Kakve su to "dvije Hrvatske"?
Dvije Hrvatske. To je zapravo stara politička teza koju su, iako ne izravno pod tom egidom, u proteklim desetljećima plasirali lideri HDZ-a, najviše Franjo Tuđman i Tomislav Karamarko, te brojni političari i moćnici te stranke, prozivajući „neprijatelje države“, „crne, žute i zelene vragove“, onih „20 posto koji su uvijek protiv Hrvatske“, „Srbe i Jugoslavene“ i tako dalje.
Kako vrijeme teče Hrvatsku je počeo dijeliti i Andrej Plenković. Kad se pojavio kao predsjednik HDZ-a govorio je da je nastavljač Tuđmanove ostavštine, ali mu u početku to baš nitko nije vjerovao, svi su mislili da se tako „svojima“ samo prijetvorno umiljava. Inače, bio je pristojan, ali se potom napuhao, obezobrazio i vrijeđa.
Plenković je prvi put iznio svoju sada već toliko puta ponavljanu tezu o dvije Hrvatske u rujnu u intervju najdražoj Hrvatskoj radioteleviziji. Rekao je da je javnost u aktualnom saborskom prijepodnevu mogla vidjeti dvije Hrvatske, jednu čine vladajući koji rade za građane i gospodarstvo, a drugu oporba koja im lijepi etikete korupcije ili veleizdaje.
Što Plenković navodno radi za građane i gospodarstvo uopće ne trebamo navoditi, to on svakog dana nabraja li, te nabraja, svakom mogućom prilikom. A, po njemu, za opoziciju postoje dva okvira - za ljevicu je Vlada korumpirana, dok je krajnja desnica smatra izdajnicima ili veleizdajnicima zato jer surađuje s manjinama, posebno s predstavnicima srpske manjine u Saboru. Jedna od posljednjih modifikacija Plenkovićevih teza o dvije Hrvatske je da „postoji Hrvatska koja radi i brine i Hrvatska koja ruši, etiketira i vodi društvo u anarhiju".
Po Plenkoviću za opoziciju postoje dva okvira - za ljevicu je Vlada korumpirana, dok je krajnja desnica smatra izdajnicima ili veleizdajnicima (FOTO: Vlada RH)
Još 2015. godine kada je Ivo Josipović bio u trci i nazadovao u predsjedničkim izborima koje je na kraju dobila Kolinda Grabar Kitarović, tadašnji premijer Zoran Milanović sročio je borbeni poklič „Ili mi ili oni!“ i koristio ga je nešto kasnije u parlamentarnim izborima koje je izgubio. Godinama poslije Milanovića su Plenković i još neki hadezeovci čak prozivali da je tim „ili-ili“ potaknuo nasilje u Hrvatskoj, a time čak i ohrabrio Danijela Bezuka, mladića koji je s automatskom puškom napao Banske dvore!
Ivica Puljak, splitski gradonačelnik koristi parolu „Ili HDZ ili Hrvatska“. To mu premijer jako zamjera. Kad opozicija govori o alternativi „HDZ ili Hrvatska“, onda to ima više smisla nego kad tezu o dvije Hrvatske, od kojih je jedna hadezeovska, iznosi Plenković. Jer, u svojoj isključivosti „ili-ili“ ta je parola uključiva prema svima drugima, baš svima koji nisu hadezeovci ili njihovi glasači, a takvih je više nego 70 posto građana Hrvatske. Dakle, stvarno ipak osjetna manjina. Već godinama, kad ankete propituju ide li Hrvatska u dobrom smjeru, ili konkretnije - podržavate li Vladu - rezultat je ispod 30 posto. To je baš onaj (stabilni) postotak birača koji glasaju za HDZ. Na kraju krajeva, HDZ je jedina hrvatska stranka kojoj je sudski presuđeno zbog kriminalnog izvlačenja novca iz državnih institucija i tvrtki i tu je presudu potvrdio i Vrhovni sud 2021. godine.
Zato ima smisla kad opozicija govori o dvije Hrvatske i izlasku na izbore kao izvjesnom općem referendumu na kojem bi HDZ trebalo pobijediti i poslati u opoziciju. Takvi su (antihadezeovski) referendumi dvaput bili uspješni. Prvi put 2000. godine. Zaista je u početku, poslije pobjede široke oporbene koalicije, izgledalo da kreće novi demokratski početak za Hrvatsku. I kad je SDP pobjeđivao, oba puta u predizbornoj koaliciji, važnije je bilo to da je HDZ izgubio nego da je SDP pobijedio. U tome je sav smisao i ove nove oporbene parole „Ili HDZ ili Hrvatska“.
U klackalicu vlasti i opozicije na strani opozicije ubacio se i Milanović (FOTO: HINA/Danijel Sponza)
E, sada izgleda da je Plenković prihvatio tu igru pa želi stvar okrenuti naopako. Ali, ne ide to. Nema smisla kad o dvije Hrvatske govori Plenković, premda ne mislimo da će mu ta njegova hvalisava i omalovažavajuća priča ikako ozbiljnije naškoditi. Kad sebe, svoju stranku, uz tek nekog slabašnog koalicijskog partnera i svoje glasače dijeliš od ostalih kao kakvu elitu ili kastu, pa ste vi veliki pozitivci, a ostali jalni, rušilački negativci, tom se bahatošću propuštaju pridobiti brojni ljudi, potencijalni glasači koji nisu oduvijek i zauvijek opredijeljeni, pa na koncu i oni apolitični birači.
Kad Plenković govori o Hrvatskoj koja radi i stvara, koja je vrijedna, oni ljudi koji nisu niti iz HDZ-ovog niti iz opozicijskog filma naprosto nisu i ne mogu biti sigurni je li se taj Plenkovićev govor o vrijednima i na njih odnosi. Ili ih on ubraja u niškoristi? Ako ih ne uključuje ili ih čak odbacuje, odbacit će na izborima i oni njega.
U tu klackalicu vlasti i opozicije, valjda reaktivno, na strani opozicije ubacio se i Milanović, onaj koji je navodno prije više godina sve započeo. Po njemu, postoji "Hrvatska koja se nekako batrga, ide naprijed, ali raste deformirano ... i jedna druga razbojnička, klijentelistička Hrvatska, i to ljudi vide i osjećaju".
Zapravo je stvar u tome da ne bi trebala postojati niti jedna niti dvije - nego tisuću Hrvatski. I nadajmo se da postoji njih tisuću ili više. Sloboda govora i individualna ljudska prava na više su mjesta ustavno proklamirani, pripadamo zapadnoj duhovnoj sferi proklamiranih građanskih sloboda i pluralizma. Ali kao sve što je proklamirano, to je više teorija nego što je praksa. Sve više i na Zapadu i kod nas u Hrvatskoj.
A naš premijer bi htio da umjesto te dvije Hrvatske o kojima priča, bude samo jedna, ona koja će mu dobrohotno namigivati, onako kako on sve češće šeretski namiguje u svakodnevnim nastupima.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Pixabay
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"
U hrvatskoj ne postoje "dvije Hrvatske", jer su obadvije ustaske. Da ne komentiram detalje .... Jedina sansa Hrvatske je opcija "Mozemo" i druge neovisne opcije, ali jedini problem je da nemaju podrsku americke ambasade u zagrebu! Toliko o demokraciji u Hrvatskoj....