Deset godina smo dijelili isti haustor, i onaj što ovo piše je noćima slušao sve te skale, makame, vježbe, sjedio s dječakom koji je odrastao u kući Zaima i Nedžada Imamovića (i stariji brat Nedim je solidan gitarist, kao što je i dobar producent), dječakom koji je sanjao da priču o sevdahu nosi po svijetu, i pokaže ga u pravom svjetlu. Ne, ne, nemojte misliti da se trpam, postao bi on evropski umjetnik na visoku ugledu, sve i da mu se sprat iznad nije uselio samozvani promotor pravih vrijednosti, kojeg među poznanicima bije glas da dobro zna narodnjake, kuhinju i nogomet, pa je lijepo vrijeme, a čemu vrijeme tome i vakat, da polako izađem iz ovog teksta. Nije pravo, ako imaš prostor, krasti slavu. I show. Pogotovo ne prijatelju. Veličina Damirovog djela je u tome što nije upao u slijeđenje obiteljskih, narodskih i rodnih kodova, nego je otišao korak dalje.

Jednog sam se jutra probudio u vlastitoj koži. Bilo je to najstrašnije buđenje otkad otvaram oči svjestan svijeta oko sebe. Bilo je poražavajuće imati samo svoj život, možda neobičan, ali pun pravilnosti i rutine. Imao sam svoj posao, ženu s kojom živim, stan u kojem živim, uspomene nelinearno postrojene u vremenu i time meni samom sumnjive. Danas mi se čini mogućim da se promjena zbila upravo tako, preko noći. Na spavanje sam otišao kao mlad čovjek s milijun planova i neizmjerljivim vremenom da ih sve ostvarim. Sada mi nije jasno kako sam to zamišljao. Sve što je od tog mladog čovjeka ostalo onog strašnog jutra, koje ne mogu smjestit u određenu točku u vremenu, jeste nemir koji sada ne izaziva na akciju nego me baca u maglovitu i neutješnu malodušnost. Sumnjam u svaki izbor koji sam napravio i to me čini nezadovoljnim iako mnogi tvrde da se nalazim na sasvim dobrom mjestu.

U zemlji u kojoj se na karnevalima pale lutke istospolnih obitelji, u kojoj se usred bijela dana događaju napadi na osobe zbog njihove seksualne orijentacije, u kojoj teolozi za pedofiliju u Crkvi krive homoseksualnost, a nezanemariv broj katolika govori o homoseksualizmu kao o neprirodnoj devijaciji ili čak bolesti koja se može liječiti, ovakav istup visokopozicioniranog člana crkvene hijerarhije velika je stvar. Važna. I nasušno potrebna. Napravio ga je na Međunarodni dan borbe protiv homofobije, transfobije i biofobije (IDAHOBIT) nadbiskup koadjutor Mate Uzinić, ispričavši se osobama homoseksualne orijentacije zbog diskriminacije, agresije i nasilja koju još uvijek doživljavaju u Crkvi. Važan korak za nadbiskupa Uzinića i strašno velik za Rimokatoličku crkvu u Hrvatskoj. Mogla bih reći, prekasno, sada ste se sjetili, godine gospodnje 2021.! Međutim, za isprike nikada nije kasno.

Ovaj je napis nastao u povodu Dana pobede nad fašizmom, te, uz pominjanje časnih, i ljudi i humanista, sadrži takođe imena zlikovaca i neljudi koja mogu izazvati uznemirenje; stoga se ne preporučuje osobama koje u porodici imaju žrtve fašizma u Drugom svetskom ratu i rođake i prijatelje stradale tokom agresije Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Počnimo jednim od zloglasnih imena, Peter Handke, austrijski pisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost, u Republici Srpskoj primio je 7. maja Orden RS na lenti, za izuzetan rad i zasluge na polju kulturnog i duhovnog razvoja, kao i za naročiti doprinos u razvijanju i učvršćivanju sveukupnih odnosa sa Republikom Srpskom. Priznanje prvo. Potom se, u pratnji reditelja Emira Kusturice, zaputio ka Višegradu, gde je dobio Veliku nagradu Ivo Andrić. Priznanje drugo. Eh, sad, treba i zapjevat', tu u Višegradu, masovnoj grobnici Bošnjaka, 'nako, kosmopolitski.

Zna se tko je desno i radikalno desno i tko je najdomoljubnija, najhrvatskija, a i inače, potpuno bezgrešna stranka koja nema nikakve veze ni s korupcijom, ni s gospodarskom pljačkom, ni s katastrofalnim pravosuđem, ni s ratnim zločinima, ni s ekonomskom devastacijom, ni sa šovinizmom i mržnjom, ni s istjerivanjem vragova. Plenkovićev HDZ se svakog jutra iznova rađa, nema ništa s HDZ-om, onim jučerašnjim, prekjučerašnjim i onim od prije 20-30 godina. Ako neka stranka ima desne ili radikalno desne stavove kao što ih imaju članovi i birači HDZ-a, onda je to samo diverzija protiv HDZ-a kad se i takve stranke i pojedinci natječu na izborima, jer oduzimaju dio glasova HDZ-u. Oduvijek je u HDZ-u ta ista, jako prizemna, priglupa retorika koja računa na isto takvu publiku kojoj se obraća. Ne misli Plenković tako kao što govori, ali svejedno govori, a njegovi kao papige moraju ponavljati.

Nadmetanje u pokazivanju mišica na relaciji Pantovčak - Markov trg u narodu poznato kao tvrda kohabitacija ne prestaje zabavljati javnost i grupirati nas u navijačke skupine. Ovaj put povod je bio izbor nove predsjednice ili novog predsjednika Vrhovnog suda. Cijela situacija krenula je iz pokušaja Zorana Milanovića da svoje mišice pokaže većima nego što realno jesu. Andrej Plenković nikako ne može podnijeti bubrenje mišice svojih oponenata i suvereno pokazuje na svoju, najveću, naravno. Short story short, Zlata Đurđević nije se javila na javni poziv, a predsjednik ju je kandidirao pozivajući se na izvornu ustavnu ovlast. Premijer je rekao da Zlata Đurđević neće biti predsjednica Vrhovnog suda. Rasprava u javnosti svela se na to je li se Zlata Đurđević kompromitirala time što se nije prijavila na javni natječaj, a pristala je biti predsjednikova kandidatkinja.

Kritizirati može i treba sve i svakoga, ali i predsjednik Republike nije bog i batina u Hrvatskoj. Ako je i neposredno izabran nije iznad svih pa da ima pravo ukaljati koga god. Nalaže i politička kultura da se bezrazložno ne udara slabije od sebe, odnosno one koji imaju osjetno manji javni utjecaj, a zapravo su svi slabiji od njega, pa i ministri i saborski zastupnici. Ako se predsjednik Republike, a onda i predsjednik Sabora i premijer, služe i krajnje vulgarnim govorom, kakav je onda to primjer za sve druge? Govor psovke i uvreda kao poželjan za sve nas? Milorad Pupovac nije zaslužio da ga predsjednik Republike nazove „prljavim“, da ga ničim dokazano optužuje za „čaršijski lopovluk“ te da ga omalovažava, govoreći da mu je cijeli politički život bezvrijedan. Posebno su skandalozne poruke koje je Milorad Pupovac jučer pokazao u kojima ga Milanović naziva „bijednikom“.

Slike sa sarajevskog groblja Vlakovo, dronom, najviše liče na epilog neke bitke u pustinji. Nove, svježe iskopane humke, u žutoj, svjetlijoj nijansi ilovače, iznova podsjećaju u kakvoj zemlji živite. Novine su pune čitulja, uvečer u snovima, promiču poznata lica kojih više nema. Kao da je opet rat. Statistika, kao i obično, ne govori previše, ali visok stepen smrtnosti u odnosu na broj oboljelih, govori da smo u društvu smrti, više nego inače. I više nego drugi. Ali, to je naša karma, već odavno. Dosad, naša je najveća sreća bila da se znamo zafrkavati. Sa svim i svačim. Sa sirotinjom, s nacionalnim interesom, sa bruto društvenim proizvodom, sa Alijom i Bakirom Izetbegovićem („njih dvojica, ja i babo sami“), i s hiljadama drugih stvari. No, ovaj put, a općenito zadnjih nekoliko godina, jednostavno je – otanjilo. Ubilo nas je.

Ima već godinu dana kako je budućnost odgođena, ili bolje reći ukinuta, na neodređeno vrijeme. Primijetio sam da su neki ljudi zbog toga krenuli odmotavati vrijeme unatrag i, više nego je uobičajeno, prekopavati po uspomenama živeći na taj način u prošlosti. Ljudi smo i imamo potrebu, osim kroz prostor, kretati se i kroz vrijeme. Ukoliko nas se ukopa u sadašnjost i ukine budućnost kao opcija, tada ćemo posezati za prošlim vremenom i nanovo proživljavati stvari koje smo već proživjeli. Postoje i oni ljudi koji su u ovom suludom vremenu u želji da se ne zaustavljaju uobrazili da se kreću ka budućnosti, ali sve što postiži jeste da proizvode nepodnošljivu dozu sadašnjosti koje se rješavaju pokušavajući uvjeriti druge da se barem za njih vrijeme još uvijek kreće onako kako je to činilo oduvijek – naprijed. Pokušavamo, recimo to tako, sačuvati zdrav razum živeći u iluziji.

Jasno je da je sve to jedna farsa, ali većina pristaje igrati u toj farsi, jer iznalaze u njoj određenih koristi, zbog čega su uvjerili sebe da je sve to istina, gurnuvši onaj element farse brzim potezom stražnje noge pod tepih. Tako se svijet među sobom sporazumijeva na osnovu prešutno i dogovorno prihvaćenih laži, koje se uzimaju i tumače kao istine. Bez obzira na to što ljudi koji nisu završili naročito visoke škole običavaju govoriti kako „novine pišu same laži“, pismeni ljudi sebe smatraju obaviještenima i upućenima upravo polažući svoja najveća uporišta na onome što su pročitali u novinama. Sada više nije stvar niti u tome da novine pišu same laži, jer se je u međuvremenu i to zaboravilo, a sve kako bi se ugodilo čovjekovoj taštini, takozvanom „egu nacije“, o kojemu je svojevremeno pisao James Joyce, ustanovivši kako tako nešto također postoji.