Ostavke političara neće promijeniti najvažnije: koncept. Koncept je, naprosto, pogrešan, nehuman i, u samoj svojoj biti, nasilan. Europljani bi se morali početi navikavati na spoznaju da je dosadašnji masovni dolazak izbjeglica - tek početak. Beskrajni ratovi, kojih je sve više, i sve snažnija klimatska kriza, u nadolazećim bi godinama mogli izazvati egzodus i-više-nego-biblijskih razmjera. Koncept nacionalnih država i labave zajedničke nadnacionalne uprave, utemeljen na plemenitoj ali krhkoj ideji ljudskih prava, nije više dovoljan da ovaj kontinent ostane mjesto individualnih sloboda, mira i blagostanja za sve. O tome treba početi govoriti, jer ta je budućnost ovdje, iza ugla. Njoj bismo trebali smoći snage pogledati u oči – jer nas ona neće pitati sviđa li nam se ili ne. Istina je da sadašnji političari trebaju otići, jer su moralno kompromitirani, a za hvatanje ukoštac s budućnošću očito nemaju ni želje, ni vizije, ni hrabrosti.

Ali kvragu, što i da muslimani budu u većini u Europi? U čemu je problem? Od kad je svijeta i vijeka, religije, plemena, narodi izumiru, nestaju, komešaju se, miješaju. Ništa ljepše od preplitanja rasa i naroda. Ok, i pojedinci i narodi žele trajnost, prevariti konačnost i ostaviti prepoznatljiv trag. Ali zar nije bolje nestati nego opstajati na uštrb života drugih? Naravno, ako nestanak nije rezultat osvajačkog pohoda. Ali Europu nitko ne porobljava, u Europu stižu očajnici s golim životom kao jedinim imetkom ili ljudi koji žele sebi i djeci osigurati dostojanstveniji život, počesto iz zemalja u kojima je Europa okrvavila fine damske ruke i njihovim bogatstvom punila svoje državne blagajne. Zar nije bolje izumrijeti i ostaviti tragove koje će entuzijasti historičari nalaziti u svim vrstama umjetnosti i znanosti izumrlog naroda, nego izučavati bitke i zločine u kojima je dotični narod uništavao život i kretanje drugih. Slobodno kretanje je neograničeno kretanje, ali za sve ljude.

HDZ-ova politička retorika, pa i iz desetljetnog predsjednikovanja Franje Tuđmana devedesetih bila je izjednačavanje „totalitarnih režima“, konkretno, kad je riječ o Hrvatskoj, ustaštva (iako ne tim riječima) i „jugo-komunizma“. Posljednjih godina, posebno se u tome isticala bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Nema osude nekog proustaškog incidenta, a da se ne spomene i komunizam. Kao da će se komunizam (i Jugoslavija, što je najvažnije!) baš sutra-preksutra ovdje vratiti. U ravnotežnoj osudi „svih totalitarizama“ prednjači danas oprezni Gordan Jandroković a tek u posljednje vrijeme Andrej Plenković izbjegava staviti fašizam (ustaštvo) i komunizam u istu rečenicu i tako ih izjednačiti kao „sve totalitarizme“. Bitne razlike nacizma, fašizma te komunizma/socijalizma su notorne, koliko god ih mnogi ne žele vidjeti.

Twitter je ovih dana jednu srbijansku i agenciju i deset Internet portala označio konstatacijom na njihovim nalozima: “Medij koji sarađuje sa vladom Srbije”, a prošle nedelje su YouTube, Google i Twitter zabranili sadržaje kojima se negira genocid u Srebrenici, izazivajući neartikulisan bes “patriotskih” glasila i dežurnih negatora.Potez Twittera bio je prilika kakvu srbijanski predsednik Aleksandar Vučić ne propušta, već uspeva da poentira kod svog višemilionskog glasačkog tela - bahatim nastupom i novim blaćenjem opozicije. Kako će Aleksandar Vučić postati još jedan Donald Trump, zašto Zapad cenzuriše srbijanske tabloide, zašto neko insistira na genocidu u Srebrenici kog nije bilo, jer su “srpske snage izvršile legitimne vojne akcije”. I kako to opozicija za Srbe hoće "vakcinu koja od ljudi pravi zombije".

Moj frend i njegov dečko još su uvijek zajedno. Ne žive u Hrvatskoj. Odselili su. Roditelji njegovog dečka nisu mogli prihvatiti da im je sin gej. Ćaća ne razgovara s njim. Mater svakodnevno moli da joj Bog pomogne, da je muž prestane tuć i da joj obrati sina, izbavi ga iz grijeha sodomije. Jer ljubav je za neke grijeh. Ili naprosto nije ljubav ako ne dolazi u jasno propisanoj formi. Sve i ako je sadržaj te iste forme nasilje. U igrama zvanim licemjerje bez granica, ti za koje je ljubav grijeh, u ime djece vode bitke zbog kojih djeca promišljaju suicid. Mislite da je homoseksualnost neprirodna, da je bolest, nastranost ili da ima veze s pedofilijom? Mislite to u svoja četiri zida, u sebi. Pa ne moramo svi znati da ste budala, posebice zato što za razliku od seksualne orijentacije, biti budala jest izbor. Uostalom vaša na predrasudama utemeljena mišljenja bole, ostavljaju ožiljke, ubijaju.

Letnje veče u Beogradu, od Obilićevog venca turista ide prema Trgu republike, bašte kafića prepune, svira živa muzika, na trgu se igra košarka, mnogo lepih, mladih ljudi. Utisak turiste je: Beograd je svet! Turista ide dalje ka Narodnom pozorištu i na 150 metara od onog istog mladošću raspupalog Trga republike ima šta da vidi: policijski kordon u opremi za razbijanje demonstracija. Nasuprot kordona od desetak policajaca stoji grupa od petnaestak nacionalistički rascvetalih mladih ljudi. U crnim majicama sa megafonom u rukama i mini razglasom sa kojeg trešti “Ne volim te, Alija, zato što si balija” i pesme sličnog žanrovskog određenja. Uzvikuju parole, “navijački” intonirane: “Srebrenica nije genocid”, “Ratko Mladić”, “Bože, ne znam šta mi je, pale mi se džamije”… Obradili su čak i pesmu “Mladiću moj” grupe Zana. Turista se pita da li znaju da se pevačica te grupe zvala Zana Nimani, Albanka a rođena Beograđanka.

Što nam o nekom gradu mogu reći o njemu ili u njemu napisane, njime inspirirane ili posvećene mu pjesme? Oscar Wilde davno je, s dobrim razlogom, napisao da život oponaša umjetnost, nikako obrnuto. I gradovi sasvim izvjesno oponašaju vlastite pjesme. Sklapaju se u neku zamišljenu cjelinu tek u oku promatrača, to jest u uhu slušatelja. To "noć je u velikom gradu", uvodna didaskalija, savršena je kulisa za bilo koju od priča koje nam disk-džokej nudi, pa i za one sasvim sunčane, svijetle: sve one imaju također svoje manje ili više skriveno naličje. Noćni je grad naprosto generator za priče, njihovo utočište. Njegov mir je lažan, a njegova tišina prividna. Za svakim uglom i u svakoj još budnoj glavi spreman je zaplet, da ni ne spominjemo glave duboko usnule. Noćnim ulicama pjesme se najljepše šire, a goblen grada izvezen gramofonskim iglama njegov je najprecizniji, iako u strogom smislu sasvim nevidljiv portret.

Dobra je vijest: Davor Šuker će krajem sljedećeg mjeseca biti smijenjen s mjesta predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza. Katastrofalna je vijest: novi će predsjednik, umjesto Šukera, svjetske nogometne legende, postati predsjednik ličkog HDZ-a, anonimni provincijski političar Marijan Kustić. Tako je to u Hrvatskoj. Umjesto da hodamo ukorak s najboljim europskim praksama, sve nas više steže nepodnošljiv društveni ovratnik partijske podobnosti i pobožnosti. Sve u slavu HDZ-a, a prije svih Andreja Plenkovića! Otkako je Franjo Tuđman uz koješta drugo postavio i temelje nogometne organizacije, dakle, gotovo tri desetljeća, tradicionalno, nekad malo manje, nekad malo više, oko dvije trećine članova izvršnog tijela HNS-a su članovi HDZ-a. Dakle, gotovo da je i struktura HNS-a nekakva „duboka država“ jer je organizacija „državotvorna“, a nogomet je, valjda, glavni politički projekt promocije Hrvatske u svijetu.

Ne mogu i neću pisati kritiku ove knjige, jer u ovom zborniku i sam imam jedan mali tekst, pa mislim da to naprosto ne bi bilo u redu. Sjećam se kako je jedan uvaženi kolumnist i filmski kritičar igrao u jednom filmu, a onda napisao kritiku, i to vrlo pohvalnu, o tom istom filmu. Meni je to bilo neukusno, još više smiješno, pa ne bih i sam da nešto slično uradim. Kada god je u pitanju zbornik tekstova osjećam se kao dio tima, kao, recimo, član orkestra koji doprinosi izvedbi simfonije, pa se nadam lijepoj izvedbi, a kakva je neka sude oni koji je čuju. Neću pisati uobičajenu recenziju, čak ni iznositi primjedbe (kojih naravno uvijek može biti, pa se i ovdje potkrala poneka mala omaška), nego bih htio iznijeti svoj dojam. A onaj prvi, još prije nego što sam vidio ovu knjigu je bio da nastaje knjiga tekstova u Italiji o jednom znamenitom sarajevskom pjesniku. Rijetka je to počast. Nažalost rijetka.

I opet se dogodilo isto: iscrpno argumentirane tvrdnje da je utjecajni političar prepisao dobar dio doktorata javnost počinje doživljavati kao osobni obračun nenaklonjenih novinara i političkih protivnika, jer medijima i akademskoj zajednici manjka odvažnosti da javno kažu kako su sumnje očigledno utemeljene. Hoće li ikad doći vrijeme da većina novinara i profesora u ovoj zemlji smogne hrabrosti pa prizna da je nešto patka ako hoda i glasa se kao patka, kako glasi stara američka uzrečica? Hoće li doći vrijeme da glasovi javnosti i univerze priznaju kako je novinar Indexa Vladimir Matijanić obavio sjajan novinarski posao, a da je kandidat HDZ-a za gradonačelnika Splita, Vice Mihanović, pribjegao mnogočemu osim primjerenim načinima da ospori Matijanićevo otkriće, prema kojemu je prepisao 18 posto doktorata, koji pritom još obiluje nedopustivom količinom sadržajnih, gramatičkih i pravopisnih nesuvislosti?