Jednom sam, nakon doručka, požurio van, htio sam se survati u Pariz, tako sam o tom svom izlasku mislio, toliko sam ga želio, htio sam se survati, kao s litice u taj grad, stradati ako treba, prihvatio sam hladnu kvaku vrata i gurnuo, a onda sam opazio kako gospodin Ibrahim brzim pokretima šara sve što je napisao, kako snažno i u bijesu upire svoju olovku u onu mesnatu bilježnicu i kako dahće, ubrzano diše i šišti kroz začepljen nos, kroz guste tamne dlake u njemu. Zastao sam i dobro ga promotrio, učinilo mi se da ne postoji druga polovina tog čovjeka, da njegovo tijelo završava točno na rubu stola na koji je naslonjen, da nema ni nogu, ni zdjelice, poput kakva lutka odrezan je po osi oko pupka. I takav je nasađen na svoju stolicu, primaknut za taj stol i ostavljen da se bori s tom velikom bilježnicom i riječima. I s tom olovkom kojom će sve u nekom trenutku iskrižati, zamrčiti i uništiti.

Opet frka!? Po Sarajevu osvanuli plakati: „I ti si potreban za odbranu BiH“. Brko, s beretkom i šmajserom, stoji na braniku otadžbine. Tu smo, dakle. Od obećanja demokratije, slobode, zlatnih kašika, otvorenog društva, eto nas ponovo na korak do krvoprolića. Rasprodalo se što se imalo, stanovništvo se skoro prepolovilo, zemlja opustjela, a vlast draga, pa bi ratovali. Suština je jasna: svaki od njih trojice je većinu ostatka života trebao provesti u zatvoru. Čović je, istina, svoje ležao, ali očigledno je to jedini kapitalizirao. Ostaloj dvojici, Dodiku pogotovo, za vratom stoje milionske transakcije, pljačkaške privatizacije, sukobi interesa, desetine kriminalnih djela koje niko nije smio procesuirati jer je stvoreno Carstvo bašibozuka, u kojem nacističke oligarhije ubiru plodove svog primitivizma uz suučesništvo sudova i policije. Frankenstein postdaytonske Bosne i Hercegovine je čudovište koje će, prije ili kasnije, morati ubiti onaj ko ga je stvorio.

Šetao sam Zagrebačkom avenijom s namjerom da na Savskoj uhvatim tramvaj prema centru grada. Pored mene je prošla djevojka na biciklu. Gledao sam za njom. Odjednom joj se u potiljak zaletjela vrana, srećom je imala kacigu pa je staloženo reagirala i održala se na biciklu. Pomislio sam kako je na kacigi sigurno imala nešto svjetlucavo što je izazvalo vranu da joj se kandžama zaleti u glavu. Racionalizirao ili ne, prizor je svejedno bio blago sablastan. Podignuo sam pogled, a na krovu autobusnog stajališta dreždale su još dvije vrane i pomno me promatrale. Jasno se vidjelo da kuju neki plan. Ali na tu sam se pomisao nasmijao samom sebi. Prošao sam pored stajališta i nastavio šetati ne osvrćući se, a onda sam osjetio kako me nešto udara u potiljak i grebe, nakon nekoliko metara sve se ponovilo, vrane su se smjenjivale u krug tjerajući me. Namjera im je uspjela. Potrčao sam, ali su se one nastavile zalijetati.

Prije skoro dvadeset godina, u Parizu, u lipnju, hodam bulevarom Saint-Michel, nekakav je sajam glazbe i svakih pedesetak metara netko svira, stvara toplu buku, makar udara u lonac i šuška praznom limenkom u koju je ubacio kamenčić. Netko pjeva. To je Celeste, njezina je kosa pokošena i uznemirena noć iz ravnog i ranjivog Senegala, rodila se ovdje, malo sjevernije u dvadesetom arondismanu. Celeste pjeva i njezine teške narukvice udaraju o tanka zapešća i ja između jurećih automobila pokušavam razaznati taj zvuk, udarac srebra na mladoj, dugačkoj kosti. Na zategnutoj svijetlo smeđoj koži koja je zategnuta preko ovog dijela ulice i svakako preko mnogih godina što će proći i nabacivati po meni blato zaborava. Celeste i njih trojica sviraju i pjevaju između mesnice i ribarnice, na malenom proširenju uz aveniju. Stao sam i postrance gledam.

Postojao je taj sjajan tip David Bowie. Sredinom sedamdesetih stanovao je u Schönebergu, na adresi Hauptstraße 155. Stan iznad masažnog salona dijelio je s Jamesom N. Osterbergom, čovjekom koji je pustošio njegov frižider. Osterberg, inače pravog berlinskog prezimena, bio je ipak poznatiji kao Iggy Pop. Svaki za sebe, ali i zajedno, pravili su muziku kojom je Berlin odzvanjao kao sljepački štap. Neki kažu da se to najbolje čuje na Bowijevim pločama „Low“, „Heroes“ i „Lodger“, recimo u instrumentalu „Neuköln“. S jednim „l“. Magla. Hladni rat. Melotroni i saksofon. Četvrt prepuna baklave, kebaba, Jugoslavena. Odlične ploče. Ali za mene je to ipak Osterbergov „The Idiot“. Važniji od knjige koja mu je poklonila ime. Vinil koji se vrtio i pod još toplim, vrlo uskoro zatim ukočenim stopalima Iana Curtisa. A Bowie je najeksplicitniju posvetu gradu, odnosno sebi u tome gradu, svom i njegovom vremenu, ispisao u „Where are we now?“.

Vremena koja živimo na vidjelo su iznijela opću shizofreniju. Od stručnjaka tražimo magična rješenja dok struku i stručnjake odbacujemo, pomno biramo dijelove raznih znanstvenih istraživanja koja se uklapaju u naše porozne stavove, namjesto da svoje stavove mijenjamo u skladu s novim spoznajama. Internet stručnjaci i stavovi prepuni logičkih kontradikcija nude gotove odgovore na još neartikulirana pitanja samopouzdanjem vlasnika apsolutne istine. Nezrele reakcije na nesigurnost i potrebe za sigurnošću u formi brzih odgovora na pitanja na koja još uvijek ne možemo imati odgovor za posljedicu imaju i ekstremnu polarizaciju društva. Svako iz svog tabora vodi rat za svoju istinu, nespreman suočiti se s činjenicom da istina ne može biti ni moja ni tvoja. U trenutku kada je nužno stati na loptu, evaluirati postojeća znanja i postaviti ključna pitanja svjedočimo općoj hiperprodukciji brzopoteznih odgovora.

Prije su bili UDBA i KOS, a u devedesetima svekoliki obavještajci poglavara Franje Tuđmana. Za vrijeme demokracije Franje Tuđmana Zakonom o unutarnjim poslovima bilo je propisano da ministar unutarnjih poslova može, kada je to „neophodno radi sigurnosti zemlje“, rješenjem odrediti da se prema pojedinim fizičkim i pravnim osobama, te organima poduzmu mjere kojima se odstupa od načela nepovredivosti tajne pisama i drugih sredstava komuniciranja, te da o tome obavještava predsjednika republike. Temeljem te skandalozne norme mnogi su novinari i intelektualci bili prisluškivani i praćeni, tretirani kao državni neprijatelji i o njima su pravljeni policijski dosjei. Čitave redakcije bile su godinama pod nadzorom, „praćenjem“ SZUP-a (Službe za zaštitu ustavnog poretka), a o 126 hrvatskih novinara Tuđmanova tajna policija izradila je dosjee. Prisluškivali su telefonske razgovore i uhodili. I Vladimir Putin je učio od Tuđmana.

Ostavke političara neće promijeniti najvažnije: koncept. Koncept je, naprosto, pogrešan, nehuman i, u samoj svojoj biti, nasilan. Europljani bi se morali početi navikavati na spoznaju da je dosadašnji masovni dolazak izbjeglica - tek početak. Beskrajni ratovi, kojih je sve više, i sve snažnija klimatska kriza, u nadolazećim bi godinama mogli izazvati egzodus i-više-nego-biblijskih razmjera. Koncept nacionalnih država i labave zajedničke nadnacionalne uprave, utemeljen na plemenitoj ali krhkoj ideji ljudskih prava, nije više dovoljan da ovaj kontinent ostane mjesto individualnih sloboda, mira i blagostanja za sve. O tome treba početi govoriti, jer ta je budućnost ovdje, iza ugla. Njoj bismo trebali smoći snage pogledati u oči – jer nas ona neće pitati sviđa li nam se ili ne. Istina je da sadašnji političari trebaju otići, jer su moralno kompromitirani, a za hvatanje ukoštac s budućnošću očito nemaju ni želje, ni vizije, ni hrabrosti.

Ali kvragu, što i da muslimani budu u većini u Europi? U čemu je problem? Od kad je svijeta i vijeka, religije, plemena, narodi izumiru, nestaju, komešaju se, miješaju. Ništa ljepše od preplitanja rasa i naroda. Ok, i pojedinci i narodi žele trajnost, prevariti konačnost i ostaviti prepoznatljiv trag. Ali zar nije bolje nestati nego opstajati na uštrb života drugih? Naravno, ako nestanak nije rezultat osvajačkog pohoda. Ali Europu nitko ne porobljava, u Europu stižu očajnici s golim životom kao jedinim imetkom ili ljudi koji žele sebi i djeci osigurati dostojanstveniji život, počesto iz zemalja u kojima je Europa okrvavila fine damske ruke i njihovim bogatstvom punila svoje državne blagajne. Zar nije bolje izumrijeti i ostaviti tragove koje će entuzijasti historičari nalaziti u svim vrstama umjetnosti i znanosti izumrlog naroda, nego izučavati bitke i zločine u kojima je dotični narod uništavao život i kretanje drugih. Slobodno kretanje je neograničeno kretanje, ali za sve ljude.

HDZ-ova politička retorika, pa i iz desetljetnog predsjednikovanja Franje Tuđmana devedesetih bila je izjednačavanje „totalitarnih režima“, konkretno, kad je riječ o Hrvatskoj, ustaštva (iako ne tim riječima) i „jugo-komunizma“. Posljednjih godina, posebno se u tome isticala bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Nema osude nekog proustaškog incidenta, a da se ne spomene i komunizam. Kao da će se komunizam (i Jugoslavija, što je najvažnije!) baš sutra-preksutra ovdje vratiti. U ravnotežnoj osudi „svih totalitarizama“ prednjači danas oprezni Gordan Jandroković a tek u posljednje vrijeme Andrej Plenković izbjegava staviti fašizam (ustaštvo) i komunizam u istu rečenicu i tako ih izjednačiti kao „sve totalitarizme“. Bitne razlike nacizma, fašizma te komunizma/socijalizma su notorne, koliko god ih mnogi ne žele vidjeti.