I dok nestrpljivo pratim svaku vijest iz Lovrana, mahnito tražim intervjue s predavačima na malim i nezavisnim portalima (jer se u mainstream medijima nitko nije dosjetio intervjuirati ove u teološkim krugovima poprilično poznate osobe), nailazim na vijest o jednoj pastorici i njenoj haljini. Naime, Melanie Ivančević, pastorica Evangeličke crkve u Rijeci drznula se staviti rever i odjenuti haljinu koja ne pokriva koljena. Internet gori, osude i proklinjanja pljušte, a rever i haljina jedne pastorica postaju dva od četiri jahača apokalipse. Žena ima rever. I koljena! Sablazan! Dežurni dušobrižnici proklinju, cijeli skup se demonizira uz vrlo bahate tvrdnje kako na tom skupu Boga nema. To radi ista ona ekipa koja drugog osudi prije nego trepne, koja je kadra baciti kamen i tražiti cara da se Boga razapne. Ne bi Boga prepoznali ni da na Boga stanu.

U Jugoslaviji se velikosrpski nacionalizam očitovao tako što je odricao drugim nacijama pravo na emancipaciju, a potom i na političko konstituisanje: Hrvati su bili „pokatoličeni Srbi“, Crnogorci su ništa drugo nego „odrođeni Srbi“ i u najnovije vreme „milogorci“, muslimani, a kasnije Bošnjaci su „izdali veru svojih predaka“ jer su „poturčeni Srbi“, Makedonci su „vardarski Srbi“ koji su sa svojih prezimena izrbisali „ić“ i dodali „ski“ ... Svi oni zajedno su, dakle, Srbi koji su izdali svoj Pijemont, svoju maticu i majčicu – Srbiju. Srbin je, dakako, bio i knez Lazar koji je posthumno avanzovao i postao „car“, iako su šanse da je taj srpski velikaš imao nacionalnu svest, naravno, nikakve, jer nacija u današnjem shvatanju te reči - nije postojala. Nacija je, naime, politički konstrukt iz 19. veka. Srpska nacija je, dakle, takođe politički konstrukt, kao i sve ostale nacije na ovome svetu.

Prošlo je 25 godina, kroz maglu se naziru scene studijskog obračuna Vojislava Šešelja i prvog Barbalićevog zastupnika Nikole Barovića, naslovnice sa fotografijom Barovića koga je pretukao Šešeljev telohranitelj, Šešelj koji urla pokazujući putovnicu Darija Barbalića i preti da “mali ustaša neće ići u srpsku školu”. Slike demonstracija prijatelja Ivana Barbalića, građana Zemuna, protiv uskrsnuća fašizma. Hrvatska država nije se javno oglašavala o ovom slučaju, valjda je bilo značajnijih problema između dve države. Možda su njihovi zvaničnici u četiri oka razgovarali o sudbini jednog zemunskog bankarskog službenika kome su oteli stan. Šta li je (ili, šta bi) predsednik Srbije rekao sagovorniku iz Hrvatske. Šta će reći nakon što je njegova fotografija sa razbojnicima u Barbalićevoj Ulici Radiča Petrovića obišla Balkan.

Nismo otvoreni razgovarati i educirati mlade o ljudskoj seksualnosti, ali smo itekako otvoreni slušati i zanimati se za to tko koga, kada i gdje. Kada bismo se odlučili otvoreno razgovarati o ljudskoj seksualnosti i detabuizirati istu, vjerujem i da bismo bili manje fiksirani na sam čin seksa i manje skloni fetišizaciji istog. Kada bismo uveli sveobuhvatno seksualno obrazovanje u škole, sigurna sam da bismo se uspješnije borili i protiv homofobije i protiv seksualnog nasilja. Da bi bilo više poštivanja privatnosti, manje ljigavaca s duboko problematičnim pa i kriminalnim ponašanjima prema ženama, djevojkama i djevojčicama. Da bismo suzbijali stigmatizaciju seksualnosti osoba s invaliditetom, stigmatizaciju seksualnosti uopće. Sigurna sam i da bi bilo manje virenja u tuđe krevete, a više kvalitetnog seksa.

Već godinama, svako malo, uglavnom iz redova desnih hrvatskih stranaka prijeti se Srbiji blokadom pregovora za približavanje Europskoj uniji. Još 2016. godine, za vrijeme premijera Tihomira Oreškovića i HDZ-ovog šefa Tomislava Karamarka, Hrvatska je imala ozbiljnu namjeru blokirati Srbiju kako ne bi otvorila poglavlje 23 o pravosuđu. Ali, nije u tome uspjela. Baš u povodu rasprave o pregovorima Srbije i EU-a početkom 2019. godine izbila je žestoka prepirka, skoro fizički sukob, između Mostovog Nikole Grmoje i premijera Plenkovića u Hrvatskom saboru, jer je Grmoja Plenkovića nazvao anemičnim, a tražio je da Hrvatska blokira Srbiju. Grmoja je govorio da Srbija ne ispunjava preuzete obaveze te da je nedopustivo da se ne sastaje Vladino povjerenstvo koje je trebalo pratiti ispunjavanje mjerila u pregovorima Srbije s EU-om.

Znam, jeftino je. Predvidivo. Ali uvijek jedna te ista pjesma mrmori u mom trećem uhu kako se kilometraža smanjuje. Iako, zapravo, ostaje fiksna. Bili u pitanju pružni pragovi, asfalt autoputa koji je nosio ono izdano, zatučeno i zaboravljeno ime ili zrak nad nama, uvijek ta ista 442. Postoji bezbroj interpretacija ove udaljenosti. Uglavnom banalno doslovnih, podijeljenih između ispranih putokaza i vojnih pošti koje odavno ne postoje. Autor je prema svima bio dosljedno suzdržan. Ta su 442, jasno je, prije svega svoj vlastiti ritam i zvuk. Pet suhih slogova koji predu u taktu klipova dizel motora, zadržavajući pjesmu u neprekidnom, kotrljajućem kretanju. Pokretu koji, uostalom, podsjeća na crnu spiralu ploče; one koja se nastavlja uprazno vrtjeti sve dok je neka očajna ruka ne podigne.

U Lijepoj našoj Mireli nitko ne želi napraviti prekid trudnoće. Ženi je uskraćena medicinska skrb iako zakonski ima pravo na nju. Ne znam što je u priči bizarnije. To da nečiji vjerski svjetonazor u sekularnoj državi u medicinskoj ustanovi financiranoj novcem građanki(a) onemogućava zdravstvenu skrb na koju pacijentica ima pravo. Ili to da je utjecaj vjerskog svjetonazora odgovoran za to da u Hrvatskoj navodno nema stručnjaka koji mogu obaviti legalan medicinski zahvat koji je sustav javnog zdravstva dužan omogućiti svojim pacijenticama. Možda je najbizarnije što ispada da vjerski svjetonazor zahtijeva patnju žena. Vjerski fanatici žene poput Mirele olako će nazvati ubojicom. Njima je Mirela nevažna u priči, njih baš briga što je takva trudnoća ujedno i zdravstvena ugroza za nju, njih zanima samo fetus.

Gojko Šušak, ratni ministar obrane i omiljeni ministar Franje Tuđmana, nije bio “bio jedan od onih od kojih svaki domoljub može učiti kako se voli i brani hrvatska država”. On bi, kad već govorimo u takvom domoljubnome registru, mogao biti tek “jedan od onih od kojih svaki domoljub može učiti da postoje dobri i pogrešni načini kako se voli i brani hrvatska država”. Jer, ako hrvatski politički i javni establishment ne smogne dovoljno odvažnosti da u HDZ-ovu i Tuđmanovu nasljeđu napokon razluči partizansko od ustaškog, humano od nasilničkog i demokratsko od diktatorskog, ova će zemlja dovijeka ostati poput čudovišta koje je, da parafraziramo znamenitu dosjetku novinara Marinka Čulića, “jednim dijelom svojega trupla i udova sastavljeno od Tita, a drugim od Pavelića”.

Umesto zloslutnih „ocila“, po fasadama zgrada u Srbiji niču kukasti krstovi našeg doba: slova „Z“. Pre neki dan svojim očima sam u Novom Sadu video veliki džip američke proizvodnje koji je sav „okićen“ u „Z“. Na spomeniku ukrajinskom književniku Tarasu Ševčenku malo-malo pa osvane „Z“. U kampusu univerziteta u Novom Sadu takođe. U pojedinim delovima grada pored „Z“ se crta i simbol „88“, u prevodu „Heil Hitler“ ... Autori tih grafita su barem iskreni: oni ne samo da znaju da su nacisti, već se i ponose time. Fair enough. A „tiha većina“ u Srbiji ćuti li ćuti. U stvari, vrišti na sav glas u kolaboraciji sa zlom. Kontinuitet. Sveže istraživanje je pokazalo da je po prvi put više građana Srbije protiv evropskih integracija - čak 44 odsto, dok je 35 odsto za, a ostalih 21 odsto ne zna ili ne želi da se izjasni.

Ako pjesme Arsena, Bregovića, Štulića, Čorbe i Balaševića, pa i Kusturičini filmovi jesu ono na čemu se temelji kolektivno pamćenje generacije koja se najradije i najčešće sjeća Jugoslavije. Ali se, možda, negdje, valjalo podsjetiti da mainstream te scene, zapravo, nije bio u umjetničkom smislu najzanimljivije što se na njoj događalo, već je - u jednoj mjeri - imalo najveću institucionalnu podršku. Ali, to su već možda stvari za gerijatrijske svađe, negdje u staračkom domu, nadam se na južnim stranama. S druge strane, neki od likova s ovog spiska, ponašali su se kao da im Jugoslavija u jednom trenutku nije dala baš sve, nego se odnosila maćehinski - svako iz svojih motiva - što je notorna laž, skoro jednako teška kao i ona o talionici naroda, što je možda i glavna provala tipa čije smo nasljeđe spominjali u ovom tekstu, pa nećemo više.