Pred svaku novu godinu, od “demokratskih promjena” do danas, obavezno se nađe neko da problematizira ulogu Djeda Mraza u životu Bošnjaka. Bilo je tu raznih individua, od kojekakvih usijanih glava, preko ljutih teologa do predsjednika države.... Prije par dana u Zenici je osvanuo billboard s porukom da jelka, novogodišnja proslava i Djed Mraz nisu tradicija Bošnjaka. Poruka je izazvala revolt kod poklonika novogodišnje čarolije koji su iste večeri plakat skinuli.

I meni je zasmetao, najviše zbog toga što nije tačan. Nisam neki stručnjak za religije i nacije, ali mogu svjedočiti iz iskustva. Naime, bio sam Djed Mraz tokom nekih važnih perioda bosanskohercegovačke istorije - u socijalizmu, tokom demokratskih promjena, u ratu pa i u poslijeratnom mahmurluku. Nedostaje mi još nekoliko značajnih istorijskih razdoblja, poput osmanlijskog zuluma, austrougarske okupacije i NOB, na koje iz objektivnih razloga nisam mogao stići, ali i ovaj minuli rad je solidan vremenski period koji se može nazvati tradicijom. Zbog toga svaki napad na Djeda Mraza doživljavam lično, kao napad na mene.

USPOMENE SINDIKALNOG DJEDA

Prije tačno dvadeset godina napisao sam obiman tekst s naslovom “Uspomene sindikalnog Djeda Mraza”. I danas je to zabavno štivo u kojem sam pisao o vlastitim sjećanjima, ali i razgovarao sa drugim kolegama – bivšim Djedovima. 

U tom tekstu ustanovio sam da se Djed Mraz na ovim prostorima nije mogao vezati uz naciju, tradiciju ili religiju pa su ga svi najradije vezali uz sindikat koji je bio odgovoran za organizaciju novogodišnjih proslava. Sindikat je kupovao paketiće i angažirao glumca koji će igrati Djeda Mraza, a ako nijedan nije bio dostupan, bio je dobar i prvi dobrovoljac. 

Tako je djeci u Bihaću, pričao mi je prijatelj, paketiće dijelio izvjesni čika Zaim koji je bio potpuno slijep i radio na opštinskom šalteru. U Zenici je Djedov kostim godinama oblačio jedan amaterski glumac koji se hvalio da je u mladosti igrao prvog bosanskohercegovačkog Hamleta. Njegova mršava, dugačka figura pristajala je uz ulogu danskog kraljevića, ali kao Djed Mraz bio je prilično depresivna pojava. U Žepču je Djed Mraz bio umirovljeni učitelj i aktivni alkoholičar koji se, izmoren novogodišnjim pijankama, znao srušiti sa stolice usred dječije recitacije. U Banja Luci je u toj ulozi godinama nastupao tamošnji kino operater. Bio je izuzetno nervozan čovjek, djeca su ga se plašila jer je vikao na onu koja bi zamuckivala pjesmice. 

KLASNE RAZLIKE

Čak i u socijalizmu vladala je klasna razlika između uličnih Djedova i onih sindikalnih. Dok su njihove smrznute kolege zaskakale djecu na ulici sa mršavim paketićima, jer su radili na procenat, sindikalni Djedovi su ordinirali po zagrijanim salama, sa pratećim ansamblima, uz pristojan honorar i obilnu gozbu nakon predstave. Neki od njih ponašali su se kao hirovite zvijezde, pa na proslavi “Sarajevskog kiseljaka” tražili “Radensku”. Jedan je jedva živu glavu izvukao s proslave fudbalera “Čelika” jer je djecu pokušavao naučiti himnu “Partizana”.

Doduše, i oni su ponekad radili u otežanim uslovima. Srednjebosanski rudari imali su običaj da niti jedan Djed Mraz ne može trijezan otići s njihove novogodišnje proslave. Zauzvrat, svaki je morao biti spreman na grube šale. Jednog od njih su, kako sam čuo, spustili u jamu i plašili izbijanjem metana. Za pretrpljeni strah nagradili su ga kamionom uglja. Ne znam da li je ovaj običaj i dalje aktuelan kod rudara.

LIJEPA TRADICIJA

Toj zanimljivoj galeriji likova, igrom slučaja i zbog potrebe za novcem, pridružio sam se i ja. Jedne, posebno lijepe godine, nastupao sam sa grupom prijatelja u sali staroga pozorišta. Napravili smo vlastitu predstavu, sa originalnim tekstom, pjesmama, kostimima. Djeci se jako sviđala. Nastupao sam na kraju, u opštoj euforiji usporedivoj samo sa pojavljivanjem Keitha Richardsa na sceni i izgovarao pjesmicu koju sam napisao za predstavu - “Gdje god idem praporci me prate...” Oduševljenoj djeci nije smetalo ni to što sam, kao onaj kolega “Hamlet”, bio prilično usukan Djedica. 

U izuzetno lijepom sjećanju ostao mi je i ratni nastup. Bila je to posebno teška, gladna godina. Pozajmio sam kostim da bih obradovao djecu mojih prijatelja. Ne sjećam se da li smo išta jeli i pili, niti kako smo sklepali paketiće. Ali, sjećam se da smo se jako veselili. Sjećam se i djece. Svoju sreću prenijela su na nas. Rat za tih par sati nije postojao, tu nije bilo mjesta za njega. Za tu dragocjenu iluziju bili su dovoljni crveni kaput i lažna brada.

Godinama sam bio ponosni Djed Mraz, što mi daje autoritet da zaključim: nije dobro nekome pokušati uskratiti ono što ga usrećuje. To ne može biti tradicija niti jednog pristojnog društva. Suviše je pokvareno i bezosjećajno.

Lupiga.Com via Žurnal

Naslovna fotografija: Pixabay