Kako su 1991. ugasili dopisništvo Borbe u Zagrebu
U dogovoru s autoricom tekst prenosimo s njenog Facebook profila
Uvijek se malo naježim kad prođem pored zgrade u Medulićevoj 13. Ona je bila mjesto jednog od najstrašnijih događaja mog života nakon koga sam došla doma kao u bunilu, uzela škare i do ušiju odrezala kosu. Poslije sam čitala da je to znak psihoze.
Dakle, Medulićeva 13, dopisništvo Borbe, bilo je moje prvo zaposlenje. Prije toga sam se prijavila na natječaj u Vjesniku, ali me nisu primili. Tada, početkom osamdesetih, mogao si kao novinar raditi u kući Vjesnik, na državnom radiju ili televiziji, koja meni nikad nije bila napeta jer volim pisanje, ili u nekom malom dopisništvu. Uskoro sam negdje pročitala da će u Borbi zaposliti nekoliko mladih novinara pa sam se javila tamo. Nikad prije nisam čitala Borbu, ali trebao mi je posao. Moj otac je rekao u redu, diplomirala si, ženite se, ali prije toga morate imati od čega ćete živjeti. Moj budući muž već je radio, ja još nisam našla gdje ću. Na natječaj u Borbi javilo se nas tridesetak, testirali su nas iz pismenosti i opće kulture i primili su nas četvero koji smo ispali najbolji.
Tako je počelo to s Medulićevom 13. Dopisništvo je bilo na dva kata, u dva velika stana povezana stepenicama. Naše izdanje na latinici tiskalo se u štampariji u Preradovićevoj. Ja sam radila s prekidima jer sam u međuvremenu rodila troje djece. Plaća je bila mala, ali u Borbi sam izučila zanat i stekla dobre kolege i prijatelje. Onda su se devedesete počele najavljivati međunacionalnim sukobima u tadašnjoj državi, divljanjem Slobodana Miloševića i zatim jasnim pokretima za osamostaljenje Slovenije i Hrvatske. Mi smo u redakciji pokušavali raditi profesionalno i objektivno izvještavati o svemu, a to u tom vrenju nije bilo lako. Napominjem da mi nitko nije taknuo nijedan tekst koji sam napisala u Zagrebu.
Bivše dopisništvo Borbe (SCREENSHOT: GoogleMaps)
Kad je u Lisinskom održan prvi sabor HDZ-a i kad je Franjo Tuđman preuzeo vlast, išla sam s novim hrvatskim predsjednikom raditi intervju. Primio me neljubazno, ali je odgovarao na pitanja. Jedno jutro nedugo nakon toga došetala sam, kao i svaki dan, do redakcije u Medulićevoj 13. Putem niz Dalmatinsku srela sam moje kolegice, Gogu, Vesnu i Seadu pa smo zajedno krenule gore. Ispred ulaza u redakciju bila su još jedna velika, rešetkasta, željezna vrata koja se nikad nisu koristila. Tog jutra bila su zatvorena katancem pa smo se začudile. Ali iza njih su nas dočekala trojica naših kolega s kalašnjikovima. Ljudi s kojima smo radile svaki dan, pričale o stvarima kod kuće, pile kavu. Jedan od njih dolazio je k nama doma, a na ljeto smo s našom malom djecom bili kod njega na ručku u roditeljskoj kući njegove žene na Cetini. Sada su u nas uperili puške. Odlučili su biti veliki Hrvati i da će u to ime nas ostale odstraniti.
Ako tada nisam dobila infarkt, valjda ni neću. Seada i ja otišle smo totalno zaprepaštene prvo k Manoliću, a onda i k ministru policije Ivanu Vekiću. Obojica su nas smirivala i obećavala da će se redakcija odblokirati, ali to se nikad nije dogodilo. Taj dan sam, došavši kući, odrezala kosu. Od tog dana više nisam radila u Borbi. Dobroslav Paraga - nemojte pasti u nesvijest - rekao nam je da možemo raditi u prostorijama HSP-a u Mihanovićevoj, ali to nije imalo nikakvog smisla.
A trojica kukavnih vitezova koji su zauzeli Medulićevu 13 s puškama uperenima u nas ponijeli su se kao i mnogi drugi bijednici u to doba. Njima je, naravno, bilo do toga da maznu veliki Borbin prostor u centru grada sa svima što je bilo unutra i to su napravili. U nekoj kombinaciji s njima pojavio se tadašnji Tuđmanov bliski suradnik Ante Beljo. Kako je ta ''privatizacija'' završila i što je tko stavio u džep, ne znam. Tada sam naučila kako ljudi mogu biti ogavni. Jedan od te trojice prije nekoliko godina drznuo me se pozdraviti u Lidlu. Okrenula sam glavu.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: PCNEN
nu, sve u svem, to je bīlo doba, kada su "resori YU službe dṙžavne bezbjednosti" sa zakulisnom obviestno-podzemnom pomoćju iz inozemstva stvarali ovu i ovaku (ne)zavisnu dṙžavu hṙvatsku důboko/gluboko "ogrezlu" na balkanu. tada su "pritajeni"/"tajni" pripadnici "resorā YU službe dṙžavne bezbjednosti" prëko noći postajali "veliki hṙvati" i po želji svoje "centrale" odlučivali tko je staromu-novomu režimu "podoban", a tko nije. u tom istom razdoblju je i oblikovan ovaj današnji službeni režimski "novorječnik"/"novogovor", kojega je glavni prëdstavnik HINA, ter većina tzv. "medijā" u hṙvatskoj. paraga je bīô i ostaô sastavnica rubnoga diela toga istoga režima, odnosno njegova podzemlja. tolič rečeno vriedi i za sve YU političare iz devetdesetih prošloga stoljeća, od triglava sve ća do bojane, timoka i demir kapije na jugoiztoku, odnosno za svu družstveno-političnu "elitu" s prostora nëgdanje YU-ge, bez iz(n)im(ak)ā. hoće li balkan voljom anglosaksoncacā ili nëkoga trećega svjetskoga moćnika opet prisilno/"dobrovoljno" bīti objedinjen u nëkakovu treću "YU-gu"?! nedvojbeno, hoće, būdi unutar EU-a, būdi izvan njega, nakon neminov(e)noga būdućega razpada i "razsapa" toga izvorno anglosaksonskoga čeda. stara YU-diaspora u svietu pospješeno nestaje i postaje sastavnim dielom družstavā svojih novih domovinā. nova/svježa YU-diaspora pak hṙlo napuštajuća balkan u tisućama ne će bīti družstveno-politično uplivna u novima domovinama najmanje jedno do dva pokoljenja, pri čem na balkanu zadnja dva desetljeća teče i tzv. "zamjena stanovničstva". narodi "treće YU-ge" bīti ćē (opet) drugači, odnosno mnogovjerski, mnogojezični i mnogorasni, s manje-veće potisnutim obćim "južnoslavenskim" jezičnim i narodnostnim obïlježjem.