Mi smo od vladike Nikanora čuli da on kune Anu Brnabić zato što "nije od naše krvi“ i zato što su joj preci "klali Srbe“. Drugim rečima, mi smo do otvorenog, neskrivenog, fašizma stigli i pre nego što smo se dotakli Parade ponosa. Ana Brnabić je delom nesrpskog porekla, ali joj zato niko od predaka nije klao Srbe. Osim ako vladika Nikanor ne smatra da svaki Hrvat nosi greh zločina koje su prema Srbima počinili neki Hrvati. Samo što ako je vladika Nikanor u pravu, onda su u pravu i oni koji Srbe nazivaju genocidnim narodom. Pošto su i neki Srbi činili zločine prema pripadnicima nekih drugih naroda. A verujem da ćemo se složiti da Srbi nisu genocidni i da je fašista svako onaj ko na tako što i pomisli. Samo što to onda znači i da je smatrati sve Hrvate genocidnim fašizam. Ne može jedno da važi za njih, a drugo za nas.

Možda će ovoga puta njeni birači i birači centra shvatiti da između njih i desnice nema prave razlike. Ova vojna akcija pod infantilnim nazivom Svitanje (Alut HaŠahar) je rat za koji Izrael već ne može da tvrdi da ga nije započeo ili da nije imao drugog izbora. Ovoga puta je preskočeno čak i uvodno zveckanje oružjem i odmah se prešlo na stvar. Prvo su uhapsili vođu Islamskog džihada na Zapadnoj obali, iako su znali da će to izazvati oštru reakciju, a zatim izvršili atentat na visokog komandanta u Gazi posle čega više nije bilo uzmaka. Ali Izrael proglašava još jedan odbrambeni, pravednički rat onoga kome je sve dozvoljeno. Jer ovo je zemlja koja voli mir i sve što traži je sigurnost njenih građana. Kakva hinjena nevinost. To je država koja ima sve, osim sile koja bi je odvratila od napada na Gazu.

Zašto su onda vrckavom, prčevitom i politički nekorektnom predsjedniku s uma sišli Romi, a ne Židovi? Svakako, ne bi time rekao ni da su Židovi prevaranti, niti da kradu. Osim ukoliko to zaista misli, u kojem se slučaju ispričavam. Ukoliko pak ne misli, zašto to nije rekao? I zašto to nikad neće reći? Zašto tako nešto ne bi rekao niti kad bi ga neki novinar izazvao da – ukoliko ima muda, i ukoliko to zaista „ne širi predrasude i stereotipe“ – jednako tako „bez prenemaganja i ispričavanja“ pozove Hrvate da svoje beskorisne klima-uređaje uvale Židovima? On nikad ne ide u fajt s jačima, i nikad bez podrške hijenske rulje ili sponzora. Njegovi su prirodni neprijatelji feministice, B.a.B.e, ženske udruge, nevladine organizacije, demonstrantice s Vruje, profesori Klasične gimnazije, Njonjo, Jaglac, Pupovac, Bosanci i Romi.

Zašto je predsjednik Republike Hrvatske do te mjere fasciniran i zadivljen okrutnostima počinjenim u državno ime? Zašto ga toliko impresioniraju ratni zločinci – ili barem oni koji su optuženi za ratne zločine – da je baš svakom od njih spreman okačiti odlikovanje na rever ili dodati počasni čvarak na epoletu? Ostavimo li načas po strani državotvorne motive, moglo bi biti da je ova privatna moralna distopija dobrim dijelom nusproizvod jednog izbjegnutog rata. Opsesivnim dodjeljivanjem počasti optuženima za ratne zločine Milanović kao da se nastoji obračunati s onolikim kontingentom Srba i Bošnjaka s kojim se u ratu, eto, nije uspio suočiti, jer je tada, iako u najboljim godinama, umaknuo riziku bojišta i popratio oslobodilačku borbu kao kukavni civil. Sada, u miru, on ratuje preko Matuzovića i sličnih.

Samo onaj tko je iskusio ljetnu pripeku u koloni automobila između Kleka i Neuma, zna koliko stvarno vrijedi Pelješki most. I oni Pelješčani ili Korčulani, zimi kad s te strane okasne na jedini popodnevni trajekt iz Ploča do Trpnja, pa moraju okolokole preko Stona. Ili možda Neretljani s radnim mjestom u Dubrovniku, dok se vraćaju s vikenda, ali ne bez izlaska iz autobusa na granici i čekanja u redu za legitimiranje. Svi ostali nemaju blagog pojma o istinskoj upotrebnoj vrijednosti te gradnje, ako zanemarimo mešetare koji su zaradili na kupoprodaji okolnog zemljišta s naglo povišenom cijenom. Skarednom tako može izgledati cijena od ukupnih preko 420 milijuna eura za most i pristupne ceste, od čega na nj otpadaju približno dvije trećine troška. Sviju gore pobrojanih nema ni izdaleka dovoljno za intenzitet prometa koji bi opravdao takvu građevinsku investiciju.

Pojavila se početkom godine za koju dobronamjerni ljudi u Bosni i Regionu i danas vele “ne ponovila se ni dušmanima”, “dabogda takvu niko ne doživio”; ima i onih, istina sve rjeđih, koji o ’92-oj govore kao o godini “kad je udario brat na brata”… Knjiga "Zaboravljeno Sarajevo" (Ideja , Sarajevo 1992, 345 str.) Miroslava Prstojevića. Iako ne raspolažem odgovarajućim podacima, pretpostavljam da, dok je tonula jugo-lađa, bila je dostupna samo u knjižarama gradova Bosne i Hercegovine. Svejedno, ta knjiga je preživjela jugoslavenski i bosanski brodolom. I dalje plovi. Prstojević je bio dugogodišnji (predratni, to moram dodati) glavni urednik književnih edicija sarajevskog Oslobođenja. Po profesiji pravnik, kažu da je „Zaboravljenim Sarajevom“ iznenadio i prijatelje i najbliže saradnike.