Nakon rata Jasko se vratio iz Holandije i u Zenici otvorio prodavnicu kućnih ljubimaca. Bio je to neuobičajen poslovni potez, u to vrijeme životinje su služile samo za jelo i borbu. Ratni profiteri su pustošili spaljenom zemljom i kupovali sve što rat nije stigao uništiti. Za svoju zabavu otvarali su noćne klubove, koji nisu bili nikakvi klubovi nego tužne birtije sa šipkom za striptease u prizemlju i sobama za prostituciju na spratu. Nicali su na periferijama gradova, u kućama tek obnovljenim od ratnog razaranja, sa tablama na kojima je odštampan znak humanitarne organizacije koja je pomogla izgradnju. Ponekad bi policija zatvorila neki naročito izvikan, ali već sutradan, na susjednom brdu otvorio bi se drugi, još ružniji. Novinari crnih hronika su, u dogovoru s policijom, objavljivali vijesti da je većina prostitutki zaražena sidom, ali to nije imalo veliki efekt. Iza zatamnjenih prozora tih usamljenih kuća na brdima nikada se nisu gasila crvena svjetla.

Dobri Jasko je svoju prodavnicu kućnih ljubimaca otvorio u prizemlju kuće u centru grada i nazvao je “ZOO Magazin”. Prodavao je papagaje, kanarince, hrčke, kornjače, ali najveća zvijezda bio je majmun koji se zvao Vejsil. Oko njegovog velikog kaveza, smještenog u centru prodavnice, okupljala su se djeca. Majmun se ponašao kao da ne primjećuje posmatrače, sve dok se ne bi pojavila neka žena u suknji. Tada je skakao, kao po komandi, provlačio ruke kroz rešetke i podizao suknju. Dok bi nesretna žena vrištala, Vejsil se kotrljao po podu kaveza i tapšao po stomaku, kao da se smije. Ili je tako glumio, ne znam. Volio je pivo. Jasko je to slučajno otkrio, kada je nakon radnog vremena poželio da se malo opusti. Na zvuk šištanja čepa, do tada mirna životinja počela je da vrišti i drma rešetke kaveza. Kada je Jasko prišao da ga smiri, majmun mu je kroz rešetke oteo flašu. Ispio ju je nadušak, podrignuo, srušio se na pod kaveza i glasno zahrkao. 

Vejsil je u ZOO magazin stigao sa ovim, već stečenim, talentima. Jasko je sumnjao da ih je naučio u nekom cirkusu. Na istom mjestu gdje je kupio majmuna, svog kupca čekalo je šest pudlica. Na pljesak ruku prodavača postrojavale su se u pravilan red i podizale na zadnje noge. U to vrijeme propadali su veliki ruski cirkusi i prodavali svoje menažerije, objasnio mi je. 

- Za male pare mogle su se kupiti čudesne životinje. Ja sam kupio njega.

Vejsil nije bio na prodaju jer, kako je svima ponavljao Jasko, drugovi se ne prodaju. Ipak, majmun je najveći dio dana provodio u kavezu. Moralo je tako, samo je čekao da neko otvori vrata prodavnice da bi pobjegao u grad. Jasko ga je satima tražio sa otvorenom flašom piva u ruci. Kad mu dosadi skrivanje, Vejsil je iskakao odnekle i otimao pivo iz ruke. Trebalo je sačekati da iskapi flašu i zaspi. Jasko ga je kući nosio u naručju, kao bebu. 

Jedan Vejsilov bijeg bio je koban za obojicu. Šta se dešavalo ispričao mi je Rade, Jaskov drug. 

Tog dana Jasko je uzalud dozivao Vejsila i mahao flašom po zraku. Majmun se sunčao na haubi parkiranog automobila i drijemao. Prolazio je jedan od lokalnih policijskih šefova i pokušao ga uhvatiti, ali životinja se podigla na noge, ogrebala ga po nosu i zbrisala. Poslije ga je Jasko namamio pivom, ali šteta je već učinjena. Da bi ismijao šefa, neki policajac je anonimno javio medijima da nisu samo ukrajinske prostitutke zaražene sidom, nego i majmun porijeklom iz Rusije koji živi u centru Zenice, pa su u opasnosti svi koji su bili s njim u kontaktu. Grad se smijao, a uvrijeđeni šef je naredio Jasku da zatvori prodavnicu dok se slučaj temeljito ne ispita. Prolazili su dani, sedmice, mjeseci, uzalud je čekao dozvolu za otvaranje radnje. Nije znao ni ko treba da mu je da – policija, sanitarna inspekcija, veterinari? Za to vrijeme, dugovi su se gomilali… Morao je zatvoriti ZOO magazin i rasprodati životinje. Da bi preživio, zajedno sa Radetom napravio je ulični štand koji su postavili ispred zakatančenih vrata bivše prodavnice. 

Često sam navraćao kod njih. Prodavali su polovne knjige, častili me drugarskim cijenama i razgovorima. Slikovnice koje su pronalazili ostavljali su ispod pulta. Čekali su da naiđem sa sinom da bi mu ih poklonili.

Jasko nije volio pričati šta se desilo sa Vejsilom nakon zatvaranja prodavnice. Odmahivao je rukom. Bio je vedar čovjek, nije volio tužne priče. Ponovo mi je Rade ispričao. Jasko je, ne bi li prodao životinje, otišao u Sarajevo na neki sajam i sa sobom poveo majmuna. Pored štanda je prošao lokalni kriminalni šef sa djevojkom i mišićavom pratnjom. Vejsil je, po svojoj navici, odmah nasrnuo na ženu i podigao joj suknju. Dok je ona uplašeno vrištala, bandit se smijao zajedno s majmunom (ili su samo glumili smijeh), a onda prijeteći zatražio od Jaska da mu proda životinju ili će ih obojicu kazniti zato što su mu obeščastili buduću suprugu...

Desetak dana poslije Jasko je slučajno vidio Vejsila kako izlazi iz automobila. Bio je opasan u kožno remenje s nitnama. Šef ga je vodio na povocu. Od tada, više nikada nije vidio svog druga, niti čuo za njega. 

...

Danas sam saznao da je Jasko preminuo. Na smrtovnici čitam da je proživio 68 godina. Izgledao je mnogo mlađe, starost je blaga prema nasmijanim ljudima. Nema više ni Radeta. Na mjestu gdje su bili ZOO magazin i štand s knjigama podignuta je poslovna zgrada. Viša je od ostalih, kao da nadgleda kvart, ima velike zatamnjene prozore pa svjetla moraju gorjeti i danju i noću. 

Dok pišem shvatam da niko dobar iz ove priče više nije s nama. Ostao je cirkus koji se raspada.

Lupiga.Com via Žurnal

Naslovna fotografija: Pixabay