Pred svaku novu godinu, od “demokratskih promjena” do danas, obavezno se nađe neko da problematizira ulogu Djeda Mraza u životu Bošnjaka. Bilo je tu raznih individua, od kojekakvih usijanih glava, preko ljutih teologa do predsjednika države.... Prije par dana u Zenici je osvanuo billboard s porukom da jelka, novogodišnja proslava i Djed Mraz nisu tradicija Bošnjaka. Poruka je izazvala revolt kod poklonika novogodišnje čarolije koji su iste večeri plakat skinuli. I meni je zasmetao, najviše zbog toga što nije tačan. Nisam neki stručnjak za religije i nacije, ali mogu svjedočiti iz iskustva. Naime, bio sam Djed Mraz tokom nekih važnih perioda bosanskohercegovačke istorije - u socijalizmu, tokom demokratskih promjena, u ratu pa i u poslijeratnom mahmurluku. Nedostaje mi još nekoliko značajnih istorijskih razdoblja, poput osmanlijskog zuluma, austrougarske okupacije i NOB, na koje iz objektivnih razloga nisam mogao stići.

Čin se približi Božić moji mama i tata kažu da ne viruju u boga. Oni govore: „Mi smo ljuti nevjernici! Ne jebemo Božić i te izmišljotine ni dva posto!“ Onda ja i moja sestra Damjana govorimo: „Ali za Božić dica dobivaju darove!“ Onda moja mama kaže: „To su tupsonski običaji onih zaostalih primitivaca šta viruju u boga! Mi se držimo nauke i Darvina! Nismo opičeni u glavu da virujemo u čaranja, vračbine, divicu mariju i duha svetoga!“ Onda ja i Damjanica reknemo: „Ali svejedno dica za Božić dobivaju darove!“ Onda tata kaže: „Ako nema boga, nema ni Božića! Ako nema Božića, nema ni darova!“ Onda mama kaže: „Nećemo valjda bit seljoberi i sirovine ka oni Bezmalinovići šta nonstop mole krunice i ližu oltare!“ Onda ja kažem: „Samo šta oni Darijo od Bezmalinovića vozi skejt šta su mu ga roditelji kupili za Božić!“ Onda mama kaže: „Je li? A kad sa skejtom naleti pod autobus i zagine, onda će to bit božja volja, a?“

"Nedostaje mi stari Split kojeg više nema. Grad humora, beštima, serenada i suza, barki, kamena, cementa i zelenila, grad koji je proizvodio od najbolje krafne na svijetu do prekooceanskog broda. Raznolik, otvoren i zajebantski grad, grad u kojem su redikuli bili selebritiji, a selebritiji samo dica iz ulice, Lepin i Smojin grad, ponekad zločest, ali na kraju nikada ni nepravedan ni crn. Bio je to grad svih boja u kojem si bio ismijan u lice, a branjen iza leđa", u tek nekoliko riječi Ljiljana Nikolovska je uspjela poprilično precizno opisati Split kakav pamte mnogi od nas. Te je riječi Nikolovska, među ostalima, izgovorila „u diktafon“ novinarke Vedrane Bibić koja je s njom razgovarala za Nadu, mjesečni prilog Novosti. Mnogi Ljiljanu znaju kao pjevačicu Magazina, koja se s 19 godina pridružila toj grupi i ostavila veliki trag na jugoslavenskoj pop estradi osamdesetih, a neki je znaju i kao kandidatkinju Radničke fronte na zadnjim parlamentarnim izborima.

U našem portunu su svi umrli od korone. Ostali smo samo ja i moja sestra Damjana. Nema više ni Bezmalinovića ni Šegvića ni Kragića. Nema ni Domazetke i Plazibatke iz prizemlja. Isto su takođe od korone skviknili moji mama i tata. Ja i Damjanica smo tili dašmo mamu i tatu sahranit na Lovrincu. Samo nije više na Lovrincu bilo mista od tu mač mrtvih. I plus su od korone riknili svi grobari. Onda smo ja i Damjanica tili dašmo odvuć mamu i tatu niza skale od portuna i bacit ih u komtejner isprid zgrade. Samo tu smo skužili da mama i tata su teški dvista kila i da ne možemo ih maknit. Onda smo mi ostavili lešove od roditelja u primaćoj i zaključali smo vrata sa vanjske strane. Posli sedan dana sam ja Damjani rekao: „Damjanice, ako ti nedostaju mama i tata slobodno otključaj vrata od primaće i pođi ih posjetit!“ Damjana je rekla: „Ali čin se približin vratima od primaće iznutra grozno smrdi!“ Ja sam njoj rekao: „Eto, znači da ti ne nedostaju!“

Svaki iole racionalan čovjek koji prati što zastupaju vjernici na ovim prostorima, oko kojih ideja se okupljaju, za koje se zalažu i protiv kojih prosvjeduju, mogao bi zaključiti da su vjerske zajednice sastavljene od neobrazovanih, neprosvijećenih, zatupljenih i zaglupljenih ljudi. Javni istupi vjernika, njihove aktivističke organizacije i udruge, potvrđuju činjenicu da su vjernici na ovim prostorima slabo obrazovani, podložni svim vrstama manipulacija, da lako prihvaćaju predrasude i teorije zavjera i odbijaju da se služe vlastitim razumom. Time svoju vlastitu vjeru predstavljaju na najgori i najodbojniji način. Vjera koja odbija služiti se vlastitim razumom nužno zapada u praznovjerje i opsjenarstvo. Vjera koja pokušava svijet protumačiti iz perspektive svetih knjiga i tekstova koji su nastali u dalekoj prošlosti i koji uglavnom nemaju nikakvo znanstveno uporište, okreće se protiv same sebe i Boga jer se ne služi Božjim darom razuma.

"Mislila sam da je zvuk ezana poziv na rat, prvi put sam u Sarajevu zalegla na pod hotela." Tako se o desetom rođendanu televizije AlJazeera mirjana hrga na Facebooku prisjetila svog prvog posjeta Sarajevu. Na AlJazeeri, da vam ukratko prepričam radnju ovog napetog biopica, mirjani hrgi "dali su svijet na dlanu i učinili je kompletnijim čovjekom". "Jedan od razloga zašto sam pristala raditi za tu televiziju bio je i osobni strah od nepoznavanja Muslimana i njihove vjere", piše hrga pa uz violine u offu završava kako će "poslije biti na podu, ali u pancirki, u nekim svjetovima koje nikada ne bih upoznala da nije bilo ove televizije." Primijetit ćete da mirjanu hrgu pišem malim početnim slovima. To je zato što nije riječ o živoj fizičkoj osobi, nego o društvenoj pojavi, fenomenu koji se ranije, u nedostatku prikladnije riječi, rogobatno nazivao suvremenim hrvatskim novinarstvom.