Najteže godišnje doba, kome se nitko nije naročito radovao u našoj kući, osim iz jednog jedinog razloga druge naravi, bilo je ljeto. Osim što je sa sobom nosilo jako puno posla oko koševine, kupljačine i transporta sijena, posla koji je u nedostatku mehanizacije djelovao beskrajnim i nezavršivim, a trajao je doslovno cijelo ljeto, ljeto je nosilo i rizik suše. Ovce tada nemaju trave za ispašu, pod nogama im gori toliko da većinu dana žele da planduju, a nivo vode u čatrnji biva sve niži i niži. Mama, koju tada kao i sada zovemo samo tim imenom, nikada onim koji joj stoji u rodnom listu, zaziva božje ime za kap kiše, svoje nade polaže u božje proviđenje i sve govori da će bog uskoro, ja šta će, dati kišu. Ta vjera se pojačava i upućuju se izrazi zahvalnosti prema nebu kada se formiraju neki oblaci i kada se učini da bi koja kap mogla pasti. Nakon što se to ipak ne desi i tanki oblaci se rasplinu kao kap vode na vrućoj peći, ništa se epistemološki, gnoseološki ili teološki ne mijenja, samo se ista vjera u proviđenje pomjera za ujutro. Otac, kojeg nikada nismo tako zvali, kao ni bilo kojim tepajućim nazivom, nego od početka do danas isključivo njegovim vlastitim imenom, poznavao je i priznavao prirodne zakone, te boga, do kojeg mu je inače stalo, nije miješao ni u kakve stvari vezane za rast trave, kravlje mlijeko i urod krompira. Ako će kiša pasti, past će svejedno taman da umjesto nas na tom komadu krša žive Hitler, Staljin i Mile Budak. Ako neće pasti, onda neće svejedno taman da tu umjesto nas žive talijanske svetice iz katoličkog zidnog kalendara.

20. stoljeće u nas je završilo ekstremno sušnom godinom. Kiša nije pala doslovno cijelo ljeto. Sijena za zimu se nekako i uspjelo nakositi, ali jedini spas za ovce bio je da ih se goni u šumu. U šumu, doduše kraće, moralo se ići i 2003., pa onda opet 2007. i 2008. To je po prirodi stvari, s obzirom na njegovu složenost, morao biti grupni obiteljski poduhvat. Uvesti stado od nekoliko stotina ovaca u dubinu guste šume, s ciljem da se napasu i da na kraju dana kad se izađe van budu sve na broju, jer nam je to stado sve, od njega zavise naši tadašnji životi, školovanje i budući životi, pravi je fakultet odgovornosti. Premda mi se to tada nije činilo kao sreća, imao sam sreću što sam te nivoe igrice prešao u periodu najintenzivnijeg formiranja ličnosti. Neka druga djeca su na ekranima prelazila neke druge nivoe igrica. Neki od njih će kasnije u glavnom gradu misliti da su me uvrijedili ako me podsjete na nekadašnji život ili će misliti da su izvojevali pobjedu u javnoj raspravi ili me ponizili tako što smisle neku tupavu formulaciju na temu mog podrijetla, seljačkog, regionalnog i etničkog, sve upozoravajući građane prvog reda na kmeta kojem je dozvoljeno da – o tempora, o mores! – bude profesor „našoj djeci“. Bude mi ih žao vidjeti tako zle i patetične. No, oni nisu vrijedni priče, neka nastave tavoriti po tviterima, forumima i kabinetima svojih članova Predsjedništva.

Od njih zavise naši tadašnji životi, školovanje i budući životi (FOTO: Pixabay)

U životu seljaka koji od zemlje žive, na najočitiji način se pokazuje da je voda izvor života. Tu činjenicu suvremeni Evropljanin lako zaboravlja. Hrvati su te činjenice svjesniji, ali općenito je interpretiraju na drugi način. Oni, naime, misle na morsku vodu. I dok sunce peče tjednima, a prašina nam se lijepi za bronhije – pa bi, ako ništa, dobro došla barem koja kap kiše da pokupi prašinu, otac na Hrvatskom radiju, jer imaju najbolje meteorologe a mi smo po vremenu jako slični jednom dijelu Hrvatske, sluša razgovor s meteorologom i nada se da će se spomenuti neka đenovska ciklona ili hladna fronta. Ne, nema ništa dobro na vidiku, nastavlja se zlo i naopako, ali voditelj i stručnjak ne kažu tako. Oni kažu da se nastavlja „lijepo vrijeme“ i veoma su sretni jer „se još možemo kupati“. O seljacima i njihovim mukama ni riječi, to je rezervirano za neke posebne emisije i za Plodove zemlje iza podnevnog TV-dnevnika. Televizor, razumije se, nismo imali, s obzirom na to da je struja u naše selo došla tek u jesen 2006., ma koliko jedan jugoslavenski propagandni dokumentarac s početka 1970-ih posvećen gradnji Ramskog jezera („struja je već stigla i u najzabačenija sela“, kaže umilni glas naratora) tvrdio suprotno. 

Između mene i tih meteorologa, i Hrvatskog radija i uopće svakog drugog radija i onog veselog svijeta koji predstavljaju, svijeta u kome je vrućina problem onoliko koliko im, tužnima i nesretnima, zabrani izlazak iz kuće u periodu od 10 do 17 ili oprlji kožu tokom sunčanja, stvorio se klasni sukob koji će, razumije se na miran način, biti riješen tek godinama kasnije.

Mjesečnik bosanskih franjevaca Svjetlo riječi ljeti je izlazio kao dvobroj, tj. jedan broj za srpanj i kolovoz. Na naslovnici tog broja je uglavnom stajala slika koja asocira na ljepote ljeta, jedenje lubenica i ležanja u hladu, uz slatkaste poruke o potrebi za odmorom duše i tijela, gotovo kao da hoće reći da je grijeh da ne odmoriš i ne uživaš. Otac je imao previše poštovanja da bi na to gunđao, ali ja jesam. Kada sam dovoljno odrastao i upoznao urednike, predložio sam im da jedno ljeto naslovnicu posvete ljudima poput mog oca, pretplatnika od prvog broja iz 1983. godine, i svima onima i nama kojima ljeta nisu kao na njihovim naslovnicama. Jer, progresivni su i otvoreni, imaju zdrave poglede na religiju i društvo, samo bi valjalo da još malo porade na tom klasnom momentu. Bili bi me poslušali, ali su ubrzo nakon toga i Svjetlo riječi i Bosna Srebrena u kompletu otišli dovraga.

Ove godine je opet suša. Proljeće je bilo kasno, a sve su kiše mimoišle naše selo. Vrlo zla godina, a ljeto je službeno tek počelo. Roditelji su i dalje na zemlji i oko zemlje i stoke. Sreća u nesreći je što životi njihove četvoro djece ne zavise od kiše, pa je lakše gledati kako se na televiziji najavljuje dugotrajni period „lijepog vremena“.

Lupiga.Com via Ajfeleov most

Naslovna fotografija: Pixabay