Malo, ili gotovo ništa za ispravljanje nepravdi pretvorbe i privatizacije napravila je između 2000. i 2003. godine koalicija SDP-a i najprije HSLS-a, pa potom odcijepljene Libre, te HNS-a, HSS-a, LS-a i jedno vrijeme IDS-a. To je bilo jedno od neispunjenih obećanja zbog kojeg su i izgubili vlast potkraj 2003. godine, kada će ju opet na osam godina preuzeti HDZ. Obavljena je, doduše, revizija pretvorbe i privatizacije, "inventura kriminala" kako ju je nazvao sindikalist Mario Iveković, ali do 2005. godine, kako smo vidjeli u prethodnom tekstu, Državno odvjetništvo uspjelo je postići zatvorske kazne tek za devet od 1.048 sumnjivih sudionika pretvorbe i privatizacije, dakle manje od jednog promila. Još oko 70 „pretvorbenjaka“ osuđeno je na uvjetne zatvorske i novčane kazne, dok gotovo nikakvi novci nisu vraćeni hrvatskom društvu. Mizeran učinak, imamo li u vidu da je šteta od kriminalne pretvorbe i privatizacije, prema nekim ekonomistima, barem 50 milijardi dolara - cijeli jednogodišnji hrvatski BDP. 

"Revizija privatizacije od strane Državne revizije je, po mom mišljenju, jedan zakašnjeli čin. Usprkos tome što je otkrila da je 95 posto privatizacije izvršeno nezakonito, ta Državna revizija nije ušla u najteže probleme, a to su banke i najbogatija poduzeća, poput Plive i Hrvatskog telekoma, jer nije smjela. Za najveći dio bogatstva koje je otela domaća politička elita i dala strancima Državna revizija nema pojma što se s tim dogodilo, znači nemamo čak ni materijalnog traga otuđenja tog dijela društvenog bogatstva. A ako priznamo i uvažimo to što je revizija ipak dala, do dana današnjeg nitko nije ništa učinio, pa je, zapravo, potrebna nova revizija za razdoblje od 1991. godine do danas kako bismo uopće došli do smanjenja ove grube podjele društva na bogate i siromašne. To je krajnja posljedica pretvorbe i privatizacije i za to bi nam trebao jedan ekonomski, jedan sociološki, jedan pravni i jedan politološki institut da to razluči", smatra dr. Slavko Kulić, jedan od naših najuglednijih ekonomista. 

"Potrebna je nova revizija za razdoblje od 1991. godine do danas kako bismo uopće došli do smanjenja ove grube podjele društva na bogate i siromašne" - Slavko Kulić (SCREENSHOT: YouTube)

Prema izvještaju DORH-a iz 2009. godine, pregledom izvješća Ureda državne revizije o pretvorbi i privatizaciji 1.556 društvenih poduzeća podignuta su 33 optužna akta i pokrenuto je još 39 istražnih postupaka. To nam govori da je, uz onih oko 300 sudskih postupaka pokrenutih neovisno o izvješću revizije, ukupno procesuirano svega oko 400 sumnjivaca u 20 godina od donošenja Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća u travnju 1991. godine, od kojeg je krenulo cijelo ekonomsko i društveno zlo i pljačka usred rata, još gora od pljačke agresorskih hordi u, primjerice, Dubrovniku. Nema podataka koliko ih je osuđeno na zatvorske kazne iza 2005. godine, ali ako znamo da je postotak osuda na kaznu zatvora do 2005. godine bio 11 posto, dolazimo do brojke od oko 40 osuđenih na zatvorsku kaznu u 20 godina od početka pretvorbe i privatizacije. 

Onda se 2011. godine otvorilo još oko 20 predmeta, stupanjem na snagu zakona dugačkog naziva, a slabog učinka, kako će se pokazati - Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije. Zakon je, pak, donesen na temelju odredbe čl. 31. st. 3. ugrađene u Ustav RH 2010. godine. 

"Ne zastarijevaju kaznena djela ratnog profiterstva, kao ni kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, propisana zakonom, ili ona koja ne zastarijevaju prema međunarodnom pravu. Imovinska korist, ostvarena tim djelima ili povezana s njima, oduzet će se", stoji u Ustavu.

Do 2015. godine i zadnjeg dostupnog izvješća DORH-a, prema zakonu o nezastarijevanju pokrenuti su ili nastavljeni postupci odranije protiv 84 optuženika. Od tih 84, njih 47 bilo je na prvostupanjskom suđenju, 24 u postupku žalbe, tri su optuženika pravomoćno oslobođena i tri predmeta su vraćena nakon žalbe na ponovno suđenje. Bilo je 2015. godine u tijeku i šest istraga. 

Nitko nije u četiri godine važenja zakona o nezastarijevanju pravomoćno osuđen i kažnjen, osim bivšeg premijera Ive Sanadera, koji je pravomoćno osuđen na osam i pol godina zatvora za ratno profiterstvo i primanje 3,6 milijuna kuna mita od Hypo banke 1995. godine te uzimanje deset milijuna eura mita od MOL-a za preuzimanje INA-e. No, tu je presudu srušio Ustavni sud. Odlučujući po ustavnoj tužbi u predmetu Ive Sanadera, Ustavni sud je zaključio da ustavna odredba o nezastarijevanju ne vrijedi u slučajevima kad je već prije nastupila zastara, kao u Sanaderovom slučaju. To znači, obzirom da većina ratnoprofiterskih i privatizacijskih kaznenih djela, poput zloporabe položaja i ovlasti, ima rok zastare od deset godina, da je besmisleno uopće pokretati postupke, jer su sva ta kaznena djela odavno pala u zastaru.

U četiri godine važenja zakona o nezastarijevanju nitko nije pravomoćno osuđen i kažnjen, osim bivšeg premijera Ive Sanadera, a i tu je presudu na koncu srušio Ustavni sud (FOTO: Lupiga.Com)

S tim se ne slaže svojedobni inicijator donošenja ustavne odredbe i zakona o nezastarijevanju privatizacijskog kriminala, bivši hrvatski predsjednik, Ivo Josipović, profesor kaznenog procesnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu. 

"Vidim da Državno odvjetništvo nije odustalo od postupanja prema tom zakonu, nije prihvatilo odluku Ustavnog suda kao univerzalno pravilo. Da sam ja sudac, proveo bih postupak i osudio počinitelje, a neka ih onda Ustavni sud oslobađa u svakom pojedinom slučaju, neka Ustavni sud odradi prljavi posao. Neka se predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović potpiše pod te odluke kojima oslobađa osuđene", kaže profesor Josipović, kojemu je odlukom Ustavnog suda upropašteno jedno od najvećih osobnih postignuća tijekom predsjedničkog mandata, a to je otvaranje mogućnosti kažnjavanja ratnih profitera i privatizacijskih prevaranata. 

S Josipovićem se slaže i predsjednik Novog sindikata Mario Iveković, koji se još 2000. godine kao voditelj podružnice Hrvatske udruge sindikata u Zagrebu zalagao da se kriminal u pretvorbi i privatizaciji izjednači s ratnim zločinom, za kojeg nema zastare. 

"Nakon izglasavanja Zakona o nezastarijevanju, Državno odvjetništvo trebalo je pokrenuti sve postupke koji su prekinuti zbog zastare. Zastara je i bila jedan od ciljeva kriminalne pretvorbe i privatizacije. Ja nisam pravnik, ali znam da je oduzimanje imovinske koristi stečene pljačkom međunarodni standard, a privatizacija jest bila pljačka. Netko je nešto stekao kaznenim djelom, ali to nije kazneno djelo jer nije utvrđeno zbog zastare? Znači, ako nešto opljačkam ja samo moram raditi sve da dođe do zastare i onda je to moje? Gledano i kroz povijest, takve nepravde dovode do revolucija, jer svima je jasno da je tu hrpa imovine opljačkana", kaže predsjednik Novog sindikata. Njegovo je stajalište da bi se svi ti postupci za kaznena djela u pretvorbi i privatizaciji kojima je stečena protupravna imovinska korist morali dovršiti, bez obzira na zastaru i odluku Ustavnog suda. 

"Na temelju utvrđenja o postojanju kaznenog djela mogla bi se oduzeti imovinska korist" - Mario Iveković (FOTO: Lupiga.Com)

"Čisto da se utvrdi činjenično stanje i da se kaže: postojalo je kazneno djelo, iako neće biti kažnjeno, zbog zastare. Ali na temelju utvrđenja o postojanju kaznenog djela mogla bi se oduzeti imovinska korist", rezonira Iveković. 

Ponajviše se odluci Ustavnog suda o ukidanju presude Sanaderu, osim samog Sanadera, obradovao Robert Ježić, preko kojega su išle transakcije i koji je bio dužan vratiti pet milijuna eura primljenog mita u hrvatski državni proračun. Obećao je to pred sucem Ivanom Turudićem još u listopadu 2012. godine, a upitan kani li vratiti te novce, novinarima Večernjeg lista prošli mjesec je rekao: "Na temelju čega? Je li nešto pravomoćno?"

Ustavni sud je svoju odluku utemeljio ponajprije na ustavnom, ali i općepravnom načelu zabrane retroaktivnosti primjene kaznenog zakona. Ivo Josipović drži da se to načelo može zanemariti u iznimnim slučajevima, kao što su ratni zločini, ili ratno profiterstvo, kad to zahtijevaju razlozi pravednosti. Osim toga, Ustavni sud je, po Josipovićevu mišljenju, prekoračio svoje ustavne i zakonske ovlasti. 

"Zastarom kazneno djelo nije nestalo, nego je država rekla da više neće 'ganjati' krivca. Imate cijele teorije o tome što je zastara, je li to materijalnopravni ili procesnopravni institut. Osobno mislim da je procesnopravni i za takvu kategoriju ne vrijedi zabrana retroaktivnosti. Drugo, tu i nema ponovnog suđenja, čak i kad je donesena presuda kojom se optužba odbija zbog zastare, vi možete, i po praksi Europskog suda za ljudska prava (ESLJP), ponovno suditi jer je donesena tzv. nemeritorna odluka. Recimo, ako je državni odvjetnik odustao od progona zato što je dobio mito, i to se za pet godina otkrije, tu počinitelj nije zaštićen. Ovo je atipično rješenje i kod takvih atipičnih rješenja uvijek imate i argumente protiv, ali onda morate postaviti hijerarhiju vrijednosti. Po nama koji smo zagovarali tu promjenu Ustava postoji hijerarhija vrijednosti u kojoj je potreba pravednosti kod te ogromne pljačke u ratnim uvjetima iznad sigurnosti okrivljenika. To su prijelomni povijesni momenti kad tradicionalna rješenja naprosto ne funkcioniraju. Ili možete reći 'nećemo ništa'. Izreka Ljube Ćesića Rojsa 'tko je jamio, jamio je' odlukom Ustavnog suda pretvorena je u ustavno načelo", razočaran je Josipović. 

"Ustavni sud prekršio je Ustav, jer je ustavnu odredbu proglasio neustavnom, što ne može. Drugo, Ustavni sud nema ovlast procjenjivati Ustav, a još manje ga mijenjati. Treće, Ustavni sud je prekršio Ustavni zakon o Ustavnom sudu jer je de facto povodom ustavne tužbe za zaštitu individualnih prava obavljao daljnju kontrolu zakona, a bogme i provodio apstraktnu kontrolu Ustava, što ne smije. Ustavni sud je čak rekao da posljedice Ustava ne smiju biti neustavne, što je jedna besmislica", tvdi bivši hrvatski predsjednik. 

"Izreka Ljube Ćesića Rojsa 'tko je jamio, jamio je' odlukom Ustavnog suda pretvorena je u ustavno načelo" - Ivo Josipović (FOTO: Lupiga.Com)

I Zorislav Antun Petrović, stručnjak za borbu protiv korupcije, smatra da se Ustavni sud previše "osilio". 

"Ustavni sud može očito rušiti što god hoće i pokazuje se kao bukvalno najjača institucija ove države. Mislim da bi Sabor tu trebao reagirati. Ne bi me iznenadilo da jednog dana budu toliko drski da raspuste i Sabor", kaže Petrović. Smeta ga također što Ustavni sud po neutvrđenim kriterijima određuje svoje prioritete za odlučivanje, a onda se selektivno izvlače njegove odluke. 

"Zapošljavanje manjina – čekat ćemo, a za zaštitu pojedinaca, kao u slučaju Sanader – evo tako je odlučio sud! Tu evidentno postoje nekakvi interesi i ljudi koji imaju svoje zaštitnike. Tko ima volje, nađe i načina, to bi bilo u najkraćem", zaključuje Petrović. 

Mario Iveković kaže kako je siguran da bi se među 11 sudaca Ustavnog suda našlo njih bar pet-šest koji su ili izravno sudjelovali u pretvorbi i privatizaciji, ili su s nekim "u dilu". Slučaj Davorina Mlakara je samo jedan od takvih primjera, primjećuje Iveković. 

Podsjetimo, radi se o slučaju iz 2007. godine, kada je Mlakar, bivši HDZ-ov ministar uprave, u sjedištu Hypo banke u Klagenfurtu prema iskazima više svjedoka zajedno s još dvojicom kolega primio 630.000 eura mita za "lobističke usluge" prenamjene zemljišta na otoku Pagu i sređivanja 40 milijuna eura odštete po tužbi Hypo banke protiv Hrvatske u sporu oko preuzimanja Slavonske banke. U to vrijeme Mlakar je bio direktor tvrtke Eunomia d.o.o, a karijeru je počeo kao samostalni upravni referent u Općini Centar Zagreb, da bi prošle godine bio izabran za suca Ustavnog suda. Mlakar je inače odlikovan brojnim priznanjima, među ostalim Spomen medaljom "Vukovar" i Japanskim ordenom izlazećeg sunca sa zlatnom i srebrnom zvijezdom, koji je zaradio kao veleposlanik Hrvatske u Japanu i Koreji.

Novinar Saša Paparella, suautor filma i knjige "Gazda", o usponu Ivice Todorića, u čijem je Agrokoru i Davorin Mlakar bio izvršni potpredsjednik od 2000. do 2004. godine, kaže kako u novije vrijeme bliskost nekoj stranci više nije najvažnija da bi ukradeni novac ostao na sigurnom, čak i kad dođe do nekog suđenja. 

"Kako se može razaznati iz pisanja medija, najveći je problem korumpiranost dijela pravosuđa, koji seže i do njegovih vrhova. Matematika je vrlo jednostavna – ako ste ukrali 50 milijuna, nije problem sucu ponuditi pet milijuna u zamjenu za oslobađajuću presudu ili uvjetnu kaznu, odnosno za rušenje nepovoljne presude nižeg suda", komentira Paparella, koji se u 25 godina novinarskog rada nagledao desetaka suđenja i pisao o mnogim privatizacijskim akterima i aferama koje su na koncu gotovo u pravilu završavale bez osude i oduzimanja imovinske koristi. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta "Gospodarski zločin bez kazne: koliko su se hrvatski sudovi bavili revizijom pretvorbe i privatizacijskom pljačkom?" koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima.