Dva načela moraju biti neupitna. Prvo, jasno razlikovanje židovstva - naročito židovstva u Hrvatskoj i Europi - od Izraela kao države. I drugo, neupitno pravo Izraela na postojanje, obranu i sigurnost; pravo, dakle, koje ima svaka druga suverena i priznata država. U javnim raspravama u Hrvatskoj, a naročito u njihovu talogu na društvenim mrežama, ta dva načela često se ne podrazumijevaju sama po sebi, pa ono što počne kao naizgled legitimna i demokratska kritika Izraela često završi kao zgoljni proustaški antisemitizam. Takvim neopreznim i opasnim iskliznućima znala su se služiti i ugledna imena ovdašnje književnosti i spisateljstva.Toga se Hrvatska mora osloboditi: zemlja koja nosi odgovornost ustaškog genocida nad Židovima, Srbima i Romima u Drugom svjetskom ratu mora naučiti da su židovske zajednice u Europi, pa onda i u Hrvatskoj, jedno, a da je židovska država Izrael sasvim nešto drugo.

Ovo je samo jedan novi primjer kako se u Hrvatskoj i dalje, a već trideset i nešto godina, njeguje atmosfera u kojoj je važno drugoga pa i druge, cijele nacije, optužiti za ono za što smo sami krivi i čega bismo se trebali stidjeti. Pronaći nacionalne izdajnike, cinkaroše, neprijatelje, rušitelje „svetinja“ i „mrzitelje svega hrvatskog“ - kako bi se njih optužilo i kaznilo za vlastito nečinjenje, za vlastito već legendarno licemjerje, za navodno „sljepilo“ i vlastite laži. A za ono loše što nam se događa su krivi drugi koji to loše vide i onda prokazuju, a ne „mi“ koji to loše ne želimo vidjeti i ukloniti, nego to zlo još i potpomažemo! Može li se braniti neobranjivo, kako se ne bi postalo nacionalni izdajnik i neprijatelj? Je li obavezno laganje za Hrvatsku? Pa, netko to vrlo lako može, a netko ne može i ne želi. I taj je patriot, jer želi spriječiti nelegalnosti. I još jedna frapantna novost - takozvani „Lex AP“.

Gdje je kraj ravnodušnosti? Je li uistinu prihvatljivo obiteljske kuće nekažnjeno rušiti bagerima? Je li moguće da baš nikoga nije briga za to što je sedam obitelji tako nasilnički ostalo bez domova? Hoćemo li uistinu tek slegnuti ramenima i prihvatiti da rušenje obiteljskih kuća ostane na takozvanom “nepoznatom počinitelju”? Javnost je zaboravila, pa valja podsjetiti: prije tri tjedna – čak ni dan nije precizno utvrđen – taj famozni “nepoznati počinitelj” bagerima je srušio kuće sedam obitelji sa sedamnaestoro djece u općini Drnje, na granici s Mađarskom nedaleko Koprivnice. Dogodilo se to dok su stanovnici bili iseljeni nakon što im je kuće koji dan ranije poplavila Drava kada se, nakon oluje, izlila iz korita. Riječ je o naselju kolokvijalno zvanom “Autoput” u kojemu su – a to je očito ključno – živjeli Romi.

Na ovom mjestu mogla bi stajati neka pjesma Đavola, ili Daleke Obale. Ali Belanov je čežnjom za nekim drugim životima jednako koliko i vlastitom sasvim stvarnom vespa-svakodnevicom mekanih osamdesetih zaslađeni rokabili ipak priča iz nekog drugog filma. A Bana ionako ne bi bilo bez jedinog splitskog velikog barda. Nama stasalima devedesetih Obala je bila mainstream, napor, gužvanje etera, i iako smo goli plivali na njihove koncerte na Obojenoj, naši su muzički ukusi išli mimo, često i upravo protiv. Tek s teškim odmakom mogao sam u nekim njihovim pjesmama pronaći i nešto svoje. A Toma Babić bio je otpočetka toliko apartan, pomalo mističan, dijelom prešućen i k tome pomazan toplom pomadom smrti, da je odmah, kao priljepak, čvrsto srastao s onim kamenom.

Tek, bez plakata i velikih najava, u medijima je osvanula vest da je Dino Merlin rasprodao koncert u Areni zakazan za 19. novembar ove godine. Dok dlanom o dlan, planuše karte za još tri koncerta, a u međuvremenu se ipak pojavi i plakat: Dino sa zelenom beretkom na glavi (navikli Srbi na Frenkijeve crvene), a ispod toga objašnjenje – „Nepoželjan“. I krenu mrtva trka, prodade Dino karte za četiri Arene (biće po 17.000 ljudi na konceru) – toliko je unapred i zakupio, kažu obavešteni. I peticija ispod koje je potpis, do uklanjanja, stavilo 59.000 ljudi koji se slažu s tekstom: "Potpisujem ovu peticiju za zabranu ulaska bivšem mudžahedinskom vojniku paravojne formacije ‘Patriotska Liga’ i dokazanom srbomrzcu, u Srbiju, Edinu Dervišhalidoviću – Dinu Merlinu“. Ipak, ne može se brojkama meriti podrška, odnosno mržnja prema Dini. Ili može?

Na nečemu tranziciono opskurnog imena, gdje partijskim linijama zaposleni direktori telekoma i ostalih državnih firmi ispijaju koktele sa šatro „najljućim“ neprijateljima, i nešto mrse o kulturi, - a stvar se zove, pazi sad, Cinelink Drama Telecom Srbija Showcase - prikazani su inserti iz nezavršenog filma Radoša Bajića. Hayat i Klix su odmah nadigli halabuku oko toga da je na SFF-u „promovisan film s četnicima kao pozitivcima“. Digla se medijska i društvenomrežna kuka i motika na Festival, a jedna od najglasnijih – ujedno i najbesmislenijih – bila je ona sarajevske gradonačelnice Benjamine Karić rođ. Londrc koja je odmah krenula u zahtjev za utvrđivanje odgovornosti i ostavke odgovornih lica za skandal. Ta persona se, inače, služi najcrnjim populističkim trikovima za očuvanje svoje popularnosti.

Previše sam dragocjenog vremena u životu potrošila nastojeći objasniti problem rodno uvjetovanog nasilja. Problem muškog nasilja nad ženama opetovano ističući da muško nasilje nad ženama nije pitanje biologije, muške “naravi” i muškaraca kao takvih već onih struktura koje pretpostavljaju mušku dominaciju. Adresiram i seciram patrijarhat, ne muškarce. Bavim se rodno uvjetovanim nasiljem nad ženama i to je pozicija iz koje polazim, što uvijek i naglašavam zbog čega jasno i odvajam obiteljsko nasilje od rodno uvjetovanog nasilja nad ženama koje može biti obiteljsko, ali može se događati i u sasvim drugim sferama od one obiteljske, kao što obiteljsko nasilje nije nužno nasilje nad ženama. Čitajući komentare nakon još jednog svirepog femicida, odustajem i poručujem - odjebite!

Negdje odmah poslije rata, u redakciji magazina Dani pojavio se tip visok skoro dva metra, ogromnih očiju, ušiju i stopala. Govorio je arhaično, sporo, oblim rečenicama koje su odavale znanje i iskustvo, a ja nikada u životu nisam sreo nikog takvog. Dubokog glasa, kotrljao je riječi kao da šalje kuglu u čunjeve i ja sam ga zavolio. Imao je svoj stol pored mene i gledali smo jedan drugog, isprva s priličnim podozrenjem. Ja sam pisao pomalo nervozno, istrganog ritma, brzo pa sporo, moje rečenice su bile špicaste, trudio sam se naći što precizniji izraz. On je pleo neku svoju priču. Poput Nikole Jokića koji izluđuje NBA zvijezde sporošću i naizgled jeftinim trikova, on je vezao svoje tekstove – reportaže i filmsku kritiku, uglavnom – mekoćom, stilom koji je u nas najbolje i najpametnije razvio slavni Zuko Džumhur.

Kada otvorim lokalne novine iz mojeg rodnog grada otvorim ih zbog smrtovnica. Tu srećem lica onih koji su činili moj svijet. Tada se sjetim onih i onoga što mislim da sam zaboravio, iskrsne u meni život koji se nekad pružao preda mnom, život koji odavno ostade iza mene. Tako i sad. Slika poznatog mi lica, ispod nje ime: Ševkija Isanović. Napustio ovaj svijet u 87. godini života, i onda imena ožalošćenih. Ševkija je bio vlasnik kavane „Sirano“, jednog od onih mjesta za koje su znale samo prave Sarajlije. „Sirano“ je otvoren sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Bila je to vrlo lijepa, mala kavana u centru grada, ali zavučena među zgrade, pa su za nju znali samo „obaviješteni” lokalni poznavaoci birtijskog života, kao što su znali druga skrovita mjesta, kakav je bio „Hvar“ (kod Božane) ili „Lovac“.

Konglomerat ekstremne desnice, ultrakonzervativaca i religijskih fundamentalista godinama pažljivo na strahu i neznanju diže moralnu paniku oko pitanja seksualnosti i roda te demonizira LGBTIQ* osobe i zajednicu. Ista ekipa koja je digla hajku u slučaju posvajanja djece iz Konga, pod krinkom brige i zaštite djece, ekipa je koja uslijed još jednog skandala seksualnog zlostavljanja djece u Crkvi u najboljem slučaju šuti, a u najgorem će raskrinkavanje zlostavljanja pripisati orkestriranim napadima i pokušajima rušenja Crkve, pritom će gaziti zlostavljane. Takvi će bez ikakve brige za zlostavljanu djecu tvrditi da je laž kada se prijavljuju zlostavljanja od prije pet, deset ili 20 godina. Pravit će se da ne znaju kako žrtvama zbog proživljene traume trebaju godine i godine da se suoče s onim što im se dogodilo i progovore.