Za sve probleme u našem društvu, prema ovom velikom stručnjaku opće prakse i specijalisti za mentalne prostore - isključivi su krivci svi koji nisu glasali za SDA. Tako Kapidžić bunca svoj j'accuse i zamišlja spiskove za buduće pogrome: krivi su intelektualci, krivi su profesori, krivi su kulturni radnici, krivi su naivni vjernici, krivi su novopečeni biznismeni, i na koncu "krivi su i svi iz radničkih i mješanih brakova" koji su glasali za SDP. Kapidžiću je bilo potrebno samo par asocijacija da dođe do najdraže mete zagovornika etničke čistoće: mješovitih brakova. Takvi brakovi, u simboličkom smislu, znače prevazilaženje religiocentričnog identiteta, a danas predstavljaju najveću moguću pobjedu nad vladajućim etnokonfesionalnim aparthejdom čime oni koji su u njima, zarad vlastitog izbora partnera/ice, na sebe stavljaju snajper etničke čistoće i postaju mete njegove stalne diskriminacije.

Važnost punka, post-punka i novog vala jugoslavenske popularne kulture osamdesetih teško je precijeniti. Nova muzika pojavljivala se baš u trenutku kad je predsjednik Tito bio na odlasku, (preminuo je 1980. godine), činilo se kako najavljuje mnogo slobodnija i uzbudljivija, ali i kaotičnija vremena koja dolaze. Osamdesete su bile vrijeme izvanrednih kulturalnih turbulencija u cijeloj Jugoslaviji karakterističnih ne samo za muziku već i novine, časopise i filmove. Ovaj kreativni bum umjetno je prekinut ratom, što je razlog da su osamdesete općenito, a pogotovo razdoblje novovalne scene, vrijeme kojeg se mnogi prisjećaju s nostalgijom. Iako su bili punk-rock buntovnici u komunističkoj državi, jugoslavenski muzičari nisu nužno trpjeli veću cenzuru nego punk grupe u Britaniji od kojih su crpili inspiraciju. Četrdeset godina kasnije, muzika tog perioda ostaje duboko utkana u kulturno nasljeđe država koje su nastale raspadom SFRJ.

Đorđa Balaševića zamišljao sam upravo tako, kao starog majstora u svojoj maloj radnji u Ulici Jovana Cvijića – čak je i blizu novosadske autobusne stanice – s ručno ispisanom firmom "Popravljam uspomene". Poput Vlade ili Joviše, i stari Đole već pedeset godina sjedi unutra okružen hiljadama tuđih uspomena, pa pažljivo s njih skida naslage rđavih vremena. Samo što stari uspomendžija Đole, umjesto s ručnim i džepnim satovima, radi sa stihovima i riječima. Naposletku, satovi – poput pjesama – pamte vrijeme proteklo pod kazaljkama, kao što i pjesme poput satova pokazuju vrijeme i mjere prošlost: jednako ih treba znati čitati kao i "gledati na sat", pa čak i kad su jeftine, pjesme za svoje vlasnike imaju onu dodatnu, kako se to kaže i za djedov stari ruski ručni sat, "sentimentalnu vrijednost". Pričat će kasnije da je stari popravljač uspomena iz Cvijićeve svašta još nešto radio u životu...

Možda će se nekom usporedba Stepinca, Rittiga i Markušića učiniti prenategnutom jer je riječ o trojici ljudi koji su posve različitih karaktera, ali, možda bi se ipak iz njihovih karaktera, stavova i života mogla iščitati i tri modela crkvenosti u Katoličkoj crkvi u vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća. Usporedno čitanje i analiziranje života trojice crkvenih ljudi (važno je napomenuti i to da su ostali sa svojim narodom za razliku od drugih koji su pobjegli i napustili i službu i narod) koji su obilježili vrijeme u kojem su živjeli pokazuje da se Katolička crkva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ne može svesti na „Stepinčevu crkvu“, da je u njoj uvijek bilo i ima i drugačijih pogleda na život i drugačijih svjedočenja vjere, što pokazuju i životi katoličkog svećenika Svetozara Rittiga i bosanskog franjevca fra Josipa Markušića. Ništa drugačije nije ni danas unatoč tome što u Katoličkoj crkvi dominiraju oni koji bi dokinuli razlike u mišljenju i u ime „jedinstva“ sve uniformirali.