Tekst je na slovenskom jeziku objavljen na portalu Dnevnik.si, a u dogovoru s autorom tekst našim čitateljima donosimo na hrvatskom jeziku

Kad je prije trideset četiri godine tadašnji predsjednik Predsjedništva SFR Jugoslavije Janez Drnovšek kao domaćin i formacijski novi generalni sekretar Pokreta nesvrstanih zemalja otvorio deveti Samit nesvrstanih u Beogradu, svijet je još uvijek izgledao onakav kakav je bio pedesetih, kad se po hodnicima i kafeima zgrade Ujedinjenih naroda, trećesvjetskim ambasadama i Brionskim otocima rađala ideja nesvrstanih.

Te 1989., recimo, Sjedinjene Države slale su svoje marince u Panamu i pomoću contrasa rušile vladu u Nikaragvi, Sovjetski Savez tek se povukao iz Afganistana da kod kuće uguši štrajk sibirskih rudara, Kina je na istoku brutalno gušila studentsku pobunu na Tijenanmenu, a policija Pietera W. Bothe na jugu mlatila Južnoafrikance i već više od četvrt stoljeća Nelsona Mandelu držala u tamnici. Takav je, eto, bio naš crno-bijeli svijet – okovan Hladnim ratom i podijeljen Željeznom zavjesom - kad je 4. rujna 1989. u beogradskom Sava centru Janez Drnovšek na odličnom slovenskom svečano otvorio Deveti samit nesvrstanih.

Samo tjedan dana kasnije, da skratim - niti dva dana nakon završetka Samita nesvrstanih - poljski Sejm izglasao je povjerenje predsjedniku Vlade Tadeuszu Mazowieckom iz pokreta Solidarnost, prvom nekomunističkom premijeru u poslijeratnoj Poljskoj i cijeloj istočnoj Europi. Jedva mjesec dana kasnije, i Mađarska je novim ustavom legalizirala višestranački sistem i slobodne izbore, još jedan mjesec kasnije pali su Berlinski zid i istočnonjemački komunistički režim, a mjesec dana nakon pada zida Vaclav Havel postao je predsjednik Čehoslovačke. Još jedan mjesec kasnije pao je i bugarski komunistički predsjednik Todor Živkov, a demonstranti u Bukureštu svrgnuli su diktatora Nicolaea Ceausescua i strijeljali ga kao psa.

Konačno, svega pet mjeseci nakon Samita nesvrstanih McDonald's je otvorio prvi restoran u Moskvi, Komunistička partija SSSR-a izgubila je na izborima u sovjetskim republikama Litvi, Latviji, Estoniji, Moldaviji i Armeniji, i već do svibnja 1990. i završetka Drnovšekova mandata na čelu jugoslavenskog Predsjedništva i Pokreta nesvrstanih, slobodni višestranački izbori održani su i u Sloveniji i Hrvatskoj.

U međuvremenu, na sastanku na Malti predsjednici Mihail Gorbačov i George Bush „potopili su Hladni rat na dno Mediteranskog mora“, kako je tada zapisao jedan od Gorbačovljevih suradnika. U tih nekoliko mjeseci, valjda najluđih nekoliko mjeseci u političkoj povijesti svijeta, čak je i Maovog veterana Deng Xiaopinga na istoku zamijenio Jiang Zemin, uputivši Kinu u nezapamćene ekonomske i tržišne reforme, a Bothu je u Južnoafričkoj Republici zamijenio Frederik de Klerk, oslobodivši Nelsona Mandelu.

I sve to u nekoliko mjeseci, ili – ako vam je tako lakše – koliko je proteklo od prošlog ljeta do danas!

Pa vi, eto, i drugi put dajte neki pokret u ruke Slovencu.

Šezdeset godina kasnije, svijet je po drugi put na rubu, nikad zapravo bliže američko-ruskoj nuklearnoj apokalipsi, a slavni Pokret nesvrstanih šuti (FOTO: HINA/EPA)

U devet mjeseci mandata Janeza Drnovšeka na čelu Pokreta nesvrstanih raspala se, eto, Titova Jugoslavija, raspao se Varšavski pakt, raspao se i Sovjetski savez, raspao se monolitni Maov kineski komunizam, raspao se južnoafrički apartheid, raspao se cijeli crno-bijeli svijet kakav smo poznavali i kakav je čvrsto stajao četrdeset godina, sve otkako je završio Drugi svjetski rat i spuštena Željezna zavjesa. Pa su se na koncu raspali i sami nesvrstani, kojima je zemlja utemeljiteljica, Jugoslavija, za vlastitog predsjedničkog mandata krvavo raspadnuta izbačena iz članstva Pokreta.

Istina, Pokret nesvrstanih formalno i dalje postoji – štoviše, sa stotinu dvadeset članica najveći je savez država nakon UN-a – ali rasut i međusobno posvađan, otužno marginalan i irelevantan, danas je nevažniji već i od natjecanja za Eurosong.

Dovoljno je, uostalom, ovih dana baciti oko na kartu svijeta, pa vidjeti predsjedavajuću Pokreta Republiku Azerbajdžan, privatnu obiteljsku državu starog sovjetskog KGB-ovca Hejdara Alijeva, u trajnom ratu s Armenijom, državom koja u Pokretu nesvrstanih ima status promatrača. Pa malo dalje, kao drugu od dvije jedine europske članice nekoć svjetski važnog pokreta, vidjeti i slavnu Lukašenkovu nesvrstanu Bjelorusiju pod Putinovim šinjelom, kao rusku kasarnu i usputnu vojnu bazu za napad na Ukrajinu. Uzgred, također zemlju koja u Pokretu nesvrstanih ima promatrački status. Uzgred, kao - od prije samo nekoliko mjeseci - i sama Rusija.

Kad je davne 1961. godine u Beogradu održan povijesni prvi Samit nesvrstanih, bio je to svojevrsni odgovor ostatka čovječanstva na kubansku krizu, koja je podijeljeni američko-sovjetski blokovski svijet prvi put gurnula na rub nuklearnog rata. Šezdeset godina kasnije, svijet je po drugi put na rubu, nikad zapravo bliže američko-ruskoj nuklearnoj apokalipsi, a slavni Pokret nesvrstanih šuti: o ukrajinskom ratu izjasnili su se u međuvremenu i youtuberi i TikTokeri i influenceri s Instagrama i slučajni prolaznici u televizijskim anketama, i starlete i manekenke i nogometaši i pop-pjevačice i Gordan Jandroković, svi o ruskoj invaziji na Ukrajinu imaju svoje mišljenje i stav osim slavnog Pokreta nesvrstanih.

Velika nesvrstana Indija, koja je s Egiptom i Jugoslavijom onih davnih dana osnivala Pokret, odbila je glasati za rezoluciju UN-a o osudi ruske agresije, ostavši mudro suzdržana, a od sedam država nastalih na ruševinama slavne nesvrstane Jugoslavije, četiri su u međuvremenu postale ponosne članice NATO-a. Dok je Srbija danas uz Bjelorusiju jedina europska država koja podržava Vladimira Putina.

Josip Broz i Džavaharlal Nehru, pričaju svjedoci, vrte se u svojim grobovima kao centrifuge.

Danas, šezdeset godina kasnije, sve se čini kao nekad, iz mediteranskih dubina oko Malte onaj davno potopljeni Hladni rat izronio je poput Spielbergove velike bijele psine, i svijet je podijeljeniji nego što je ikad bio. Takav nam je, eto, Drugi hladni rat trebao, cijela nova i nikad ozbiljnija prijetnja nuklearnom apokalipsom trebala nam je da shvatimo koliko su oni Titovi, Nehruovi i Naserovi principi iz 1961. – ponovimo ih još jednom: međusobno poštovanje teritorijalnog integriteta, nemiješanje u unutrašnje poslove, jednakost, međusobno nenapadanje i miroljubiva koegzistencija – bili hrabri i avangardni.

Očito, došlo je vrijeme za nove nesvrstane.

Pa ako i ne baš za novog Josipa Broza, ono barem za nekog novog Janeza Drnovšeka.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia/Stevan Kragujević