DRAGO BOJIĆ

Beščašće nad Bogdanovim cvećem

ritn by: Drago Bojić/Tačno | 21.06.2022.
DRAGO BOJIĆ: Beščašće nad Bogdanovim cvećem
Bogdan Bogdanović je stalno ponavljao da bi bilo najbolje da svijet i ljudi nemaju razloga za spomenike. Ako se već i grade spomenici, neka to budu spomenici životu, a ne paćenički spomenici niti spomenici patnji. Vlastite spomenike nikad nije zamišljao kao spomenike. „I moji spomenici podsećaju na muku“, govorio je Bogdanović, „ali ništa ne definišu, pogotovo ne u propagandnom smislu.“ Bogdanović je smatrao da su spomenici patnji, a takvi su gotovo svi spomenici koji su podignuti nakon ratova devedesetih godina, „neiskreni, komični i glupi, ne objašnjavaju više ništa, ne pozivaju ni na što.“ Uništavanje Bogdanovićevog spomenika u Mostaru pokušaj je da se zatre dio povijesti i izbriše antifašistička baština, ali je još više pokazatelj da ovo društvo ne poštuje tuđu patnju i zajedničku prošlost, i ne podnosi lijepo, uzvišeno i metafizičko.

Ponovno je devastirano Partizansko groblje u Mostaru. Oštećeno je svih 700 kamenih cvjetova. Vlasti u Mostaru osudile su taj vandalski čin, ali zasad nema nikakvih saznanja o tome tko su počinitelji vandalskog čina. Zgražaju se tobože mnogi, lažno se skandaliziraju, i u Bosni i Hercegovini i na području cijele Jugoslavije, kao da je uništavanje spomeničke baštine nešto neuobičajeno na ovim prostorima i kao da je Mostar jedina sredina u kojoj se devastiraju i ruše antifašistički spomenici. Nije Mostar nikakav izuzetak, niti su Mostarci gori od drugih, jer je u svim bivšim jugoslavenskim republikama, negdje više, negdje manje, uništavana antifašistička baština. U većini slučajeva nije se radilo o incidentima, nego o sustavnom uništavanju sjećanja (damnatio memoriae).

Potpisnik ovih redova imao je sreću za vrijeme postdiplomskog studija u Beču upoznati Bogdana Bogdanovića (1922. – 2010.) i njegovu suprugu Kseniju Anastasijević Bogdanović (1924. – 2017.) koji su početkom devedesetih zbog prijetnji Miloševićevog režima morali napustiti Beograd u kojem je Bogdanović od 1982. do 1986. godine bio gradonačelnik. Više puta su me ugostili u svom stanu u Beču jer su u to vrijeme, bilo je to između 2006. i 2009. godine, rijetko izlazili u javnost, osim u posebnim prilikama kad bi bile promocije Bogdanovićevih knjiga ili primjerice premijera dokumentarnog filma austrijskog publiciste i redatelja Reinharda Seissa 2008. godine – „Architektur der Erinnerung. Die Denkmäler des Bogdan Bogdanović“ („Arhitektura sjećanja. Spomenici Bogdana Bogdanovića“).

Iz tih druženja nastao je i intervju (Bogdan Bogdanović: Sanjam o svijetu bez spomenika) koji je objavljen u franjevačkom mjesečniku Svjetlo riječi u Sarajevu, u veljači 2007. godine, u vrijeme urednika fra Ivana Šarčevića. On mi je i predložio da pokušam stupiti u kontakt s Bogdanom Bogdanovićem i uraditi s njim intervju. Kad sam prvi put došao na vrata stana Bogdanovićevih, gospođa Ksenija me zamolila da razgovor bude kratak, jer se Bogdan brzo umara i jer su oboje u godinama. Međutim, razgovor je potrajao satima, a tako će biti i u našim sljedećim druženjima. Nakon prvog susreta Bogdan Bogdanović mi je poklonio svoju knjigu „Zaludna mistrija. Doktrina i praktika bratstva zlatnih (crnih) brojeva“ s posvetom ispisanom njegovim unikatnim rukopisom. Tu knjigu nisam dobro razumio ni onda, a i danas se mučim s njezinim sadržajem. Ipak, čuvam je kao relikviju. Relikvije i jesu upravo takve: što ih manje razumije, čovjeku su draže.

Partizansko groblje
Uništavanje Bogdanovićevog spomenika u Mostaru pokušaj je da se zatre dio povijesti i izbriše antifašistička baština (FOTO: Facebook)

Nisam snimao naše razgovore, ali sam sačuvao zabilješke iz tih razgovora. Bogdan Bogdanović mi je ispripovjedio puno toga iz svog života, i privatnog i profesionalnog, a kad bi na trenutke zastao ili bio nesiguran kad se nešto dogodilo, tu je uskakala Ksenija, dugogodišnja profesorica engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, fotografskim pamćenjem i istančanim osjećajem za pripovijedanje. Mene su u početku ponajviše zanimali spomenici, ali kroz priču o spomenicima Bogdanović je opisivao i vrijeme i okolnosti u kojima su nastajali. S melankolijom se sjećao svog prvog spomenika na Jevrejskom groblju u Beogradu koji ondašnja jugoslavenska javnost nije gotovo ni registrirala, iako je taj spomenik Bogdanu Bogdanoviću bio jedan od dražih, možda i zbog toga što je bio prvi. Bogdan Bogdanović će biti sahranjen upravo na Jevrejskom groblju, u blizini vlastitog spomenika, kao i njegova supruga Ksenija.

Rijetki su ljudi takve široke erudicije i gospodske profinjenosti kao što su bili Bogdanovići. Fasciniralo me je njihovo znanje. Iznenadio sam se kako dobro Bogdan Bogdanović poznaje teologiju i s kojom posvećenošću i poštovanjem tumači svetoga Augustina ili svetog Tomu Akvinskog. Ništa od pozerstva, ništa od nadmenosti. Filozofiju je još bolje poznavao jer je i prijateljavao s nekim od velikih filozofa 20. stoljeća. Mislio sam da Bogdanović ne poznaje povijest Bosne Srebrene, franjevačke zajednice kojoj pripadam, ali i tu sam se prevario. Dobro je poznavao povijest crkava i vjerskih zajednica u Jugoslaviji i općenito povijest religija. Danas mi je ponekad žao što sve to nisam snimio. Ali bila su to opuštena druženja, uz rakiju koju je Bogdan dobivao iz Srbije ili fratarsko vino koje sam donosio iz samostana bečkih franjevaca, pa ne bi imalo smisla snimati drugarske razgovore.

Zbog svojih ideja i stavova Bogdan Bogdanović nije bio prihvaćen u akademskoj zajednici, a još manje u političkoj. Nije se uklapao u ondašnja estetska pravila jer je, prema vlastitim riječima, „razbijao socrealističku formu spomenika“. Bogdanović je gradio „kontemplativne igrarije“, ideološki neutralne, a to se ondašnjim vlastima uglavnom nije sviđalo. Zbog toga je nailazio na nerazumijevanje cijeli život pa i kad je radio Jasenovački cvijet. Njegov prijedlog toliko je uznemirio komunističke vlasti da je Bogdan Bogdanović pozvan na razgovor kod Josipa Broza Tita. U višesatnom razgovoru, pričao mi je Bogdan, uspio je „ubediti Tita“ da Jasenovcu ne bi odgovarale nikakve „pesnice, srpovi i čekići“, a i Tito se bojao da komunistički simboli ne bi pasali u Jasenovcu. „Kad se pojavio cvet“, prepričavao je Bogdan, „svima je laknulo“: „dugo sam kuburio dok sam isterao simbol cveta. To je čitav roman.“ Da Tito nije prihvatio njegov prijedlog, pričao je Bogdan Bogdanović, vjerojatno ne bi dobio nove prilike da radi spomenike, jer nije dobro kotirao ni u akademskoj zajednici, s kojom je posve raskinuo, a ni kod ideološki zagriženih članova Partije. „Pravo je čudo da je prošao kameni cvet. Da nije bilo Tita, ne bi bilo ni cveta“, govorio je Bogdanović.

Bogdan Bogdanović
"Sanjam o svetu bez spomenika" - Bogdan Bogdanović (FOTO: Diepresse)

Bogdanovićevi spomenici posve su suprotni ondašnjoj komunističkoj ideologiji. Nemaju ništa zajedničko s njom, ni ideje, ni simbole, ni poruke. Zbog toga se Bogdanovićeve spomenike ne može ni tumačiti kroz tu ideološku prizmu, kako to čini dio sadašnjih antifašista, jer su to dva potpuno različita svijeta. Bogdanović je na svojim spomenicima harmonično povezivao simbole različitih kulturnih i religijskih tradicija, ali uvijek tako da ni jedan od njih ne bude dominantan, da ne našteti ideji i univerzalnoj poruci svojih spomenika. Metafizika mu je bila važnija od fizike, duh od materije, ideja od ideologije.

Bogdanoviću su se gadili svi balkanski nacionalizmi, a velikosrpski, koji je osjetio na vlastitoj koži, ponajviše: „veliki greh je što Srbima nije rečeno koliko je žrtava bilo u ratovima. Zbrisane su generacije. Šta su ratovi doneli Srbiji? Ništa. Tek sada je svedena na svoje prave mere, nešto kao Obrenovićeva Srbija, dunavska, evropska zemlja. Sve drugo bila je naduvanost i trčkaranje u ruske okvire.“ Za Slobodana Miloševića govorio je da je „ikona srpske dekadencije i srpske moralne propasti“: „Milošević i Tuđman su niža mentalna i moralna stepenica, skopčana s agresivnom amoralnošću. Strašno je da je to narod prihvatio. Miloševićev užas je fizički prestao, ali od njega je puno ostalo u ljudima. U Beogradu ima hrabrih ljudi, ali su umorni od borbe protiv zla jednog vampira. Veliki broj divnih ljudi, danas su već očajni.“

Govorio mi je Bogdanović da je zabrinut za sudbinu Bosne i Hercegovine: „Mnoge strasti su uskovitlane. Titoizam to nije doveo do razumnog odnosa. Ja sam puno putovao u to vreme. Sve je to nekako tinjalo.“ Interesantna su i Bogdanovićeva zapažanja o gradovima: „U Sarajevu je sve napregnuto. Puno je tenzija u ljudima. Svaka reč izgovorena je s nadom i napregnutošću. U Beogradu je haos, bez napregnutosti. Točak vremena je u Beogradu stao. On pliva između majčice Rusije i mnogih ratova. To je monolitan grad, monolingvistički grad, naduvena palanka. I jezik je brutalan, agresivan. Zagreb je u nešto boljoj situaciji. Za razliku od Beograda, on ima jasnu evropsku orijentaciju.“

U vrijeme kad je gradio Partizansko groblje u Mostaru, koje je posljednjih trideset godina stalno na udaru vandala, pozvao ga je na razgovor ondašnji mostarski biskup Petar Čule (1898. – 1985.) i molio da uradi projekt za mostarsku katedralu ili neku drugu crkvu. Bogdanović mu je u tom razgovoru rekao da mu se ne sviđaju novosagrađene katoličke crkve, da je u njima premalo metafizičkoga i da „Bog zaslužuje bolje“. Biskup mu je rekao da ni on nije zadovoljan s novim crkvama i da zato i želi da Bogdanović uradi bar jednu crkvu. Biskupov prijedlog bio je izazovan, prisjećao se Bogdanović, ali ga ipak nije prihvatio iz poštovanja prema vjernicima: „kako će, gospodine biskupe, reagovati vaši vernici kad saznaju da im je ateist sagradio crkvu.“ Velika je šteta što Bogdan Bogdanović nije projektirao crkvu iako bi vjerojatno bilo negodovanja među katoličkim vjernicima.

Kameni cvijet
"Da nije bilo Tita, ne bi bilo ni cveta" (FOTO: Lupiga.Com)

Kad je 1991. godine oštećen njegov spomenik u Vukovaru, Bogdan Bogdanović je smatrao da bi bilo amoralno žaliti zbog spomenika nakon tolikog stradanja ljudi i uništenja grada. O tome je u Beču početkom 2007. godine ovako govorio (prema mojim zabilješkama): „Emotivno sam vezan za sve svoje spomenike. Kad je rušen Vukovar, a rušili su ga oficiri koji su mi delili nagrade i priznanja, izbrisao sam emocije. To je bila dužnost. Kad nema Vukovara, nemam pravo pomišljati na štetu na spomeniku.“ Prisjetio se tada i spomenika u Mostaru: „Mostar je u ružnom stanju, ali nije uništen jer je ukopan u zemlju.“

Imao je Bogdan Bogdanović i u Beču ponuda da radi spomenike. Čak je u jednom trenutku bio i pristao da radi spomenik miru. „Počeo sam crtati“, pričao je Bogdanović, „bilo je interesantnih ideja, ali sam primijetio da falširam i odustao sam.“ I ovdje se Bogdanović pokazao velikim. Nije htio samog sebe reciklirati, jer je smatrao da svako umjetničko djelo mora biti estetski čisto i iskreno. Uz to, Bogdanović je smatrao da nije dobro da stariji ljudi poput njega grade spomenike mlađim generacijama i budućnosti koju neće doživjeti. Naručiteljima je tada kazao „da je najbolji spomenik miru prestanak svih ratova.“

Bogdan Bogdanović je stalno ponavljao da bi bilo najbolje da svijet i ljudi nemaju razloga za spomenike. Ako se već i grade spomenici, neka to budu spomenici životu, a ne paćenički spomenici niti spomenici patnji. Vlastite spomenike nikad nije zamišljao kao spomenike. „I moji spomenici podsećaju na muku“, govorio je Bogdanović, „ali ništa ne definišu, pogotovo ne u propagandnom smislu.“ Bogdanović je smatrao da su spomenici patnji, a takvi su gotovo svi spomenici koji su podignuti nakon ratova devedesetih godina, „neiskreni, komični i glupi, ne objašnjavaju više ništa, ne pozivaju ni na što.“

Spomenike mogu zamijeniti apstraktni dijagrami koji slave život i podsjećaju na njegovu kratkoročnost, govorio mi je Bogdanović: „filozofske i metafizičke ideje ne trebaju materiju. Svaki spomenik je pomalo agresivan i zato sanjam o svetu bez spomenika. Srećan svet je svet bez spomenika. Evropa je zasićena spomenicima, prelepim spomenicima. Danas imaju samo teatralnu i scenografsku vrednost. Pre su imali i emotivnu, al ona je nestala. Sve što je bilo tragično, može postati komično. To je velika opasnost. Čudi me da nema spomenika čestitosti, pameti, opštim vrednostima.“

Uništavanje Bogdanovićevog spomenika u Mostaru pokušaj je da se zatre dio povijesti i izbriše antifašistička baština, ali je još više pokazatelj da ovo društvo ne poštuje tuđu patnju i zajedničku prošlost, i ne podnosi lijepo, uzvišeno i metafizičko.

Lupiga.Com via Tačno

Naslovna fotografija: parkdobrova.eu

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OTETO IZ TMINE: Trijumf radikalskog fašizma

    02.07.2022.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Trijumf radikalskog fašizma

  2. POSLANICA LANE BOBIĆ: Let’s talk about sex

    20.06.2022.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Let’s talk about sex

  3. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Ajmo ih blokirati!

    09.06.2022.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Ajmo ih blokirati!

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije