U izdanju riječkog Ex librisa ove je godine objavljena knjiga Heni Erceg, „Četiri magarca apokalipse“. Radi se o arhivu intervjua koji su objavljivani od 1993. do 1997. godine u Feral Tribuneu, gdje je Heni Erceg često intervjuirala probrane „otpadnike“ od nacionalističkog društvenog gliba devedesetih. Predgovor za knjigu napisao je Viktor Ivančić, a taj njegov tekst na ovom mjestu donosimo u cijelosti. 

Naslov knjige Heni Erceg, objavljene u izdanju riječkog Ex librisa, dosjetka je Vesne Parun, jedne od najvećih hrvatskih pjesnikinja, koju je upotrijebila u intervjuu što ga je autorica vodila s njom u siječnju 1996. godine za tjednik Feral Tribune. „Četiri magarca apokalipse“ za Parunovu jesu filozofija, poezija, politika i televizija, zahvaljujući čijem je kombiniranom nastupu, veli, „slobodna Hrvatska danas slika i prilika svijeta u malom“: „Filozofija nam je u mišjoj rupi, poezija u arhivima prošlosti, politika u dnevnom i tjednom tisku, a njeno božanstvo televizija na marketinškom smetlištu povijesti.“

Radi se dakle o devedesetim godinama prošloga stoljeća. Kao vremenska kolijevka dvaju centralnih mitova suvremene Hrvatske – „domovinskog rata“ i „stvaranja države“ – devedesete danas uživaju poseban status u kolektivnoj memoriji, i to na način da se sa službenih instanci poduzima sve kako bi „slavno razdoblje“ bilo što podrobnije kozmetički obrađeno, očišćeno od neugodnih činjenica i istina koje su ga obilježavale. Legende su nadređene faktima. Romantizam je potisnuo realizam. Ružičasto je pretpostavljeno prljavosivom. Izvorni mrak nestaje pod snažnom retroaktivnom iluminacijom i vatrometima koji se priređuju na posebne datume. Današnja oficijelna slika Franje Tuđmana i njegova režima iz doba državotvornog zanosa i buktanja nacionalističkih strasti uglavnom je plod spomeničkog, a ne historiografskog pristupa „temi“. 

Ova knjiga je nešto drugo. Ona ima respekt prema spomenicima koliko i zapaljeni štapin dinamita. Najprije zato što svjedoci okupljeni u njoj reagiraju in vivo – naime: o devedesetima govore u devedesetima – a potom i zbog toga što sam izbor svjedoka, nastao iz riješenosti Heni Erceg da u vremenu uniformi i sveopćeg jednoumlja traga za glasovima otpora, nipošto ne odgovara ondašnjim državotvornim normativima, a bogme ni današnjim. U tematskom pogledu, pak, dosjetka Vesne Parun pokazuje se pogođenom, jer precizno locira polja s kojih su magareće snage „Oca države“ sijale ponajveću društvenu štetu: ideologija, kultura, politička vlast i medijska propaganda.

Autorica je izabrala intervjue sa šezdesetak intelektualaca koje je vodila u periodu od 1993. do 1997. godine i objavljivala u tadašnjem Feralu. Većina njenih sugovornika pripadala je soju društvenih otpadnika: pisci, znanstvenici, glumci, redatelji, slikari, glazbenici … koji su zbog nepristajanja na vladajuću nacionalističku ideologiju ponijeli etikete izdajnika, neprijatelja ili sumnjivaca, te bivali degažirani na društvenu marginu, tako da im se knjige nisu štampale, ili su im filmovi bunkerirani, ili su im predstave zabranjivane, poput Slobodana Šnajdera, Rajka Grlića ili Izeta Hajdarhodžića, ili su pak različitim vidovima nasilja bili i doslovno prognani iz zemlje, poput Rade Šerbedžije, Mire Furlan ili Dubravke Ugrešić. Manji dio razgovora, zbog sukobljenih gledišta novinara i sugovornika, polemički je intoniran. U ovaj izbor nisu uključeni deseci intervjua što ih je Heni Erceg iz tjedna u tjedan vodila s političkim akterima i aktivistima, jer su se ticali konkretnih događaja i aktualija na političkoj sceni, pa ih zub vremena neizbježno hermetizira. Iznimku čine razgovor sa Stipom Mesićem iz 1994. koji je, kao tadašnji predsjednik Sabora, upravo preko Ferala obznanio napuštanje HDZ-a, nastup parlamentarne krize i osnivanje nove stranke s Josipom Manolićem, kao i intervju s Antom Nobilom u kojem su pred hrvatsku javnost prvi put izneseni dotad nepoznati detalji pravosudnog zataškavanja zločina u Pakračkoj Poljani. Napokon, kao svojevrsni dodatak, post festum, izabrana su dva intervjua od mnogih koje je Heni Erceg u doba kad Ferala više nije bilo objavljivala u ljubljanskoj Mladini (s Oliverom Frljićem i Hasanom Nuhanovićem): nastali dvadesetak godina nakon temeljne građe ove knjige, oni zorno ilustriraju kako se „ovi prostori“ teško čupaju iz blata devedesetih.

Alternativni naslov bi dakle mogao apostrofirati podzemne devedesete, jer je sve doista nalikovalo na ilegalnu ili poluilegalnu djelatnost, uključujući mjere represije kojima je režim redovno uzvraćao. Kao rasna novinarka, Heni Erceg je dala ključni doprinos da se Feral ostvari kao prostor kroz koji će progovoriti oni kojima je u „samostalnoj i demokratskoj Hrvatskoj“ oduzet glas, koji su uklonjeni iz javnog života. Štoviše, tragala je za njima i ohrabrivala ih da se zajedničkim nastupom suprotstave jednoobraznosti i patriotskoj prisili, društvenom ambijentu u kojemu je prohibirana kritika, a umjesto sporenja i javnih debata prakticira se zborno salutiranje. Na taj je način spašavala čast jedne posrnule profesije, ali i, neumorno „proizvodeći“ intervjue s nepoželjnim individuama, reafirmirala dotad praktički dokinutu figuru kritičkoga javnog intelektualca: onoga koji otvoreno iznosi i objektivnu istinu i istinu svojih uvjerenja, bez obzira na sankcije što bi ih zbog toga mogao podnositi.

Čitatelj, naime, treba znati da je u to doba u Hrvatskoj „sloboda medija“ predstavljala gotovo misaoni pojam. Središnja informativna industrija bez ostatka se stavila u službu autoritarnog nacionalističkog režima, nepotkupljeni novinari ozloglašavani su kao petokolonaši i suradnici okupatori, a rijetki džepovi medijskog otpora gušeni su nasilnim metodama. Odolijevajući tim napadima, Feral je u određenom periodu bio faktički jedini „slobodni teritorij“ gdje su utočište mogli pronaći oni koji odbijaju marširati u zajedničkom stroju, a nisu željeli ni šutjeti o tome.

Heni Erceg je skupa sa svojim kolegama stvarala taj prostor, imajući iza sebe i iskustvo pretrpljena nasilja, jer je prije toga bila prognana s Hrvatske televizije zbog nepristajanja da svoj profesionalni i moralni integritet baci pod noge i stavi se u službu medijske propagande. U svakom slučaju: premda je premoćna većina društva bila zaražena virusom agresivnog nacionalizma, i premda su intelektualci, generalno uzevši, odigrali sramotnu – a u mnogim slučajevima i zločinačku – ulogu u devedesetima, intelektualno suprotstavljanje Tuđmanovoj strahovladi bilo je i intenzivnije i raširenije nego što se to moglo vidjeti iz tekuće medijske produkcije. O čemu, uostalom, svjedoči ova knjiga.

Vođeni iznimnom intuicijom, u najboljoj profesionalnoj maniri, intervjui okupljeni pod naslovom „Četiri magarca apokalipse“ stoga čitatelja suočavaju s dvostrukom dozom otpora. S jedne strane je to otpor konkretnome režimu u konkretnome vremenu, dakle dokument koji je koncipiran kao svojevrsni arhiv nepristajanja. S druge pak strane, danas, tridesetak godina nakon što su izvorno objavljivani u novinama, ti ukoričeni tekstovi u najoštrijem su sukobu sa sasvim aktualnim nastojanjem da se u kolektivno sjećanje usadi dezodorirana i mitska verzija „slavnih devedesetih“. Taj dvostruki učinak uopće nije svakidašnji, a kada se ipak dogodi, kada se ispostavi da protokom vremena temeljni kritički naboj teksta odolijeva koroziji, možemo biti sigurni da se radi o jednome – o vrhunskom novinarstvu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatna arhiva