Živimo u propisanom, što nipošto ne znači da živimo u propisnom svijetu.

Propisanost je, zapravo, brana razmišljanju, propitivanju stvari, društveni ugovor o kojeg se ne smijemo ogriješiti ukoliko ne želimo biti socijalno isključeni, ekskomunicirani od strane neke skupine kojoj određeni propisi odgovaraju u ideološkom i ekonomskom smislu jer danas ekonomsko održanje jeste jedine ideologija, dok su propisi tu da izigravaju nekakva politička uvjerenja iako su, praktički, to tek gotovi, zapakirani, vakumirani, gotovo „made in China“ stavovi. A stav nije mišljenje. Razmišljanje je ono što ugrožava stav jer propituje njegove osnove i pokušava ga vidjeti kao uzrok koji vodi određenim posljedicama. A razmišljanje je, kako znamo, dijelom, shvaćanje uzročno posljedičnih veza. 

Danas je postalo jasno da je putovanje kroz vrijeme moguće, barem unatrag, da možemo prekrajati i time mijenjati ono što se već dogodilo pa su poražene zločinačke vojske danas mučeničke, a serije koje prikazuju život aristokracije u, recimo, 19. stoljeću, držeći se politički korektnog pristupa prikazuju dogodovštine rasno miješane aristokracije pa ispada da su negdašnji robovi imali pristup dvorskim balovima i nosili aristokratske titule i imali visoke vojne činove. 

Današnju Rusiju vidimo kao veliki zemlju koja je naslijedila veliki sovjetski imperij pa si dozvoljava da polaže pravo na dijelove ili čak cijele zemlje koje su pripadale sovjetskom lageru. Odnos prema Ukrajini je posebno zanimljiv. Na stranu što je ta zemlja još od Napoleona u planovima velikih, gladnih imperija u mape ucrtana kao najveća grobnica Europe. Ukrajina je umnogome kolijevka velike ruske kulture. I to je ono što je ovdje bitno. 

Ne volim praviti rang liste omiljenih pisaca jer su mi različiti pisci u različitim razdobljima života znali biti bitniji od drugih, ali tek je nekoliko njih koji su mi važni oduvijek. Jedan od njih je, pored Aleksandra Sergejeviča Puškina i Mihaila Jurjeviča Ljermontova, praktički otac velike ruske književnosti, ruske proze i jedan je od najvažnijih svjetskih pisaca u povijesti. Riječ je, dakako, o Nikolaju Vasiljeviču Gogolju, jednom od, prije svega, najduhovitijih pisaca svih vremena. Gogolj, dakle, otac ruske proze, bio je Ukrajinac. Zato je Ukrajina, utvaram si, toliko bitna Rusiji, ona je umnogome kolijevka onoga što zdravo za gotovo smatramo ruskom književnošću i kulturom. 

Obzirom kako danas gledamo odnos Rusije i Ukrajine nedavno sam se sjetio jedne, da ga prijateljski tako nazovem, jer ga i smatram dijelom obitelji – Nikolajeve knjige. Riječ je o zbirci pripovijetki „Soročinski sajam“. Gogolj se, valja to napomenuti, rodio upravo u Soročincima. Svijet je to, dakle, kojeg je poznavao, što se kaže, u dušu, narod kojemu je znao svaku vrlinu i manu. Samim tim, nema savršenijeg igrališta za Gogoljev, počesto otrovni humor, od njegovog rodnog mjesta Soročinaca. 

U doba feudalne ruske carevine većina je Ukrajinaca imala status slobodnih kozaka i uglavnom su bili sitna vlastela. Iz takve je obitelj potjecao i Gogolj. Recimo, da je Ukrajina za carsku Rusiju u ono vrijeme bila neka vrsta vojne krajine kakvih je kroz povijest bilo i na ovim prostorima. 

A ove sam se knjige sjetio jer mi se kroz maglu javilo sjećanje na ondašnji odnos Ukrajinaca spram Rusa kojeg je Gogolj provukao kroz svoje pripovijesti. Ukrajinci, slobodni kozaci, Ruse su posprdno nazivali „gladnim bradatim Moskaljima“ i spram njih se odnosili s dozom prezira i nadmenosti. Otprilike je danas, uzmimo to za primjer, takav odnos prvog među Rusima, Vladimira Putina spram Ukrajinaca. Stvari su se, dakle, u svega dvjestotinjak godina okrenule naglavce. Danas se Rusi s prijezirom i dozom nadmenosti odnose prema Ukrajincima. Potpuno, dakle, drugačije nego je to bilo u Gogoljevo vrijeme. 

Ali nije samo ta činjenica ono što me vratilo knjizi „Soročinski sajam“. Gogolj ne opisuje posprdno tek „gladne Moskalje“. Humor u ovoj knjizi je zasnovan na etničkim i rodnim stereotipima onog vremena. Ljasi su Poljaci koje slobodni kozaci mogu išamarati usred pijanog bunila. Cigani su ukoljice i prevaranti. Židovi trgovci i ugostitelji koji redovito varaju i zakidaju svoje mušterije. Žene su ili oštrokondže koje gotovo jašu krotke muževe ili pak polulude, tihe, uz peć stisnute jadnice. Gogolj, naravno, ne štedi ni tzv. slobodne kozake koje redom opisuje kao pijanice koje su kuražne tek kad se pijani skupe na gomilu a inače prežu od najmanjeg šušnja u noći. Sve ih skupa, kroz cijelu knjigu, povezuje „nečastivi“ kojeg krive za sve svinjarije koje svi skupa čine. 

Vraćajući se ovoj iznimno duhovitoj i, naravno, maestralno napisanoj knjizi zapitao sam se, da već nije dijelom povijesti književnosti, da li bi se danas, u ovom propisanom, politički korektnom, ali tupom svijetu u kojemu je razmišljanje krimen, itko usudio objaviti knjigu kakva je „Soročinski sajam“ jer vrvi nekorektnim stereotipima s pomoću kojih Gogolj izvrgava ruglu kompletno tadašnje društvo. 

Visarijon Grigorijevič Bjelinski, koji je inače uvrijedio Gogolja jednim svojim esejom toliko da je ovaj, što se kaže, skrenuo pameću, za Nikolaja Vasiljeviča je zapisao: „U istinskog talenta, svako je lice – tip, i svaki je tip čitaocu poznati neznanac“. Otuda, valjda i potreba da se služimo stereotipima kako bi čitatelju približili protagoniste nekog djela. 

Govoreći o humoru u svojim knjigama, Gogolj je jednom rekao: „Ako se smijemo, onda je najvažnije da se smijemo grohotom, i to onome što zaista zaslužuje da bude izvrgnuto sveopćem ruglu“.

Ima li u današnjem svijetu, kojeg treba izvrgavati ruglu, mjesta za Nikolaja Vasiljeviča i njegov pristup stvarima. Ili bi njegove knjige naišle na spreman, naoštren, društvenomrežni glogov kolac za Gogolja?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.