Osnovni utisak koji ovaj dokument daje jeste jednostranost niza mera i obaveza, koje se odnose samo na makedonsku stranu. Bugari će biti priznati u Severnoj Makedoniji ali ne i Makedonci u Bugarskoj, samo će bugarske žrtve komunističke represije u Makedoniji biti zvanično rehabilitovane, ali ne i one makedonske u Bugarskoj, samo će Severna Makedonija garantovati ostvarenje prava Bugara u svojoj zemlji. A šta je sa Drugim svetskim ratom? Pa nisu Makedonci okupirali Bugare 1941. nego obratno. Šta je sa žrtvama bugarske okupacije? Drugim rečima, nema ni slova o makedonskoj zajednici u Bugarskoj i njihovim pravima, stradanjima pre, za vreme i posle Drugog svetskog rata. I, pri svemu tome, ovaj Protokol ne sadrži sve obaveze koje je makedonska strana preuzela, jer se poziva na neke prethodne dogovore koji će tek biti objavljeni.

Fotografije dvojice muškaraca „ukrašenih“ obiljem nacističkih tetovaža, uključujući i one Adolfa Hitlera, kukastih križeva i neizbježnog „Sieg heila“, ovih je dana objavio Antifašistički vjesnik. Fotografije su dobili od čitatelja s informacijom da su snimljene na riječkoj plaži Kantrida, u beach baru Morski prasac. Objava fotografija izazvala je veliki interes javnosti i puno nagađanja odakle su u Rijeku stigla ova dvojica nacističkih turista. Iz riječke policije objasnili su kako je 13. srpnja policija putem aplikacije „e-opažaj“ primila dojavu o dvojcu iz Morskog prasca, međutim dolaskom na plažu policija ih tamo nije zatekla. U razgovoru s konobarima beach bara doznali su kako su osobe s fotografija uistinu boravile na plaži, ali prije desetak dana te zbog toga policija nije mogla utvrditi njihov identitet. Međutim, utvrdili su ga s Antifašističkog vjesnika.

šaljemo nadležnim instancama jednu relaksirajuću ideju: uklonite politiku, ratove i krv iz naziva ulica i unesite malo veselja u našu tmurnu svakodnevnicu. Evo nekoliko inspirativnih prijedloga, a svako tko ih pročita nek' bude slobodan dodati sve što mu padne na pamet, a u službi je bratstva i jedinstva te zbližavanja svih naših građanki i građana, bez obzira za koga navijaju: Ulica Lutajućih bombonjera; Ulica Toplih somuna; Ulica Tri peškira; Promenada Krempite izobilja; Ulica Prekrasnih ateista; Ulica Mučki ubijenih uličnih pasa (Moramo malo i mi krvi i tla, ali fakat minimalno); Ulica Kod mehke ćune (bivša Penzionerska); Ulica Jesam li isključila peglu?; Ulica Neistresanja pepeljara iz auta na kolnik; Osnova škola Elvis J. Kurtović; Ulica Golfa Dvojke (Ili – Ulica Narodnog heroja Golfa Dvojke); Šetalište Prvog poljupca;

Dok sam čitao ovaj odlomak na promociji romana u jednom gradu iz komšiluka, uz nervozno odmahivanje rukom iz prostorije je izašao ljutiti muškarac, kao da sam ga uvrijedio. Ne znam zašto, možda je mislio da izmišljam, namjerno pretjerujem… Nisam to radio, sve je istina u ovom odlomku, ništa nije izmišljeno. Priču mi je ispričao prijatelj koji je nedavno preminuo. Pamtim ga kao izuzetno vedru osobu, punu saosjećanja. Iako je sa sobom nosio ovako teško iskustvo, nije dozvoljavao da ga ono promijeni, da mu oduzme humanost. Ne mogu biti kriv ako nekome smeta ovaj odlomak, ne mogu ga mijenjati ili ublažavati kako bi ga nečija ćud lakše podnijela. Bio bi to i besmislen posao, jer rješenje problema ne leži u priči.

Nažvrljani banalnim auto-lakom u spreju, sve po urbanizmu i filozofiji, grafit „Tito je mrtav“ sa ustaškim U na Partizanskom groblju u Mostaru, ili grafit „Ovde živi ustaša Bogdan Bogdanović“ na njegovoj zgradi u Beogradu su, otprilike, umetnički dometi i ista antilogika vladajućeg svetonazora. A ponajbolje spomen-obeležje našim nacionalizmima su upravo – ruševine. Nešto ružno, razbacano, rastureno i glupo, umesto lepog, skladnog, uređenog i promišljenog. I ovo je naše ogledalo, naš Spomenik 2.0. Tačno onakav kakve su i naše četničke, ustaške ili balijske države i društva. Krajnje zapušten, razvaljen, uništen i nikakav.

Dok ovo pišem, mediji javljaju da je ministarka unutrašnjih poslova Ujedinjenog Kraljevstva Priti Patel odobrila izručenje osnivača Vikiliksa Džulijana Asanža Sjedinjenim Državama. Šta je njegov zločin? Samo to što je javno izneo zločine koje je Buš priznao jednim lapsusom: dokumenti koje je otkrio Vikiliks pokazali su kako je, za vreme Bušovog mandata, „američka vojska ubila na stotine civila u neprijavljenim incidentima tokom rata u Avganistanu, dok su procurela ratna dosijea u Iraku pokazala da je ubijeno 66.000 civila, a zatvorenici mučeni“. Ti zločini su u potpunosti uporedivi sa onim što Putin radi u Ukrajini. Gledajući danas unazad, možemo reći da je VikiLiks otkrio na desetine američkih Buča i Mariupolja. Dakle, dok izvođenje Buša na sud nije ništa manje iluzorno od slanja Putina u Haški tribunal...