Rezultat rusko-ukrajinskih pregovora u utorak u Turskoj daje neke nade za prekid rata u Ukrajini, no, vidjet ćemo. Treba biti oprezan, kraj je još daleko. Mnogi kažu da svaki rat mora završiti pregovorima, rat je jako skup, nemoguće je okupirati Ukrajinu, najveću zemlju u Europi. Strašna su stradanja Ukrajinaca, ne zna se pouzdano koliko je ljudi već ubijeno i ranjeno, raseljeno je navodno 10 milijuna ljudi, od toga ih je u druge zemlje izbjeglo oko 3,9 milijuna. Ukrajinci tvrde da su dosadašnje materijalne štete veće od 500 milijardi dolara(!). 

Mnoštvo je otvorenih pitanja. Tko stvarno želi prekinuti rat, a kome daljnja eskalacija odgovara? Tko će i kako obnoviti porušenu Ukrajinu? Tko profitira od rastućih ekonomskih sankcija? Može li Europa odmah normalno proizvoditi i živjeti bez ruskog plina? Jesu li Europska unija i cijela Europa taoci Sjedinjenih Američkih Država ili je SAD njihov zaštitnik i spasitelj? Hoće li mogući prekid rata biti prepušten jedino rusko-ukrajinskim pregovorima ili će jednog dalekog dana ipak doći i do američko-ruskih pregovora? Mijenjaju li se europske vrijednosti? Prerasta li rusko društvo iz autoritarnog u totalitarno?

I kad se dogodi to neko usklađeno mirovno rješenje bit će to privremeno, a sukob zamrznut. Što smjera Putinova Rusija to se ne zna. Tvrdili su da neće napasti Ukrajinu, ali su je napali. Naravno, „nije rat“ nego „specijalna operacija“. 

Američki predsjednik Joe Biden očito ne očekuje skori mirovni prekid. Nekoliko je puta već govorio o dugotrajnom i teškom ratu, sada je prilikom posjete Poljskoj govorio da očekuje „dugotrajnu borbu“. Ne valjda do posljednjeg Ukrajinca. Bez obzira što je on predsjednik najjače države i jedne nuklearne sile, a Putin druge najjače nuklearne sile, nazvao je Putina „ratnim zločincem“ i „krvnikom“ te poručio „Za ime Božje, ovaj čovjek ne smije ostati na vlasti“. Bijela kuća odmah je htjela malo ispeglati nediplomatsku izjavu o potrebi smjene vlasti u Rusiji, ali Biden se ne da - kaže da se on nema za što ispričavati. A poznato je koliko su puta u prošlosti Amerikanci nasilno mijenjali ili barem pokušavali mijenjati vlasti u drugim državama, kao i Rusi, uostalom. Po tome kako Biden nastupa, čini se da nema namjeru i da neće s Putinom nikad razgovarati i pregovarati. Možda mu je taktika dobra, a može se pokazati i jako lošom i opasnom.

Aktivni francuski predsjednik Emmanuel Macron koji se stalno trudi održavati kontakt s Putinom, komentirajući Bidenove izjave, kazao je da želi "bez rata zaustaviti rat koji je Rusija pokrenula u Ukrajini“ i da za postizanje tog cilja „ne treba eskalacija ni riječima niti akcijama".

I hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, koji je inače hodajući skandal, još jednom je Putina okarakterizirao „ratnim zločincem“ što će Rusi sigurno dobro zapamtiti. Ajde ovoga puta im nije barem prijetio. Nismo mi s njima u ratu. Zbog ogromne razlike u dimenzijama Hrvatske i Rusije izjava ministra bila bi tek glupa i (tragi)komična, kad ne bi mogla biti jako štetna za zemlju. 

Ukrajinci tvrde da su dosadašnje materijalne štete veće od 500 milijardi dolara (FOTO: Maxar)

Naravno da su se svi uznemirili i uzmuvali u vezi rata u Ukrajini, ali kao da Papa Franjo gotovo jedini zagovara trenutačni bezuvjetni mir, pa da se onda sva pitanja rješavaju pregovorima. Nove milijarde dolara oružja Ukrajini su i opravdan i jasan politički potez podrške obrani Ukrajine ako se gleda na taj način, ali je jasno da gomilanje oružja vodi ratu a ne primirju ili miru. Pa i ako ne mogu tek tako osvojiti Ukrajinu i ne mogu promijeniti ukrajinsku vlast, Rusi neće dopustiti da izgube rat u Ukrajini.

Rusija se navodno orijentira na daljnje osvajanje i zadržavanje Donbasa i Luhanska i, vjerojatno, punu kopnenu vezu s Krimom. Sergej Šojgu, ruski ministar obrane, poslije pregovora u Turskoj kaže da su „glavni ciljevi prve faze ostvareni“. A koja je onda druga i koje su onda eventualne sljedeće faze? Svakako, još nisu teritorijalno osvojili cijeli Donbas i cijeli Luhansk. Nije im za vjerovati pa se pravi planovi ne znaju. 

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski tvrdi da Ukrajina pristaje na neutralnost koja bi trebala biti čvrsto zajamčena. Na povratak uglavnom ukinutog ruskog jezika. Kako je kazao u intervjuu nekim neovisnim ruskim medijima (a intervju je, inače, u Rusiji zabranjen) on bi pristao na primirje koje bi vojske vratilo na početne pozicije prije ruskog napada. Ukrajinsko nasilno vraćanje Donbasa i Luhanska ne bi dolazilo u obzir, kao ni vraćanje Krima, jer bi provociralo treći svjetski rat, izjavio je Zelenski. Prilično veliki ukrajinski ustupci, ali, kaže, sve to treba potvrditi referendumom! 

Kako bi se u ovakvim prilikama organizirao takav jedan referendum? Zar Zelenski misli da bi se Rusi povukli pa mirno čekali što će biti na referendumu? Kad je rat i kad se sklapa neko primirje, nije još u povijesti poznat neki takav sličan referendum. Zelenski je predsjednik države i naprosto mora u zlu času preuzeti svu odgovornost. Svaki napor da se rat primiri i završi strašno je važan i dobrodošao, ali još je daleko od kraja i dalje iznimno opasno za cijelu Europu, prije svih. Ohrabrujuće je što glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov sada kaže da „bilo kakav ishod operacije, naravno, nije razlog za korištenje nuklearnog oružja“.

Od žestokih sankcija na kojima će SAD i Velika Britanija vjerojatno ustrajati i inzistirati i onda kad rat prestane, mogla bi, osim Rusije, prilično stradati i Europa. Sada kada se tvrdi kako Zapad nikad nije bio više ujedinjen, moglo bi se to sagledati i iz drugog kuta pa reći da EU zemlje - ne samo vojno - nikad nisu bile ovisnije od SAD-a, da bi se ta ovisnost i američki patronat mogli nastaviti godinama i da je ta ovisnost više loša nego dobra. SAD, Kanada i Britanija imaju svoje interese koji se podosta razlikuju od europskih. Europa bez obzira što pripada „slobodnom svijetu“ ne bi morala bez ostatka podupirati Ameriku da barem još nekoliko desetljeća bude nesporni i jedini svjetski gospodar. Jer svijet ne treba (jednog) gospodara. SAD će, makar i kratkoročno, profitirati u ovom ratu, uvećavajući prodaju višestruko skupljih pa i nekvalitetnijih energenata, te oružja. 

Bez ruskog plina slijedi pad proizvodnje, slabljenje, urušavanje rasta (FOTO: HINA/EPA/Focke Strangmann)

Sasvim ispod praga pozornosti zapadnih medija prošla je vijest da su SAD i Ukrajina 1. rujna 2021. godine potpisale izjavu o strateškom partnerstvu kojim se unapređuje američko-ukrajinska strateška obrambena i sigurnosna suradnja, ustupa se Ukrajini oružje s programom obuke i vježbi „u skladu sa statusom Ukrajine kao partnera NATO-a za proširene mogućnosti“. SAD podupire pravo Ukrajine da odluči da se priključi NATO-u. Možda se Putin zaista 20 godina priprema za rat, a ako se pripremao onda mu je sigurno i ta nova okolnost zapela za oko, pa je nakon neuspjelih pokušaja da pregovara s Amerikom o neširenju NATO-a na istok, odlučio da krvavom ratnom intervencijom upozori svijet da misli ozbiljno. 

Europa, Njemačka osobito, ne može se naprasno odreći ruskog plina jer bez njega slijedi pad proizvodnje, slabljenje, urušavanje rasta. Kupci ruskog plina morat će kupovati rublje i njima plaćati plin, a sve zemlje G7 to zasad odbijaju. Mehanizam plaćanja može izgledati tako da se kupac plina prijavi na Moskovsku burzu i zatraži određeni iznos rubalja. Tečaj se utvrđuje na burzi, zatim se sklapa posao, novac se prenosi na račun Gazproma, a Gazprom isporučuje plin, govori šef ruskog parlamentarnog odbora za financije. 

Sveučilišni profesor, ekonomist Ljubo Jurčić, kaže nam da Europa ne bi smjela sada odustati od ruskog plina. Petnaest milijardi, 30 milijardi ili 50 milijardi kubičnih metara plina Europi ne znači puno jer ona od Rusije uzima 150 milijardi kubika plina godišnje. Zimi Europa uvozi plina iz Rusije u iznosu od milijarde eura dnevno, ljeti to pada na pola milijarde dnevno. I to po starim cijenama. To se u kratkom roku ne može nadoknaditi. Zašto ići u ratnu situaciju s Rusijom, pita se Jurčić. Iza zatvorenih vrata igra se jedna velika igra. Ako vi nama dovedete rat na granicu Rusije, mi ćemo ga donijeti vama u srce Europe, na Balkan. Kaže da bi volio da se iza zatvorenih vrata vode pregovori kako to smiriti. Inače, kupovanje energenata bi bila jedna obična financijska transakcija. Ako se kupuje za rublje, onda u jednom dijelu nema više sankcija. I da sad Rusija prestane prodavati energente Europi, Rusija to može prebroditi, govori Jurčić. 

Rat se vodi u Europi pa je nakon postradale Ukrajine, Europa najranjivija, i sigurnosno-vojno i ekonomski. Ovo je trenutak u kojem bi Europa, kontinent na kojem se najbolje i najslobodnije živi, mogla jačati vlastiti identitet pa se i oslobađati pretjeranog američkog političkog i drugog tutorstva. Vojno je to sada teško jer ponajviše Amerika štiti članice NATO-a u Europi. Iako, prisjetimo se malo Trumpovog mudrovanja o tome bi li krenuo u rat zbog toga što je zaratila (mala) Crna Gora koja je članica NATO-a. A i Rusija je značajnim dijelom europska zemlja i povijesno tradicionalno vezana uz Europu. Bez obzira na sadašnje okolnosti koje će se mijenjati, ne treba je odbaciti kao neprijatelja.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/EPA/Jim Lo Scalzo