Tekst je na slovenskom jeziku objavljen na portalu Dnevnik.si, a u dogovoru s autorom tekst našim čitateljima donosimo na bosanskom jeziku. 

Danas se slavi takozvani Dan Europe, praznik nastao iz godišnjice pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu. Činjenica radi, Evropska unija taj datum obilježava od 1985. godine. Od tada, oživljava se uspomena na Schumannovu deklaraciju iz 1950. kojom je predloženo udruživanje francuske i zapadnonjemačke industrije, što je dovelo do Evropske zajednice za ugalj i čelik, prve takve udruge, osnovane, kad smo već tako precizni, 18 . aprila 1951. godine. Iz tog jajeta nastalo je ovo što danas imamo.

Pitanje slobode, ta vječna prethistorijska dilema, danas, kad jedan dio Evrope gori, dok se drugi pretvara da gasi taj požar, stoji nekako ovako: uz najveće tehničke pretpostavke koje je svijet dosad imao, čini se da o njemu dosad znamo najmanje. Tsunami društvenih mreža jednostavno je opustošio dosad poznate oblike medijskih žanrova. Kao da ne postoji sadržaj vijesti, već samo mašinerija za njihovu proizvodnju: oko Ukrajine se, čini se, dogodila namjerna redukcija svijesti u kojoj prihvaćamo da u Kijevu, iz kojeg se prije par dana još moglo doći, i iz njega izaći vlakom, u centru grada rade restorani i barovi, a komunalne službe sade cvijeće na zelenim površinama, dok na predgrađa padaju granate. Što je sasvim oprečno od Mariupola, koji je – uz oprez oko svakoga poređenja – najsličniji hrvatskom Vukovaru u jesen 1991. Grad se, u bliskoistočnom tipu rata do istrebljenja, poravnava, i ide se do totalnog uništenja. Tu se mozak medijskog konzumenta odmah stavlja u svojevrstan prekognicijski kod u kojem je zabilježeno da mjesto brani Azov, jedinica obučavana i naoružavana uz pomoć poljskih susjeda, i velikim dijelom bazirana na ideologiji SS-a iz Drugog svjetskog rata. 

Jer, sad, na primjerima Hrvatske, Mađarske, Slovačke, donekle i Slovenije, imamo priliku vidjeti što znači kad pobjeđuju oni koji snagu političke ideologije crpe iz revizionizma. Putin je agresiju započeo pričom o „denacifikaciji“ Ukrajine, iako se znalo da je to paravan: to je ono na čemu je u devedesetim „plesao“ Miloševićev ansambl, i u dobroj mjeri zavarao dio međunarodne javnosti, pogotovo evropske ljevice koja je slovensko, hrvatsko, i kasnije bosansko osamostaljenje obilježila nacionalističkim, dok su njega smatrali socijalistom. U tim stvarima svako vjeruje u ono u što želi vjerovati: u ratovima angažman međunarodne zajednice ovisi o stepenu žrtvovanja komocije njezinih elita. Na Zapadu ništa novo, reklo bi se: tako je bilo i u Bosni. Koja je imala embargo na uvoz oružja i „brala“ ga raznim kanalima (pa i preko Janše), dok su Engleska i Francuska mirno posmatrale kako Radovan Karadžić, praktično, cijeli svijet vuče za nos. I trajalo je sve do 1995. Nakon što je u Sjedinjenim državama na vlast stigao Clinton, pa se dogodio genocid u Srebrenici, pa onda Srbi na Palama, ne znajući više šta će, vezivali zarobljene francuske vojnike za električne stubove. Nakon čega je popizdio Chirac. Tek tada se desila vojna intervencija. 

Imaju ruksake, možda su njihovi životi stali u njih, možda je to njihova jedina popudbina (FOTO: Lupiga.Com)

Istovremeno, traje rat informacijama. U tom ratu cenzura je veća što su kanali brži. Jer, mi više ne dobijamo informacije, nego sliku svijeta. A slika je onakva, kakav je svijet. Isfragmentiran, rascjepkan, i svako u njemu traži „svoj“ dio. U današnjem broju Timea, recimo, portret je Vladimira Zelenskog. Dopisnik jednog od najvažnijih tjednika u povijesti, kojeg su pandemija i infotaiment pretvorili u dvotjednik, u aprilu je proveo dva tjedna u uredu ukrajinskog predsjednika i pokazao fragmente iz njegova života. U toj priči glumac i reditelj Zelenski, kojeg je herojem, između ostalog, napravila okolnost da nije želio evakuaciju, nego je ostao u Kijevu, zapravo, igra ulogu ratnog predsjednika. Tipično američki, reklo bi se. Kao što bi britanski mogao biti dominantan način njihova izvještavanja s ratišta, koji se bazira na tome da se apostrofira što više ruskih gubitaka, koji su prouzrokovani oružjem koje smo im dostavili „mi“. Britanci. Zapadnjaci. Jer, sunce izlazi na istoku, a kako se god okreneš, što bi rekao Mao Ce Tung, stražnjica ti je pozadi. 

Pa ti gledaj. Odnosno slušaj. Vijesti, kojih više nema. Kao što nema ni pisaca koji bi pisali o slobodi. Najveća manjkavost teorije u ovom trenutku jeste da oponaša stvarnost, umjesto da je pokuša anticipirati. Može li se govoriti o slobodi, ako svi govore u hypeu, u kojem ushićenje treba prevladati ono o čemu se govori? Jesmo li svi pretvoreni u glave koje govore uglas, u kojima više odavno nema mjesta za empatiju, nego za najobičniju vijest u kojoj bi stajalo da su u čeličani Azovstal, u koju su ušle ruske snage, sklonjeni i civili, kojima se može dogoditi isto što se desilo onima koji su u julu 1995. stajali u tvornici akumulatora u Potočarima. 

No, o tome nećemo pročitati skoro ništa. 

Jer, formiraju se sudovi, pretpostavlja se da su počinjeni ratni zločini, govori se o navali izbjeglica. Čovjek se tek na ulici, kad oslušne razgovor prolaznika, može uvjeriti da se događa nešto sasvim blizu nas, jer ljudi govore jezik sličan našem. Imaju ruksake, možda su njihovi životi stali u njih, možda je to njihova jedina popudbina. 

I skoro je sigurno da za nju neće biti mjesta u medijima u kojima se simuliraju video-igrice. Kakav Dan, takva i sloboda. Medijska.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/EPA/Sergey Dolzhenko