Mravlja kolona kreće iz niskog procjepa u kamenju zidina što okružuje malenu crkvicu i groblje, migolji preko asfalta sve do plaže, gdje se linija raspršuje među oblucima. Namjerno širim ručnik pored njihove trase. Legnem na trbuh, postavim ruke pod bradu i gledam. Ništa drugo danas ne želim činiti i to je dobro. Mravlji radnici kreću se u dva smjera, tek sad shvaćam, a nitko ni o koga ne zapinje. Ovi što se vraćaju kući nose u kliještima suhu travu, komadiće kruha, bobice.

Vijest da će odlukom turskog suda, a zapravo samovoljom predsjednika Erdoğana, Aja Sofija ponovno biti pretvorena u džamiju, izazvala je oprečne reakcije diljem svijeta, a nije prošla bez odjeka ni u Bosni i Hercegovini. Islamske informativne novine Preporod – list Islamske zajednice BiH je proteklih dana objavio više tekstova kao kontraargumente onima koji se ne slažu s Erdoğanovom odlukom, a kako bi se dodatno opravdao Erdoğanov postupak, donio je na svom portalu i popis crkava u europskim zemljama koje su pretvorene u džamije, prema istraživanju turskog arhitekta Emina Yilmaza. Istodobno, bosansko-hercegovački Večernji list (u kojem se konstantno šire antimuslimanski i antibošnjački stavovi) objavio je popis samostana i crkava u Bosni i Hercegovini koji su porušeni ili pretvoreni u džamije za vrijeme Osmanskog Carstva.

Za razliku od većine običnih ljudi, koji nisu došli sa nekim krajnjim ciljem osim da izraze nezadovoljstvo, cilj specijalnih jedinica je uvek izazivanje nasilja. Oni su uvek naspram kordona, oni agresivno viču, oni napadaju policiju. Poenta izazivanja nasilja je da tu igru građani uvek gube, kako na terenu, tako i simbolički u medijima. Nakon izbijanja nasilja, devedeset posto ljudi napušta protest. Odlaze porodični ljudi sa decom, bake, deke i svi ostali obični građani koji nisu došli da prebiju ili budu prebijeni. Ostaje uglavnom omladina kod koje je proradio adrenalin, a onda se dešava kopernikanski obrt. Nabildovani momci koji su ih do malopre vodili u nasilje, okreću se protiv njih i počinju da ih prebijaju i hapse. Policija potom kreće neselektivno da bije prisutne u zoni demonstracija, u cilju zastrašivanja učesnika narednog skupa. Slike nasilja potom se razvlače po medijima, kako bi najavile nasilje onima koji se usude da ponovo dođu.

Na 113. godišnjicu rođenja slavnog crnogorskog pjesnika Radovana Zogovića (1907.-1986.), 19. kolovoza 2020. godine, Centar za kulturu Kolašin uručit će nagrade dobitnicima Nagrade „Radovan Zogović“. Radi se o prvom natječaju za ovu nagradu koji je otvoren krajem prošlog mjeseca, a prijave se mogu slati sve do 25. srpnja 2020. godine. Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori iz Crne Gore, starosti do 35 godina, koji, kako se napominje, pišu na crnogorskom, srpskom, bosanskom ili hrvatskom jeziku.„Pjesnici/kinje šalju radove na temu slobode, tolerancije i antifašističkih vrijednosti koje je Radovan Zogović u svom stvaralaštvu afirmisao“, poručuju iz Centra za kulturu Kolašin, objašnjavajući kako je na natječaj moguće poslati najviše dvije pjesme, i to pod uvjetom da su do sada neobjavljivane.

Tko je zapravo Miroslav Škoro, američki pjevač iz jugoslavenskog iseljeništva što se na YouTubeu proslavio poznatim videospotom ‘Sude mi’, kojim se veliča osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić? I kome je uistinu posvećena ta pjesma? Pored rečenog spota – ali i još nekoliko njih, na kojima je ta pjesma posvećena drugim suđenim i osuđenim srpskim herojima i postrojbama, poput spota ‘Sude mi’ za zloglasnu Legijinu Jedinicu za specijalne operacije – na YouTubeu, naime, postoji i veći broj spotova u kojima je, paradoksalno, ista pjesma iskorištena za veličanje hrvatskih generala i heroja, od Ante Gotovine do Branimira Glavaša. Na koga je, međutim, američki pjevač mislio kad ju je pisao – je li na umu i srcu imao generala Mladića, ili je zaista pisao tronut sudbinom generala Gotovine – zna samo on. ‘Istina je’, kako ono reče, ‘voda duboka.’

Ne, neću bojkotovati vašu robu, vaše proizvode, neću biti patetičan u traženju nekakvog reciprociteta, niti ću pozivati ljude moje zemlje, Bosne i Hercegovine da urade tako nešto. Prvo nije lijepo, na bestidnost, odgovarati bestidnošću, a drugo, naši ljudi vole hrvatski narod. Svaki bojkot bi bio atak prvo i jedino baš na taj hrvatski narod. Kao da mu nije dosta muke njegove što mu političari pucaju u ruke i u noge, ne bi li bili veće EU tehnoakrate od onih briselskih.