom krivnjom Aleksić stradao. Delalić javno poručuje i da su Trebinjci prvu četničku kokardu vidjeli upravo na Srđanu Aleksiću.

Zloglasni Hillary Step, nekoć smrtonosna zamka za penjače, kako vidimo, jednako je smrtonosan i danas, samo što alpinisti tamo više ne padaju u ambis, već se smrzavaju i umiru satima čekajući u gužvi pred ljestvama kao na Black Fridayu u Macy'su. U svemu, više od tri stotine alpinista i njihovih nosača ostavilo je svoje kosti na obroncima Everesta, a zajedno s njihovim tijelima ekspedicije su ostavile i tone - otpada. Prije dvije godine, recimo, grupa od petnaestak nepalskih volontera mjesec i pol dana čistila je padine Mount Everesta, sakupivši više od deset tona smeća! Mitska Chomolungma, preplavljena hipsterima s GoPro kamerama i aplikacijama za uspon, postala je tako samo malo skuplja Instagram kulisa – tek „banalno brdo“, kako ju je razočaran nazvao veliki Messner – dok su alpinisti staroga kova već odustali i prešli na niže, ali teže uspone, gdje je još uvijek moguće na vrhu biti sam sa sobom, planinom i nebom.

Činjenice su poznate. Ono što ne znamo je što se dogodi u čovjeku koji se sprema za rat s Nijemcima ili Italijanima, da zamisli da su na njihovom mjestu Slovenci ili Hrvati i odluči municiju prosipati po njima. U kojoj predodžbi oni jadni ljudi iz šuma oko Srebrenice ili iz logora u tvornici akumulatora, iz dojučerašnjih studenata, učitelja, krovopokrivača i vlasnika kafana, postaju – Turci. Osmanski vojnici sa sabljama u ustima koji jašu na konjima i otimaju Srbinu sve što je zaradio. Šta se, zapravo, dogodilo čovjeku koji je bio svjestan da za izvršenje zadatka treba počiniti genocid – da ga, zaista, počini. Jesu li to uopće pitanja za sud? Za novine? Za javnost. I ko na njih može odgovoriti? Možda njegov najbliži suradnik, psihijatar Radovan Karadžić, također osuđen na doživotni zatvor. Republika Srpska koju je ratovanjem stvorio Mladić, još je uvijek živa, a murali s njegovim likom koje je moguće vidjeti posvuda svjedoče o tome da je duboko ukorijenjena svijest o tome da nije činio ništa pogrešno.

Moja mama je raširila ruke: „Pa šta mi imamo sa tim?“ Murac Špiro je rekao: „U tome i je problem, draga gospođo! Svi Hrvati govore da nemaju ništa sa tim!“ Onda sam ja sa zadnjeg sica rekao: „Ja ovo ne kužim! Ko je kome vratija oredene?“ Murac Špiro je rekao: „Presjednik Milanović je vratija ordene zločincu Glavašu! Il je bilo obratno? Viš ne mogu se sad sitit…“ Onda je murac okrenijo se prema noštromu i doviknijo je: „Joke, jel ono Milanović vratija ordene Glavašu il je Glavaš vratija ordene Milanoviću?“ Noštromo je doviknijo: „A ne pratin ti ja vanjsku politiku, Špiro! Meni je to sve isti kurac!“ Samo onda je moja mama izašla iz škodilaka i pitala je murca Špira da jel može doć časkom sa njom na stranu. Murac Špiro je rekao da može. Onda su njih dva odgibali u kantun od trajekta. Onda je mama nagnila se prema murcu i utiho je rekla: „Šjor Širo, ja tačno znan šta vi radite…“ Murac Špiro je pitao: „Šta ja to radin?“ Mama je rekla: „Aj pošteno priznajte da vas je posla moj ćaća da nas zajebajete! Nema šanse da on ovo nije zakuva!

Druga se jedna zgodna historijska ironija okrutno poigrala s glupim Radovanom: da se, naime, nije žalio i da je opstala prvostupanjska presuda, on bi – poput nekih svojih suboraca – jednako ostatak života proveo iza rešetaka, ali u nekom skandinavskom zatvoru polutovorenog tipa, u osnovi hotelskom resortu s četiri zvjezdice i ograničenim kretanjem. Recimo u Danskoj, gdje velikodušna socijalna država na osuđenike troši i po osamsto dolara dnevno, ili u Norveškoj, zemlji svakojakih čudesa, u kojoj su zatvorski stražari nenaoružani, a osuđenici sami raspolažu ključevima svojih ćelija. Po paragrafima međunarodnog prava, međutim, osuđenik svoju kaznu može izdržavati samo u zemlji koja u svom pravosudnom sustavu ima predviđenu tu istu kaznu. A ni Danska ni Norveška, avaj, doživotnu kaznu - nemaju. Bosanski su vicevi, da ga jebeš, najbolji.

Svaki novi krug nasilja ima svoje krvoločne poklonike, koji kao miševi izlaze iz rupa, skidaju maske političke korektnosti i pokazuju svoje pravo lice. Oni žele da vide krv. Arapsku krv. Što više to bolje. Važno je da se proliva arapska krv. Krvožedni se dele na bezbednjake i rasiste. Preplavili su TV studije i radio stanice, društvene mreže, generali, analitičari, stručnjaci – u ratu nema drugih sagovornika – i podstiču nove okršaje, dalji rat ne znajući zašto. Jedino je važno da im se napijemo krvi. Od novinara Nahum Barnea („treba delovati svom raspoloživom silom“), preko Roni Daniela („prestanite da se čudite takvim slikama“), do Amira Bohbota („tako se ne zadaje smrtonosni udarac“), svi oni su željni još akcije pravih muškaraca koji nikada ne plaču, čak ni noću. Sede po padinama nad Gazom kao grupa podrške i navijaju da naše vojne snage ubiju što više civila i vojnika u tom zatvorenom getu.