POD IZREŠETANIM ANĐELIMA

"Priznanje da se taj zločin dogodio, da su nam ubili oca, ono bi nam puno značilo"

ritn by: Davorka Turk/CNA | 12.05.2021.
POD IZREŠETANIM ANĐELIMA: "Priznanje da se taj zločin dogodio, da su nam ubili oca, ono bi nam puno značilo"
Od 24 stanovnika koje su zatekli u selu u zoru 1.5.1995., hrvatski su vojnici ubili 22. Preživjele su samo dvije curice, sestre od 6 i 4 godine. To jutro smo se probudili rano, prije šest, priča nam Zvjezdana. Mama je otišla na posao u Okučane, a tata u dvorište po drva, da naloži vatru, doručak da nam spremi. Čule smo neko komešanje, vidjeli smo vojsku na dvorištu. Željko predaj se! vikali su, neko ga je po imenu zazvao, dakle, poznavao ga je. Moj otac nije bio naoružan, jedino što je imao ključeve u ruci. On je digao ruke u vis, i ubili su ga, pao je na prag kuhinje. Imala sam tad 6 godina, odmah mi je bilo jasno šta se dešava. Instinktivno sam seki stavila ruku na usta da je ne čuju kako vrišti. I sebi. Kasnije, kad su išli od kuće do kuće, da vide valjda je li tko ostao, sakrile smo se u ormar. Našao nas je jedan hrvatski vojnik. Rekla sam mu nemojte nas ubiti, nismo vam mi ništa krive! On je na to odvratio, ja sam došao da vas spasim. Nikad nismo doznali tko je.

Iznimno je neobično naći se „s druge strane“ hrvatskih (i ne samo hrvatskih) „briljantnih“ vojnih pobjeda, među onima nad kojima se te pobjede slave. Jasno je tko je poraženi, međutim, uvijek ostane pitanje, ima li uopće pobjednika?

U Pakrac smo stigli iz Brčkog, gdje smo prisustvovali komemoraciji, 29. obljetnici stradanja više desetina civila na brčanskom mostu. „Mi“ se ovdje odnosi na mješovitu grupu ratnih veterana (ARBiH, HVO, VRS) i mirovnih aktivista/ica u organizaciji Centra za nenasilnu akciju. Akcije obilježavanja stradanja ili prisustva na službenim komemoracijama za nas su već uobičajene, poduzimamo ih godinama, to je jedan od načina na koji nastojimo pokazati suosjećanje sa obiteljima žrtava i žal za svakim izgubljenim ljudskim životom, ma kome pripadao. To su ujedno i prilike kada pozivamo na procesuiranje i kažnjavanje odgovornih, ukoliko je ono dosad izostalo, doživljavamo to kao jedan vid nužnog pritiska na institucije, da rade svoj posao. Zajedno žalujemo, i zajedno tražimo pravdu, za sve.

Moj šok je bio tim veći kad smo, također žalosnim povodom, stigli u Pakrac, na 26. godišnjicu vojne operacije HV-a „Bljesak“ (1-3.5.1995.). Nismo se, međutim, gurali među slavljenike. Hrvatska je vojska u svakoj svojoj „briljantnoj“ vojnoj akciji ubijala zatečene civile, pa tako i u ovoj. Došli smo da razgovaramo s onima koji su ovu vojnu akciju doživjeli i preživjeli, i da zajedno odamo počast onima koji su tih dana mučki ubijeni.

„Pamti povijest, ne ponavljaj je“

Tako su naši prijatelji i organizatori iz Srpskog narodnog vijeća nazvali ovo studijsko putovanje. Zapravo smo došli naučiti, bosanske zločine dobro poznajem, ovi moji, hrvatski, o njima se ne govori, a otkako sam otišla u Bosnu, više i ne pitam, odustala sam u nemoći da bilo šta promijenim. Tako moram reći da sam tek neki dan naučila da je postojao zatvor u Bjelovaru, sabirni centar u Varaždinu i zatvor u Požegi. Moglo je da te ne bude mjesecima, moglo je da te više nikad ne bude. Nisam znala da je u Vojsci RSK bilo i Mađara, i Hrvata, i drugih nacionalnosti, na obroncima Psunja nije lako izabrati stranu. Da je u Kraguju nekad živjelo mnogo domaćinstava, s tradicijom mačkara koja je, kao i dobrosusjedski odnosi, uništena 1991. Čuli smo i ono što smo nebrojeno puta dosad čuli u susretima s manjinom, i onima sa izbjegličkim iskustvom, da je pomoć stizala s neočekivane strane, a nepravda tamo gdje su na pravdu računali. Da među ljudima nema razlike i da ovo nitko nije želio. No, žurim.

Brčko komemoracija
U Pakrac smo stigli iz Brčkog gdje smo prisustvovali komemoraciji stradanja više desetina civila na brčanskom mostu (FOTO: CNA)

Bili smo se izgubili tražeći Kraguj i naše domaćine. Za put smo se raspitivali kod ljudi koje smo u Pakracu zatekli na uličnim radovima. Kragujevac?!, čudili su se. Pomislih, ovi nisu odavde. A nisam ni ja, u toplo proljetno popodne sva su ova brda prekrasno zelena, ovce, konji, nose mirise nekog boljeg, prošlog vremena.

Postoji ta legenda među Hrvatima u Hrvatskoj, kad su hrvatski Srbi u pitanju. Ne potiče iz davnina, nego iz ranih 90-ih, utoliko je njezin mitski status začudniji, naime, svi smo mi u životu imali prilike susresti pravog, pa i istinskog Srbina ili Srpkinju. Našeg, bosanskog ili srpskog. Legenda, međutim, upozorava da su toliko krvoločni da im krv curi niz bradu. Šta onda ako koji i nestane kao ‘kolateralna žrtva’ inače legitimne vojne akcije, ili ne kao kolateralna žrtva, već sasvim zasluženo? Nismo znali, a pravo govoreći, nije nas bilo ni briga kako ljudi u okupiranoj Krajini žive. Krajina je za nas bila i ostala crna rupa, zajedno sa svojim stanovnicima. To je vjerojatno prvi stadij smrti, kad ti netko poriče postojanje.

Saznali smo tako i da su svi naši sugovornici čuli poziv Franje Tuđmana da ostanu, ali mu je malo tko vjerovao, do 1995. su već izgubili sve iluzije. Među onima koji su ga poslušali i ostali, ne toliko iz povjerenja, koliko zbog starosti i bolesti, neki su ubijeni na kućnom pragu. Bilo je i onih koji nisu stigli pobjeći, među njima ima i staraca i djece. Posjetili smo grob djevojčice Milke Bosanac, koju je Bljesak ubio na igralištu u Šeovici. Majka je nešto kasnije podlegla ranama. Otac je ubijen još 1991., u zločinu nad mještanima Grahovljana.

Višak sjećanja, manjak povijesti

Zarobljeni pripadnici Vojske RSK s kojima smo imali prilike razgovarati predali su se, bila je to demilitarizirana UNPA zona, Sektor Zapad, i značajnijeg oružja nisu imali, koju godinu ranije predali su ga UN-u. Slijedile su dionice, bjelovarski zatvor, sabirni centar u Varaždinu, za neke i zatvor u Požegi. Nekad i mjesecima bez optužnice. Čuli smo i tko je tukao, tko nije. Tko je u zatvoru poludio. Tko se iz zatvora nije vratio. Ljudi s kojima smo razgovarali nisu zločinci, to je stalno potrebno govoriti. Iako su prošli kroz „opsežna i teška“ ispitivanja istražnih organa, nikakav zločin nisu im uspjeli dokazati jer nikakav zločin nisu ni počinili. Osim onog u očima države najvećeg, pobune. Taj će im prijestup kasnije zapriječiti šanse za zapošljavanje, i mogućnosti za povratak i obnovu. Najteže od svega, međutim, pokazalo se nastojanje da se procesuiraju i osude počinitelji ratnih zločina nad stanovnicima pakračkih i okučanskih srpskih sela. I treba, reći ćete, što su počeli? Kako je bilo ljudima koji su istjerani 1991. i nisu se mogli vratiti nikako?

E sad, ko je prvi počeo, i kad, to se stvarno možemo upitati, ovdje ne možeš ignorirati činjenicu da svaka obitelj ima nekoga tko je skončao u Jasenovcu, ili nekoga tko je progonio u Jasenovac, i značajan broj onih koji su poginuli u partizanima. Zapravo, ukoliko nisi odavde, postaješ vrlo oprezan s inače spremnim generalizacijama, ustaše, četnici… Povijest nije nigdje, ovdje ponajmanje, počela 1991. Blizina Jasenovca je sjena koja te stalno prati u obilasku ovih sela, a postaješ bolno svjestan njegove beznačajnosti za svakodnevnicu ostatka Hrvatske. Jasenovac nam je škola koju još nismo završili. 83.145 dosad poimence utvrđenih žrtava, od toga gotovo 50 tisuća Srba. Toliko o predodžbama krvoločnosti. Znate, ništa od ovoga nije opravdanje ni za kakvo nasilje, ali ako ne nastojimo razumjeti što se dogodilo, naći će se netko drugi voljan da nam tumači.

Postoji još jedna ta hrvatska legenda, kaže „90-ih su nas ubijali, sad slobodno hodaju Hrvatskom“. Tako je privlačna ta zločinačka priroda drugih, da se ne sjetimo upitati, a tko je dužan te zločince procesuirati? Ili, hodaju li i naši zločinci slobodno Hrvatskom?

Kad ih pitamo, zašto ste se vratili, kažu nam da je to njihov dom, njihova zemlja, da tu počivaju njihovi djedovi i pradjedovi. Ali puno je naroda otišlo, „ne samo naših, već i njihovih, posebno u zadnje vrijeme“.

Od svega me možda najviše frapirala nemogućnost da govorim. Zapazila sam je prvo u naših domaćina, kako neke riječi preskaču, ne izgovaraju, zaobilaze ili ne završavaju rečenice. Međutim, razumijemo se. Uz ostala, poraženima je zanijekano i pravo da imenuju pojave i događaje u svom životu, budući da hrvatskoj javnosti mogu zvučati skaredno. Htjela sam, vjerujte, poželjela sam da im kažem, evo ja vas slušam sad, i čujem, i jedva dišem od krivice, strašno mi je žao zbog svega što ste prošli. Ali zašto bi me ovi ljudi bili dužni te krivice odriješiti? Nepravda time neće nestati.

Jasenovac
Blizina Jasenovca je sjena koja te stalno prati u obilasku ovih sela (FOTO: Lupiga.Com)

Petra Vukotića, oca Dušana Vukotića, kao pripadnika Kraljevske vojske, 1941. zarobio je Wehrmacht, i sproveo ga u radni logor u Njemačku. Dušanova majka Desanka, zajedno je sa sestrama i majkom 1941. odvedena u Jasenovac, potom u Staru Gradišku, odakle su je deportirali u Njemačku. Oboje su preživjeli, i po svršetku rata vratili u rodni kraj. Živjeli su u Paklenici do 1991., kada su izbjegli rodbini u Beograd. Pretpostavljam da nismo o njima razmišljali onomad kad se Franjo Tuđman igrao idejom povratka ustaške valute, ili izvjesnog ustaškog emigranta iz Kanade.

Dušan je živio i radio u Novskoj. Budući da je bio pripadnik rezervnog sastava milicije, upozoren je da bi bilo mudro da se sam prijavi u HV, što je on nakon nekog vremena i učinio. Za Pakračku Poljanu se već znalo. Smatra da mu je to sačuvalo glavu, ali njegovim roditeljima sigurno nije moglo pomoći. Oni su se početkom 1995., ne mogavši više izdržati život u tuđini, vratili u Paklenicu. Drugi mještani su znali da im je sin u Hrvatskoj vojsci, svašta su doživljavali. Međutim, i to su izdržali, sve samo da bi u jednoj od rijetkih prilika susreta na improviziranoj granici vidjeli sina, jer nisu vjerovali da je živ. Skončali su mučki ubijeni u podrumu rođakove kuće, gdje su se, sa Pantelijom i Vjerom Kovačić, skrivali od Hrvatske vojske koja je nadirala. Tom je prilikom u Paklenici ubijeno 13 civila.

Dušan je 18 godina čekao na mogućnost da identificira tijela roditelja. Deset je godina, pravnim putem, pokušavao pritisnuti Republiku Hrvatsku da istraži, pronađe i osudi počinitelje. Dušanov je otac bio 1919., a majka 1925. godište. Sud je izgubio, a troškove je morao snositi sam. Uobičajena je to situacija, govori nam, naprosto nemate šanse. “Čovjek treba oprostiti onoliko koliko može da ne poludi i sebi ne naškodi. Ali, ne treba zaboraviti”.

Dok nam ovo govori, stojimo na zemljištu Srpske pravoslavne crkve. S naše desne strane malena je kapelica, uzurpira zemljište. Izgleda da ovo nije samo bosanski kuriozitet, komentira Amer. Nije ta simbolika bila dovoljna, uskoro smo otkrili da je dio zemljišta uzurpiran i za katoličko groblje. Međutim, čini se da se koncept nije osobito dobro primio, groblje ne izgleda kao da se koristi. Čovjek bi milijun pitanja pitao, ovako kad vrtiš film unatrag, ali vjerujte, tamo, na licu mjesta, jednostavno zanijemiš.

Odlazimo do kuće u čijem podrumu se dogodio ovaj zločin. Prilazni put uredno je pokošen, iako je kuća zarasla u šipražje. Pozdravljamo susjeda, simpatičnog brku koji otpozdravlja okružen svojim ovcama i janjićima. Kaže, raskrčio bih ja, ali ne smijem, nije moje. „Volio bih pomoći, samo da imam dozvolu“. Vlasnik je, doznajemo, nasljednik obitelji, živi vani i rijetko navraća. Pričamo o tragediji depopulacije ovog kraja. Ih, kako je bilo nekad, kaže susjed Ivica, skupimo se, za tri sata ovo janje oderemo i ispečemo. Komšije, prijatelji.

Zapadna Slavonija
Pusta sela zapadne Slavonije (FOTO: CNA)

Nema ti važnijeg od komšije i susjeda, rekao nam je dan ranije u razgovoru i vladika Jovan Ćulibrk. Stari Gradiščanin, vladika Jovan stara se za dobro svog srpskog i hrvatskog naroda ovoga kraja, i ne samo ovoga kraja. Naime, nekad smo znali, a danas zaboravljamo presudne doprinose srpskog naroda hrvatskoj kulturi, kroz stoljeća. Vladičanski dvor čuvar je biblioteke starih rukopisa. Osim zbirke starih rukopisa iz 16. stoljeća, ranih štampanih srpskih knjiga i bizantske biblioteke, eparhijska biblioteka sadrži i rijetka izdanja, periodike više zemalja, biblioteku vezanu uz Svetu zemlju i kršćanstvo Bliskog Istoka, zbirku judaike, prva izdanja Voltairea, Rousseaua, ali i Nietzchea…

Ovo neprocjenjivo blago, suprotstavivši se zapovjedi (i inače sumanutog) generala Koradea da se biblioteka spali, spasio je vojnik HV-a, Ivan Hiti. Njegov portret krasi zid u jednoj od odaja Vladičanskog dvora, među drugim zaslužnim građanima, znanstvenicima i uglednicima, ljudima koji su prepoznali društvenu vrijednost ovog kulturnog blaga i činjenicu da se čuva upravo u Hrvatskoj. Hrvatska, umjesto zasluga, priuštila je Hitiju izgon iz vojske, i nemogućnost da ikada više do mirovine pronađe posao.

Praznicima voljeni najviše nedostaju

Posebno oni koji više nisu među živima, još više oni s čijim se odlaskom teško mirimo, zbog teških ili nepoznatih okolnosti pod kojima su umrli. Preduskršnji pomen za stradale u hramu Svetog Velikomučenika Dimitrija u Okučanima bio nam je prilika da se sjetimo ubijenih i nestalih, i izrazimo poštovanje prema njihovom životu i stradanju. Na putu do hrama preusmjeravani smo sporednim ulicama uz policijsku pratnju, pripreme za svečanu proslavu Bljeska te dolazak predsjednika i premijera, bile su u jeku. U dvorištu hrama dočekala su nas reportažna vozila HTV-a, koji je prenosio svečanost iz Okučana.

Prema podacima srpske zajednice, za 36 sati, sa područja Zapadne Slavonije, koja je bila u sastavu tadašnje RSK i pod zaštitom UN-a, protjerano je više od 10 tisuća Srba, a 238 je ubijeno ili nestalo. Za samo 162 žrtve do danas je rasvijetljena sudbina (točan broj stradalih nije utvrđen, više o procjenama i podacima na ovom linku).

Njihova imena čitana su po svršetku službe, ispred krsta u dvorištu hrama. Na njemu je natpis – Žrtvama ratova 1991.-1995. Položili smo ruže i odali im počast, a posljednje pozdravno slovo prekinula je zaglušujuća buka sa susjedne katoličke crkve, poziv na službu domovini i onima koji su u njezinoj obrani poginuli. Kao što možda već pretpostavljate, katolička je crkva dvaput veća od pravoslavne, i za razliku od ove potonje, isturena je na ulicu. Spomenula sam već, ima i suvremeno koncertno ozvučenje. Uz to, ova crkva jednim svojim dijelom također zadire na zemljište SPC-a. Tko se ima pravo buniti?

Nitko od prisutnih nije bio vidno uzrujan, ali ni iznenađen ovako grubim prekidom rituala. Danas je takav dan, komentiraju, oni slave, mi žalujemo. Neukusno je plesati po tuđim grobovima, mislim, i odlazim da vidim taj šušur na glavnoj ulici. Razgovaram s osiguranjem događaja, kažu, gotovo je, bili su svi. Čudno im je što pitam za predsjednika i premijera, budući da sam izašla iz dvorišta SPC-a. Međutim, nisu neugodni. HTV-ovci se drže za sebe.

Bljesak
Danas je takav dan, komentiraju, oni slave, mi žalujemo (FOTO: HINA/Danijel Kasap)

Kasnije smo saznali i da je godinama trajala uzurpacija partizanskog spomenika i spomen-kosturnice palim borcima i žrtvama fašističkog terora okučanskog kraja. Spomenik je 1995. uklonjen, i na njegovo mjesto podignut gotovo isti, ovaj put hrvatskim braniteljima poginulima u Bljesku, koji je umjesto petokrake na vrhu imao mramorni križ. Godine su prošle dok su shvatili da, uz branitelje, odaju počast i partizanima čije se kosti nalaze u kosturnici. Spomen-kosturnica je obnovljena 2019., ali ovaj put bez partizanskog spomenika. Branitelji su dobili drugo spomen-obilježje, odmah do ovoga. Spomenik nosi naziv „Kristalne kocke vedrine“. Možda je to neki eufemizam za vojsku.

Evo nama gostiju za Uskrs! uskliknula je teta Milena kad smo se pojavili u njenom dvorištu u Čovcu. Kava i farbana jaja. Uzmite djeco, moji i ko je mogao, zbog korone neće doći, dodala je.

Kad je pitamo o Bljesku kaže, radila sam taj dan, nema veze što je bio Prvi maj, radilo se. Preko u Gradiški, u banci. Išla sam kolima, yugu sam vozila, nisam ja ni znala šta se dešava. Kad detonacije, onaj na putu neće da me pusti, kaže, plaća se prolaz. Rekoh, ja prolazim, ti vidi, tek maknuše one ježeve i tako sam prošla. Deda (pokazuje na muža, koji kraj nje sjedi) nije htio, ali poslije je morao. Ostala nam je baba nepokretna, izgorila je u kući što je bila tu.

Vratili smo se 2008., kad smo dobili obnovu kuće.

Bolje je sad nego što je bilo kad smo se tek vratili. Ali, više niko nikog ne gleda, nema veze koji je. Bilo je ovdje 120 porodica, sad nema ko na ulici da te pozdravi. 150 svinja smo nekad imali, pa istjeraš tuda, nikad nikakvih problema. Do 1991.

Pođosmo dalje za Vrbovljane, pričali smo još sa mnogima o mnogočemu, o Jovanu Raškoviću, kulturnoj autonomiji i Planu Z-4. O prijelaznoj policiji, pa onda opet o pravima koja je nemoguće ostvariti. U tišini praznih slavonskih sela zvoni nesloboda, život pun prepreka i prijekog gledanja, i iskustvo opetovane i sustavne diskriminacije. Koliko dugo čovjek mora okajavati svoje grijehe? Dok su zločinci pod zaštitom države.

„Ja sam došao da vas spasim“

Stigli smo u Medare. Od 24 stanovnika koje su zatekli u selu u zoru 1.5.1995., hrvatski su vojnici ubili 22. Preživjele su samo dvije curice, sestre od 6 i 4 godine.

To jutro smo se probudili rano, prije šest, priča nam Zvjezdana. Mama je otišla na posao u Okučane (radila sam kao patronažna sestra u UNHCR-u, majka dodaje), a tata u dvorište po drva, da naloži vatru, doručak da nam spremi. Čule smo neko komešanje, vidjeli smo vojsku na dvorištu. Željko predaj se! vikali su, neko ga je po imenu zazvao, dakle, poznavao ga je. Moj otac nije bio naoružan, jedino što je imao ključeve u ruci. On je digao ruke u vis, i ubili su ga, pao je na prag kuhinje. Imala sam tad 6 godina, odmah mi je bilo jasno šta se dešava. Instinktivno sam seki stavila ruku na usta da je ne čuju kako vrišti. I sebi. Kasnije, kad su išli od kuće do kuće, da vide valjda je li tko ostao, sakrile smo se u ormar. Našao nas je jedan hrvatski vojnik. Ja sam njemu rekla, molim vas, nemojte nas ubiti, nismo vam mi ništa krive! Međutim, on je na to odvratio, ja sam došao da vas spasim, i odnio nas je u Crveni križ. Nikad nismo doznali tko je.

Znate, ljudi se dijele samo na ljude i neljude. Na ljude i neljude, nikako drugačije, zaključuje.

Zvjezdana danas živi u Njemačkoj, s porodicom. “Ja sam htjela živjeti u mome selu, ali sva vrata su vam zatvorena. Godinama smo pokušavale, bezuspješno, da dobijemo status civilne žrtve rata”. Zvjezdanina majka objašnjava da u osnovi pokušavaju dobiti smrtni list s točnim datumom Željkove smrti – 1.5.1995. „Jedini smrtni list koji možemo dobiti u Novoj Gradiški je onaj s datumom 3.5., koji više nema nikakve veze s Bljeskom“, dodaje.

Iako je poznato koje su jedinice HV-a bile na glavnim pravcima napada na tom području – 81. gardijska bojna, Peta gardijska brigada, te dijelovi Prve, Druge i Treće gardijske brigade – počinitelji zločina ne samo da nisu procesuirani, već se cijeli slučaj i dalje nalazi u predistražnoj fazi. Nije još vrijeme?

Obitelj ubijenog Željka Dička pravdu više ne očekuje. Ali priznanje bi nam puno značilo, kaže Zvjezdana, priznanje da se taj zločin dogodio.

Dok pričamo, promatraju nas izrešetani anđeli nikad obnovljene, u ratu uništene pravoslavne crkve u Medarima. Da se ne bojim da će ono što je od hrama ostalo progutati drveće i šipražje, pomislila bih da nam je ta srušena crkva možda najbolji spomenik, podsjetnik na to kakvo smo ludilo i kakvu nesreću sposobni proizvesti.

CNA
Kava s domačinima (FOTO: CNA)

Čak i kad ih otvoreno ne mrze (to je rezervirano za desnicu), od ovih ljudi građani Hrvatske, pa i sam hrvatski predsjednik, očekuju da u najmanju ruku sruše vladu Andreja Plenkovića. Odnosno, maskiraju takvo očekivanje u tobožnje razočaranje sudjelovanjem manjine u vlasti te joj pripisuju moć vlastodržaca, ili u najmanju ruku, prigovaraju popustljivost i odobravanje politika vladajućeg HDZ-a. Pravimo se, naime, da nam nije poznato da je jedini način da manjina opstane taj da i formalno podrži vlast. Kao što je slučaj i sa ostalim manjinama u Hrvatskoj, ali eto, nisu to te manjine koje su nam trn u oku. Sve su te manjine, međutim, sudjelovale i u vladi Zorana Milanovića, što on rado zaboravlja.

Vidjelo se to najbolje na uskršnje jutro kad smo napuštali Pakrac i Okučane. Iz Hrvatske su nas ispratile vijesti o šetnji šovinistički nastrojenih „navijača“ kroz Borovo. Prije nego što će položiti vijenac u ratu stradalim hrvatskim policajcima, što je bio nominalni povod njihovog dolaska, prošetali su kroz Borovo pjevajući krvave balade ljudima pod prozorima. Na uskršnje jutro. Sve to u pratnji policije, koja je grupicu osiguravala i čuvala.

Iako je događaj hrvatska vlada osudila, ni nadležni ministar koji se povodom obljetnice našao u Borovu, ni predsjednik države nisu osjetili potrebu ni poriv da podrže svoje sugrađane srpske nacionalnosti, i da im garantiraju sigurnost. Ministar je događaj nazvao „kršenjem javnog reda i mira“, a predsjednik je za cijelu stvar na koncu opet optužio – Srbe. Pa je tako ustvrdio da je policija koja je kriminalnu grupicu štitila zapravo Pupovčeva policija, jednako koliko i Plenkovićeva (čime je zapravo delegitimirao jednu od institucija poretka). Kao dokaz „dosljednosti u nečinjenju“ toj je Pupovčevoj policiji zamjerio i što nije uklonila spomenik Vukašinu Šoškočaninu, kojeg se smatra odgovornim za ubojstvo hrvatskih policajaca i koji, kao takav, „smeta i provocira“.

Činjenica da vođa srpske paravojske koji je umro 1991. ima nadgrobni spomenik u Borovu godinama se koristi kao opravdanje za nasilje nad Srbima tog kraja. Pitajmo stoga Milanovića, što ga nije on uklonio za vrijeme svog premijerskog mandata? Kad je bila njegova policija?

O čemu se, dakle, radi, molim vas? Koji je to krimen koji tako bespoštedno moraju okajavati ovi ljudi? U Okučanima, u Borovu. U Lici i na Baniji. Na Kordunu.

Amnestija ne vrijedi za ratni zločin. Dakle?

Zamjerit ćete mi što ovim tekstom činim isti propust koji službenoj Hrvatskoj zamjeram, nisam ništa napisala o stradanju Hrvata ovoga kraja, o hrvatskim izbjeglicama i prognanicima. Ni meni, ni ljudima s kojima smo razgovarali, tako nešto nije namjera, da zanemarimo njihovu patnju. Svaki od naših sugovornika, ali svaki, ispričao nam je barem jednu zgodu o pomoći koju su im pružali prijatelji i susjedi, čak i nepoznati ljudi s hrvatske strane. Svakom od nas je stalo da to ponavljajuće zlo stane jednom zauvijek, i želimo biti ljudi koji ćemo ga zaustaviti, da se više nikad, nikom ne ponovi. Ali ove ljude nitko o tome ne pita, kao što ih rijetko pitaju bilo što o njihovoj hrvatskoj domovini ili mrtvima za koje nastoje postići pravdu.

Sudimo im već 30 godina za uvjerenja za koja pretpostavljamo da su ih morali imati 1991. godine. Pritom, ni mene nitko nije pitao kad su mi mijenjali jezik, povijest i društveno uređenje. Ili kad su Hercegovinu htjeli pripojiti Hrvatskoj, isto me nitko ništa nije pitao. Nikad u životu nisam glasala za HDZ ili Franju Tuđmana. Piše li mi to na čelu? Je li moj krimen što sam dopustila da se Hrvatska pretvori u ovo što danas živimo? Jest, i moj je, nisam bila ni dovoljno glasna ni dovoljno hrabra da se suprotstavim. Na koncu konca, i otišla sam jer mi je postalo nepodnošljivo. Tako ljudski, zar ne?

Za one koji se čude mojim izborima, vjerujte mi kad vam kažem, za Hrvatsku je Bosna slobodna zemlja. Jest, manjinske i povratničke muke svuda su iste, i u Bosni ljudi sve rjeđe žive zajedno. Ali postoji barem mogućnost da zločince privedemo pravdi, ma kojoj strani oni pripadali. Nije nam strano i neobično da žalimo i „njihove“ žrtve i odajemo im dužno poštovanje, i da pritom to doista i mislimo. Ukidanje principa nekažnjivosti u Bosni nas je učinilo slobodnim ljudima, hvala haškom sudu.

U Hrvatskoj takva sloboda ne postoji, tamo postoje građani prvog i drugog reda. Bitno da red postoji, reći ćete. To su te europske vrijednosti.

Lupiga.Com via Centar za nenasilnu akciju

Naslovna fotografija: CNA

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. O POŽELJNOJ POLITICI: Nema one koja je svima dobra

    05.01.2022.

    Predrag Finci

    O POŽELJNOJ POLITICI: Nema one koja je svima dobra

  2. BURE BARUTA: Toma, otpadnik zlatnog srca

    05.01.2022.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Toma, otpadnik zlatnog srca

  3. POSLANICA LANE BOBIĆ: Svim na zemlji, vjere!

    25.12.2021.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Svim na zemlji, vjere!

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije