Twitter je ovih dana jednu srbijansku i agenciju i deset Internet portala označio konstatacijom na njihovim nalozima: “Medij koji sarađuje sa vladom Srbije”, a prošle nedelje su YouTube, Google i Twitter zabranili sadržaje kojima se negira genocid u Srebrenici, izazivajući neartikulisan bes “patriotskih” glasila i dežurnih negatora.Potez Twittera bio je prilika kakvu srbijanski predsednik Aleksandar Vučić ne propušta, već uspeva da poentira kod svog višemilionskog glasačkog tela - bahatim nastupom i novim blaćenjem opozicije. Kako će Aleksandar Vučić postati još jedan Donald Trump, zašto Zapad cenzuriše srbijanske tabloide, zašto neko insistira na genocidu u Srebrenici kog nije bilo, jer su “srpske snage izvršile legitimne vojne akcije”. I kako to opozicija za Srbe hoće "vakcinu koja od ljudi pravi zombije".

Moj frend i njegov dečko još su uvijek zajedno. Ne žive u Hrvatskoj. Odselili su. Roditelji njegovog dečka nisu mogli prihvatiti da im je sin gej. Ćaća ne razgovara s njim. Mater svakodnevno moli da joj Bog pomogne, da je muž prestane tuć i da joj obrati sina, izbavi ga iz grijeha sodomije. Jer ljubav je za neke grijeh. Ili naprosto nije ljubav ako ne dolazi u jasno propisanoj formi. Sve i ako je sadržaj te iste forme nasilje. U igrama zvanim licemjerje bez granica, ti za koje je ljubav grijeh, u ime djece vode bitke zbog kojih djeca promišljaju suicid. Mislite da je homoseksualnost neprirodna, da je bolest, nastranost ili da ima veze s pedofilijom? Mislite to u svoja četiri zida, u sebi. Pa ne moramo svi znati da ste budala, posebice zato što za razliku od seksualne orijentacije, biti budala jest izbor. Uostalom vaša na predrasudama utemeljena mišljenja bole, ostavljaju ožiljke, ubijaju.

Letnje veče u Beogradu, od Obilićevog venca turista ide prema Trgu republike, bašte kafića prepune, svira živa muzika, na trgu se igra košarka, mnogo lepih, mladih ljudi. Utisak turiste je: Beograd je svet! Turista ide dalje ka Narodnom pozorištu i na 150 metara od onog istog mladošću raspupalog Trga republike ima šta da vidi: policijski kordon u opremi za razbijanje demonstracija. Nasuprot kordona od desetak policajaca stoji grupa od petnaestak nacionalistički rascvetalih mladih ljudi. U crnim majicama sa megafonom u rukama i mini razglasom sa kojeg trešti “Ne volim te, Alija, zato što si balija” i pesme sličnog žanrovskog određenja. Uzvikuju parole, “navijački” intonirane: “Srebrenica nije genocid”, “Ratko Mladić”, “Bože, ne znam šta mi je, pale mi se džamije”… Obradili su čak i pesmu “Mladiću moj” grupe Zana. Turista se pita da li znaju da se pevačica te grupe zvala Zana Nimani, Albanka a rođena Beograđanka.

Što nam o nekom gradu mogu reći o njemu ili u njemu napisane, njime inspirirane ili posvećene mu pjesme? Oscar Wilde davno je, s dobrim razlogom, napisao da život oponaša umjetnost, nikako obrnuto. I gradovi sasvim izvjesno oponašaju vlastite pjesme. Sklapaju se u neku zamišljenu cjelinu tek u oku promatrača, to jest u uhu slušatelja. To "noć je u velikom gradu", uvodna didaskalija, savršena je kulisa za bilo koju od priča koje nam disk-džokej nudi, pa i za one sasvim sunčane, svijetle: sve one imaju također svoje manje ili više skriveno naličje. Noćni je grad naprosto generator za priče, njihovo utočište. Njegov mir je lažan, a njegova tišina prividna. Za svakim uglom i u svakoj još budnoj glavi spreman je zaplet, da ni ne spominjemo glave duboko usnule. Noćnim ulicama pjesme se najljepše šire, a goblen grada izvezen gramofonskim iglama njegov je najprecizniji, iako u strogom smislu sasvim nevidljiv portret.

Dobra je vijest: Davor Šuker će krajem sljedećeg mjeseca biti smijenjen s mjesta predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza. Katastrofalna je vijest: novi će predsjednik, umjesto Šukera, svjetske nogometne legende, postati predsjednik ličkog HDZ-a, anonimni provincijski političar Marijan Kustić. Tako je to u Hrvatskoj. Umjesto da hodamo ukorak s najboljim europskim praksama, sve nas više steže nepodnošljiv društveni ovratnik partijske podobnosti i pobožnosti. Sve u slavu HDZ-a, a prije svih Andreja Plenkovića! Otkako je Franjo Tuđman uz koješta drugo postavio i temelje nogometne organizacije, dakle, gotovo tri desetljeća, tradicionalno, nekad malo manje, nekad malo više, oko dvije trećine članova izvršnog tijela HNS-a su članovi HDZ-a. Dakle, gotovo da je i struktura HNS-a nekakva „duboka država“ jer je organizacija „državotvorna“, a nogomet je, valjda, glavni politički projekt promocije Hrvatske u svijetu.

Ne mogu i neću pisati kritiku ove knjige, jer u ovom zborniku i sam imam jedan mali tekst, pa mislim da to naprosto ne bi bilo u redu. Sjećam se kako je jedan uvaženi kolumnist i filmski kritičar igrao u jednom filmu, a onda napisao kritiku, i to vrlo pohvalnu, o tom istom filmu. Meni je to bilo neukusno, još više smiješno, pa ne bih i sam da nešto slično uradim. Kada god je u pitanju zbornik tekstova osjećam se kao dio tima, kao, recimo, član orkestra koji doprinosi izvedbi simfonije, pa se nadam lijepoj izvedbi, a kakva je neka sude oni koji je čuju. Neću pisati uobičajenu recenziju, čak ni iznositi primjedbe (kojih naravno uvijek može biti, pa se i ovdje potkrala poneka mala omaška), nego bih htio iznijeti svoj dojam. A onaj prvi, još prije nego što sam vidio ovu knjigu je bio da nastaje knjiga tekstova u Italiji o jednom znamenitom sarajevskom pjesniku. Rijetka je to počast. Nažalost rijetka.

I opet se dogodilo isto: iscrpno argumentirane tvrdnje da je utjecajni političar prepisao dobar dio doktorata javnost počinje doživljavati kao osobni obračun nenaklonjenih novinara i političkih protivnika, jer medijima i akademskoj zajednici manjka odvažnosti da javno kažu kako su sumnje očigledno utemeljene. Hoće li ikad doći vrijeme da većina novinara i profesora u ovoj zemlji smogne hrabrosti pa prizna da je nešto patka ako hoda i glasa se kao patka, kako glasi stara američka uzrečica? Hoće li doći vrijeme da glasovi javnosti i univerze priznaju kako je novinar Indexa Vladimir Matijanić obavio sjajan novinarski posao, a da je kandidat HDZ-a za gradonačelnika Splita, Vice Mihanović, pribjegao mnogočemu osim primjerenim načinima da ospori Matijanićevo otkriće, prema kojemu je prepisao 18 posto doktorata, koji pritom još obiluje nedopustivom količinom sadržajnih, gramatičkih i pravopisnih nesuvislosti?

Deset godina smo dijelili isti haustor, i onaj što ovo piše je noćima slušao sve te skale, makame, vježbe, sjedio s dječakom koji je odrastao u kući Zaima i Nedžada Imamovića (i stariji brat Nedim je solidan gitarist, kao što je i dobar producent), dječakom koji je sanjao da priču o sevdahu nosi po svijetu, i pokaže ga u pravom svjetlu. Ne, ne, nemojte misliti da se trpam, postao bi on evropski umjetnik na visoku ugledu, sve i da mu se sprat iznad nije uselio samozvani promotor pravih vrijednosti, kojeg među poznanicima bije glas da dobro zna narodnjake, kuhinju i nogomet, pa je lijepo vrijeme, a čemu vrijeme tome i vakat, da polako izađem iz ovog teksta. Nije pravo, ako imaš prostor, krasti slavu. I show. Pogotovo ne prijatelju. Veličina Damirovog djela je u tome što nije upao u slijeđenje obiteljskih, narodskih i rodnih kodova, nego je otišao korak dalje.

Jednog sam se jutra probudio u vlastitoj koži. Bilo je to najstrašnije buđenje otkad otvaram oči svjestan svijeta oko sebe. Bilo je poražavajuće imati samo svoj život, možda neobičan, ali pun pravilnosti i rutine. Imao sam svoj posao, ženu s kojom živim, stan u kojem živim, uspomene nelinearno postrojene u vremenu i time meni samom sumnjive. Danas mi se čini mogućim da se promjena zbila upravo tako, preko noći. Na spavanje sam otišao kao mlad čovjek s milijun planova i neizmjerljivim vremenom da ih sve ostvarim. Sada mi nije jasno kako sam to zamišljao. Sve što je od tog mladog čovjeka ostalo onog strašnog jutra, koje ne mogu smjestit u određenu točku u vremenu, jeste nemir koji sada ne izaziva na akciju nego me baca u maglovitu i neutješnu malodušnost. Sumnjam u svaki izbor koji sam napravio i to me čini nezadovoljnim iako mnogi tvrde da se nalazim na sasvim dobrom mjestu.

U zemlji u kojoj se na karnevalima pale lutke istospolnih obitelji, u kojoj se usred bijela dana događaju napadi na osobe zbog njihove seksualne orijentacije, u kojoj teolozi za pedofiliju u Crkvi krive homoseksualnost, a nezanemariv broj katolika govori o homoseksualizmu kao o neprirodnoj devijaciji ili čak bolesti koja se može liječiti, ovakav istup visokopozicioniranog člana crkvene hijerarhije velika je stvar. Važna. I nasušno potrebna. Napravio ga je na Međunarodni dan borbe protiv homofobije, transfobije i biofobije (IDAHOBIT) nadbiskup koadjutor Mate Uzinić, ispričavši se osobama homoseksualne orijentacije zbog diskriminacije, agresije i nasilja koju još uvijek doživljavaju u Crkvi. Važan korak za nadbiskupa Uzinića i strašno velik za Rimokatoličku crkvu u Hrvatskoj. Mogla bih reći, prekasno, sada ste se sjetili, godine gospodnje 2021.! Međutim, za isprike nikada nije kasno.