Je li se što bitno promijenilo u rješavanju problema smeća otkako je zeleno-lijeva koalicija Možemo! uz malu pomoć SDP-a na vlasti u Zagrebu? Promijenilo se, ali ne baš bitno. Promijenilo se utoliko što su oni ozbiljnije pokrenuli rješavanje i to s namjerom da u (dosta dalekoj) konačnici za sanaciju i reciklažu smeća koriste samo vlastite resurse. Promijenilo se i tako što su Zagrepčani, pogotovo posljednjih nekoliko mjeseci, počeli odgovornije, marljivije odvajati biootpad, plastiku i papir od miješanog otpada, kojeg od 1. listopada krcamo u plave ZG-vrećice. Međutim, u sustavu skladištenja za odvoz bitna je promjena samo u središtu Zagreba iz kojeg su nestale kante. Drugdje, izvan uskog centra, rijetko je tko u zgradama osigurao da kante budu pod ključem tako da je sve isto kao i prije, osim što se kupuju i troše plave vrećice.

Osjetio sam ovog čovjeka kao bol u prsima, tako me je Avdo bio udario plosnatim kamenom posred prsa dok smo se kao dječaci igrali rata. Avdo je uzeo kamenu ploču i zaneseno me punom snagom pogodio u prsa. Bila je to ručna granata koja se baca na neprijatelja. Neobično je što sam ja bio u istoj jedinici s njim, tada smo napadali izmišljene neprijatelje, Nijemci su se skrili u grmu kraj ceste i taj smo grm zasipali kamenjem, granatama i mecima, točnije šljunkom što smo ga u džepovima donijeli s nekog od gradilišta. Avdo se zanio, granata mu je, rekli bismo, eksplodirala u rovu. Kasnije će on poginuti, ja ću čekati u fakultetskoj kantini da sve to prođe. Čovjek koji je 15 godina kasnije zemlju poveo u rat, morao je znati da na mene ne može računati, nisam ja niti na one Nijemce baš ozbiljno pucao.

Ju-ju, pih-pih, pa otkud to sad, kad je Srbija odvajkada bila antifašistička. Ako ne računamo Dražu Mihailovića, Milana Nedića i Dimitrija Ljotića, dakle trostruko kvislinška u Drugom svetskom ratu. I da je među prvima u Evropi ponosno izvestila Firera da je Judenfrei, odnosno da su Jevreji u njoj „istrebljeni“. Antifašistička Srbija? Znači, da ne računamo ni Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelja i njihove proksije Radovana Karadžića i Ratka Mladića iz jugoslovenskih ratova? Ni Vukovar, ni Dubrovnik, ni Srebrenicu, ni Foču, ni Prijedor, ni Đakovicu... Ni onu presudu Međunarodnog suda pravde u Hagu, po kojoj je Srbija, prva država u evropskoj istoriji, oglašena krivom za nesprečavanje genocida, onog u Srebrenici. Srbijanska je javnost, dakle, masovno licemerna.

Hvali se naš predsjednik Vlade, Andrej Plenković, da zbog Vladinih intervencija „većina naših sugrađana nije ni svjesna krize u kojoj živi“. Osigurali su ljudima mirnu jesen i zimu jer se cijene struje i plina nisu dizale. I „Dubravka šalje 700 milijuna eura da se nađe pred Božić“. Sve je to jako lijepo, ali niti Plenković ublažava krizu iz svog džepa, a niti Šuica iz Bruxellesa šalje božićne darove Hrvatima na svoj brk, nego EK šalje europski fondovski novac. Svi mi i samo mi itekako plaćamo Vladine intervencije putem dignutih državnih kredita i poreza. No, Plenković zna da je puno onih koji slabo shvaćaju, a kako bi se još neke intelektualno pokolebalo, HEP će nam - ako ipak nisu od toga odustali - slati račune za struju na kojima će pisati da su cijene niže nego što bi trebale biti zbog Vladinih intervencija. Možda iza zareza bude pisalo i da je to poklon HDZ-a.

Jesen, grad u kojem je pucao Princip. Svakog principa i svake savjesti lišena noć, u kojoj nitko ne čeka. I jedan kaput, žut, kao stambolske dunje i krojen bez veze, s kojeg dugmad otpada i koji pouzdano puca po šavovima, već desetljećima. Nešto i ništa u zraku. Dva pola istog magneta, koji nas drži zakucane uz stjenku velikog zamrzivača. Čađa i miris kestena na kraju Titove. I na početku, jer zašto ne. Nešto nervoze, naramak pjesama, između kojih treba izabrati. Takvi se izbori, inače, sami načine. Pojedine pjesme iz nekog grada, o nekom gradu, glasnije svijetle na našim mapama. Pale se u ritmu stopa kada se u njega kroči, ili na spomen, već na daleku misao tinjaju u tami sjećanja. Arhivu kojeg načinje miš. A ono ubojito i jasno pamtite me po pjesmama mojim Duško Trifunović, koji u gradu nije dočekao ni umrijeti, kao da je napisao upravo Sarajevu.

Za početak, hajde da se ne lažemo, nogomet nije nikakva najvažnija sporedna stvar na svijetu, nogomet je najvažnija glavna stvar na svijetu čim je Svjetsko prvenstvo važnije od školske nastave i od rada Sabora i Vlade. Nema tog gaženja sloboda, dostojanstva i života koje bi moglo spriječiti mase da fanatično pohode i prate najvažniju glavnu stvar na svijetu, odnosno muškarce koji, pod dresovima i himnama svojih nacionalnih država i izdašnih sponzorstava, ganjaju loptu. Nemojte me krivo shvatiti, nemam ništa protiv nogometa, nogometaša i onih koji vole i prate nogomet. Niti mislim da je nogomet tek bezumno ganjanje lopte. No, ozbiljno mi nije jasan kult koji se od nogometa pravi, kao ni kognitivna disonanca nužna za bezbrižno uživanje u Mundijalu uz sve što se oko organizacije događa.

Cijeli svijet obišla je 12. listopada vijest o ubojstvu dvojice mladića u Bratislavi ispred gay bara Tepláreň. Ubio ih je devetnaestogodišnjak zadojen teorijama zavjere i neonacističkom ideologijom. Ubojica nije s margina društva, obespravljen, siromašan, naprotiv. Pohađao je elitne škole, engleski govorio besprijekorno. Nije kupio oružje na crnom tržištu, pucao je iz očevog legalnog oružja, a otac ga je još kao dijete vodio u streljane. Otac je na izborima bio kandidat ekstremne, nacionalističke stranke. Ubojicu je odgojila mržnja. Kod kuće, u društvu, u parlamentu, na ekranima. Teorije zavjere na opskurnim platformama samo su dovršile posao. Za sobom je ostavio dokument od 65 stranica, rasistički manifest protiv Židova i LGBTQ+ osoba, protiv ljudi koje smatra "neprijateljima bijele rase”.

Predsjednik Republike Zoran Milanović i predsjednik Vlade Andrej Plenković su u osobnom sukobu i taj sukob već dvije godine drma svekolikom hrvatskom politikom. Trebali bi se dogovoriti oko imenovanja veleposlanika, a kako se ne žele dogovoriti, više od dvije godine nije imenovan niti jedan novi hrvatski veleposlanik u svijetu. Ne razlikuju se oni toliko idejno ili ideološki u smjeru hrvatske vanjske politike - obojica su eurofili, za Hrvatsku u Europskoj uniji, ali Plenković želi da svi veleposlanici budu „njegovi“, a Milanović misli da ima pravo na imenovanje polovice „svojih“ od tog ukupnog broja veleposlanika, da ne moraju baš svi oni biti puki sljedbenici Plenkovića i HDZ-a. To govori kakva nam je država, a na vidiku ni izdaleka nema kompromisa. Još i od prije nego što je Putin napao Ukrajinu, Milanović i Plenković razlikuju se u gledanju na taj rat.

Pitanja se roje dok svjedočim jeseni kakvu nisam doživio u životu. Netko kao da je na prekidaču ugasio ljeto i upalio kasnu jesen. Organizam još nije spreman na takvu promjenu pa se i mozak buni i biram potpuno neadekvatnu odjeću za izlaske. Već nas dugo vremena plaše ledenim dobom, hladnom zimom u kojoj ćemo se morati snalaziti kako znamo i umijemo. Čine to ljudi koje smo, barem mi koji nominalno živimo u demokracijama, birali da odrade dosadne poslove, poput osiguravanja grijanja, umjesto nas. Mene, uz sve to, već dulje vrijeme muči nešto nalik na posttraumatski sindrom. Na trenutke me spopada mračno bunilo nalik onome koje je spopadalo Raskoljnikova. Kao da sam već sve ovo vidio u nekoj staroj noćnoj mori koju sam kroz protekle godine potiskivao. Ili sam negdje sve već pročitao?

Jednom, tako, stoji na Titovoj, u gradu Sarajevu, Duško, smješka se Trifunović, kaže mi pošao u švaleraj, udvarao se uvijek nekoj, uvijek najljepšoj, pisao i objavljivao, a i mlade pjesnike okupljao i u javnost uvodio, stoji, guli koru naranče pjesnik, daje mi jednu krišku, „Naranča je stvorena da se dijeli”, reče mi, pa nestade, ode u svoje ljubavi pjesme stihove. Sa Izetom Sarajlićem i Duškom Trifunovićem poezija je u mojem kraju ušla u narod, na ulice, na scenu, u medije. Duškova poetska riječ je zalebdila između slenga i uzvišenog, pjevanja i kazivanja, svakodnevnog i izuzetnog. A zapravo je svaka njegova pjesma bila njegova prigušena drama, sve što je bio njegov život. Duško je bio i ostao proleter pjesništva. Slavni siromah. Neuvažena veličina. Odbačeni heroj, koga pamtim po osmijehu, po humoru, po pjesmama njegovim.