Iznenada, eto – nakon što se dvije godine otimao samoj ideji cijepljenja, prestravljen teorijama zavjere i povjerljivim informacijama dobro obaviještenog svekrvine kume nećaka, vozača u općini, kako cjepivo sadržava ljudske fetuse i mikročipove za 5G mrežu – isti taj nesretni narod mahnito guta tablete kalijevog jodida, jedine zaštite naših izmučenih tijela od smrtonosne radijacije. Da, nuklearni rat. S ukrajinskim ratom i otvorenim prijetnjama ruskog diktatora Vladimira Vladimiroviča Putina u naše se živote vratila dobra, stara - atomska bomba. I odjednom, svijet se vratio pedeset godina u prošlost: sve je kao nekad, nostalgičnih sedamdesetih, u zlatno vrijeme Hladnog rata, Berlinskog zida i Željezne zavjese, Richarda Nixona, Leonida Brežnjeva, Henryja Kissingera, Andreja Gromika i Jamesa Bonda...

A što s ljudima u Siriji i Ukrajini? Mogu li i oni odabrati svoju istinu ili su samo bojište za samoproglašene vladare svijeta? Ideja da svaki „način življenja“ ima svoju istinu jest ona ideja zbog koje je Putin omiljen kod desničarskih populista, među kojima je i nekadašnji američki predsjednik Donald Trump, koji je ruski napad na Ukrajinu označio kao čin „genija“. Osjećaj je pak obostran: kad Putin govori o „denacifikaciji“ Ukrajine, morali bismo neprestano imati u vidu i njegovu podršku stranki Nacionalni zbor Marine le Pen u Francuskoj, podršku stranki Liga Mattea Salvinija u Italiji i drugim odista neofašističkim pokretima.

Onda je moj dida otvorijo vrata od konobe. Konoba je bila krcata sa stvarima tuto kompleto. Dida je mene zagrlijo priko ramena i rekao je: „Viš, unukiću, tu ja i ti možemo preživit koliko god nas je volja! Metar ipo debeli zidovi, bez ponistra, nema šanse da nan se unutra provuče radijacija!“ Dida je pokazao sa rukom na jednu stranu: „U onon tamo ormaru imamo brašna, riže, cukra i soli za parsto godina!“ Dida je pokazao na drugu stranu: „U onoj kredenciji imamo konzerve sa fažlon, bižima i kiselon kapulicon za još parsto godina!“ Dida je pokazao na treću stranu: „U onoj bačvi imamo dvista litri vina, a iznad nje se suše četri pršuta i dvi plećkice!“ Dida je pokazao na četvrtu stranu: „U onoj tamo vitrini imamo televiziju, radijo i parsto knjiga iz povjesti NOB-a! A iza su sklopnjena dva poljska kreveta! Jedan za mene, a jedan za tebe! Ako se malo stisneš može ti u krevu stat i Damjanica!“ Mama je odiza pitala: „A mi?“

U pitanju su, priznajem, nove i inventivne strategije odbrane. To je, recimo, kao da je Tito na čelo vojske koja tjera naciste postavio nedićevce i ljotićevce. Ko je prvi rekao „važno je samo da Tito ode i da komunizmu slomimo kičmu“, njega da komanduje akcijom oslobođenja Beograda. Ko je, kao kod Zafranovića, prvi na pustom gradskom trgu raširenih ruku potrčao pred marširajuće naciste, bacio cvijeće na tenkove i uzviknuo „Willkommen!“, njega na čelo KOS-a. Ima smisla, jel’da: kad angažuješ saradnike okupatora, neprijatelja podrivaš iznutra. A šta, ljudi, bi sa korupcijom? Je li korupcija i dalje najveći problem Crne Gore, a priča o uticaju stranih država na crnogorsku političku elitu samo izmišljotina koja prikriva kriminalne afere bivše vlasti? Gdje su antikorupcijske inicijative i izvještaji?

U ovom je trenutku najvažnije slijediti princip u kojem treba biti na strani progonjenog u odnosu na progonitelja. I duboko biti svjestan da izvikivanje “Slava Ukrajini”, samo po sebi ništa ne znači. To će biti isto kao “Slava mrtvima”, ukoliko Zapad bude čekao s intervencijom, kao što je to bio slučaj u Sarajevu. Ta, zakašnjela akcija, i danas je ozbiljan problem u odnosima između članica Evropske unije. U tom slučaju, ukrajinski scenarij može potrajati decenijama. Što je logosu Zapada nepojmljivo, ali sasvim očekivano na mjestu gdje je historijski protok vremena često okrenut unatrag. “Suđenje” o Ukrajini prema onome što vidimo na televiziji i internetu je, ponajviše, ples sa utvarama. Staro prosvjetiteljsko uvjerenje da se određene pretpostavke baziraju na predznanju, odvelo me jednoj staroj fascinaciji.

Jedna minuta. Šezdeset sekundi. Točno toliko vremena prošlo je od trenutka kad se Amerikanka Nina Jane Patel s vizirom i slušalicama na glavi prvi put ulogirala na Horizon Venue - virtual reality platformu koju pod krovom kompanije Meta testira notorni Mark Zuckerberg – do trenutka kad je njena avatarka napadnuta i grupno silovana od strane četiri muška avatara. Virtualni predatori svoj su gnjusni napad čak i fotografirali, dobacujući žrtvi na kraju, „idi i istrljaj se na fotografije!“ i „ne pretvaraj se da ti se nije svidjelo!“. Šezdeset sekundi. Jedna minuta. Više od pola stoljeća prošlo je, eto, otkako je američki pionir kompjuterske grafike Ivan Sutherland 1968. dizajnirao prvi vizir s primitivnim stereoskopskim displejem – vizionarski ga nazvavši Demoklov mač – i tako zakoračio u ono što je još stari Antonin Artaud krstio „virtualna stvarnost“.