Današnja liposukcija ruševina, koje su preostale nakon nedavnog potresa, tek je slabašni, nedostatni pseudo-kirurški i smisleno promašeni poduhvat. Stoga je Zagreb potrebno preorati, proširiti ga do dimenzija velegrada. Sada ostajemo gdje smo bili kad je A.G. Matoš, još 1912. godine, pisao da „Zagreb nije jedan grad, upravo jedno selo“. Govorio je pri tome o tri Zagreba (Griču, Kaptolu i Donjem gradu), od kojih svaki, sa svojim posebnostima, uzrokuje da „Zagreb nije čisti hrvatski grad: Grič je hrvatski prošlošću, Kaptol vjerom, a u Donjem gradu je hrvatstvo spalo na dva-tri novčana zavoda, prosvjetu i malograđane. Zagreb je nekakvo središte tek kulturno i politički, pa da to nije, postao bi veliko selo kao Kaniža“.Uzalud je citirati kaustične misli toga genija – kad ga u prosvjeti omladini „predaju“ tek kao pticu pjevicu, a mišljenje nek ide vrit. Koliko god da je od tih davnih dana narastao, Zagreb je ostao selendra na rubu EU, a duhovna palanka.

Sam prostor nije kriv – to je jedan vrlo lijep gradić, čijim se vedutama, položaju na brdašcima sa kojih se malim strmim kamenim uličicama spušta prema morskoj obali, dive mnogi. Iznutra, to je sasvim perpetuiran prostor, lišen svog stvarnog sadržaja, svoje prirodnosti – svoga života. To je jedan do zla boga povampiren prostor koji frenetično žudi za novcem, za novcem vrlo bogatih ljudi, koji samo ponavlja, sikće – daj, daj, daj! Za uzvrat, on više ništa ne nudi – niti ona riba na pladnju više nije riba, nego neki njen blijedi odbljesak, ne iz razloga jer ona to ne bi mogla biti, već zato jer kuhar koji ju je pripremio taj posao radi preko volje i bez ljubavi, u ljutnji i frustraciji jer ga gazda restorana koji se želi na brzaka obogatiti plaća premalo, i uz to mu neprestano prigovara, jer ne izlazi van na ulicu i udružen s konobarom ne povlači za rukav, ili za remen od hlača, turiste u prolazu, navlačeći ih kao krave na povodcu u njegov restoran.

Iz današnje perspektive, zagrebački izbori će biti neizvjesniji no ikad. Iako, tko zna, činilo se da će biti takvi i protekli parlamentarni izbori pa ih je HDZ glatko dobio. Ako se iščitaju rezultati tih srpanjskih izbora za Grad Zagreb, koji je inače u parlamentarnim izborima podijeljen u četiri jedinice, onda je HDZ pobijedio s 28,6 posto glasova, SDP-ova Restart koalicija dobila je 21,6 posto. Platforma Možemo! osvojila je 18,5 posto glasova Zagrepčana, a onda slijedi Domovinski pokret s 10,3 posto i Most s 9,01 posto. Ako bismo to sad zbrajali po svjetonazorskim načelima, onda je zagrebačka ljevica u srpnju imala nešto više od 40 posto a HDZ s Domovinskim pokretom 39 posto, no tu je još i Most koji je desno, pa desnica ima prevagu. Osim što smo sada doznali da Vesna Škare Ožbolt ide na zagrebačke izbore, još jedini koji je to sigurno i odavno najavio je Tomislav Tomašević, čelnik lijevo-zelene platforme Možemo!.

Rimovanje prostakluka stara je urbana disciplina u kojoj se, poput recimo Sinjske Alke, ili bacanja kamena s ramena, uglavnom, takmiče muškarci primati. No, u trendu opće ravnopravnosti, veoma je simpatično i sve češće da se time bave i žene, koje u posljednje vrijeme ostvaruju značajne rezultate. Njima je istina, i puno teže, jer su rime te vrste uvijek povezane s vezivanjem nekog toponima s provođenjem vremena na onoj muškoj stvari, tako da, recimo, kad kažete „Tetovo“, odmah slijedi poziv na ljetovanje, a ako se subjekt ne ljuti, on(a) glatko može doći i na zimovanje. Ako, recimo, znamo da u centralnoj Bosni, kod Bugojna postoji prevoj Rostovo, ima li prirodnijeg povoda, nego individuu pozvati na gostovanje. Dakle – gostov'o. Eto tako: mi vam odavno imamo tu tradiciju, a eto, sad je i policija došla na red. Ima tu i neke pravde. Već odavno, policija nema ni autoritet ni legitimitet, niti je ljudi osjećaju svojom.

Za razliku od prvog premijerskog mandata u kojem se ponašao iznimno oprezno pa i strašljivo, Plenković bi sada trebao imati dovoljno snage kreirati i provoditi politiku koju on želi - on stalno spominje da je to politika desnog centra, a to bi svakako trebala biti više liberalna nego desničarska nacionalistička politika. Politiku pravne države - opće ravnopravnosti građana, uz učinkovitu zaštitu ljudskih i svih manjinskih prava. Teoretski onako kako je Hrvatska to potpisala u pristupnom ugovoru za EU. HDZ-ova koalicija je jako tanka, ali će se Plenković valjda čuvati toga da mu zastupnici Domovinskog pokreta Miroslava Škore „daju ruku“ da spašavaju Vladu. Tada bi ova promijenjena, da ne kažemo, baš, nova politika pomirbe propala. Eventualne dodatne potrebne glasove u Saboru, ovisno o sadržaju i kvaliteti zakona, ako ustreba, HDZ će vjerojatno moći dobiti i od nekih iz oporbe.

Ono što je zanimljivo, barem meni, jeste to da su se ove tri knjige pojavile približno u razmaku godinu dana. Osim toga sve tri govore uglavnom o istom povijesnom periodu, a to je sami početak rata u Hrvatskoj odnosno Bosni i Hercegovini. Napisali su ih bivši vojnici koji su bili pripadnici različitih vojski i koji bi, da su se tada našli na istom mjestu, bili na suprotstavljenim stranama. Sva tri autora pripadnici su i nominalno iste generacije. Prva je to istinska rock and roll generacija koja je rasla na ovim prostorima. Danas oni nominalno pripadaju različitim književnostima, ali nevolja s ovdašnjim književnostima jeste i ta da jedan veliki njihov dio pripada i nekakvoj regionalnoj književnosti, jer uvjet za književnost jeste jezik, a ovaj kojim su pisani „Schindlerov lift“, „Blank“ i „Pacijent iz sobe 19“ razumije približno 17 milijuna ljudi.

Riječi, odnosno pjesmu je napisala jedna djevojčica. Zvala se Ana Bešenić (1952.-2012.). Imala je petnaest godina kada je napisala „Suzu za zagorske brege“. Napisala je ovu nježnu pjesmu baš za Krapinski festival i imala sreće da je Zvonko Špišić pjesmu s pažnjom pročitao i uglazbio. Ana Bešenić se i kasnije bavila književnošću, iza nje je ostala jedna zbirka pjesama pod naslovom ove njene najpoznatije pjesme i jedan roman, pod naslovom „Jagma“, a o okrutnoj i razbojničkoj nacionalizaciji zadruga. Ne znam je li imala velikih ambicija u književnosti, ali znam da joj se dogodilo ono što je ponekad pogubno po mlade nadarene ljude: napisala je ovu pjesmu kada je još je bila dijete, i odmah uradila svoje najbolje. Sama sebi postala konkurent. Ono što je tako rano napisala više nije dostigla.

Često zamišljam atelje u kojem je radio Pablo Picasso, u vrijeme Drugog svjetskog rata, u Parizu, koji je tada bio pod njemačkom okupacijom. Opisao ga je Ernst Jünger, njemački vojni kapetan na zadatku u Parizu i pisac, koji je Picassu došao u osoban, privatni posjet, kao kolegi umjetniku. To je poznata bilješka iz Jüngerovih dnevnika, mislim iz 1942. godine, kasnije objavljenih pod nazivom „Vrtovi i ulice“. Vrata je piscu čije je djelo poštovao, otvorio, kako kaže u tom dnevničkom zapisu, mali čovjek u jednostavnom radnom mantilu, Picasso osobno. I dodaje dalje – „opet sam imao utisak da vidim čarobnjaka, utisak koji je tada bio pojačan šiljatim zelenim šeširićem“. Do tog se ateljea dolazilo uskim, zavojitim stepeništem od kamena i hrastovine, slijedeći putokaz s maloga papirića zalijepljenog na zidu, na kojemu je olovkom napisano stajalo: Ovamo.

Pritisnut neslobodom u kojoj živim, i po mojim mjerilima, ranim gubitkom prijatelja, pomislio sam da nema boljeg mjesta za sakriti se od svijeta, nego otići tamo gdje se već sve dogodilo!? I gdje izgleda da se više ne može dogoditi ništa. Utvaram si i to da ako dođe kraj civilizacije, jedno od posljednjih mjesta na kojem će se to dogoditi, biće Lastovo. Jer, što je ovdašnja najveća blagodat, tu se baš civilizacija, nasreću, nije nešto pretrgla da uvede svoja pravila. Otok živi svoj unutarnji mir. Većina ljudi se poznaje, a i mi koji se tu pojavimo više od jedanput već polako ulazimo u dnevnu rutinu. Svi se, uglavnom, međusobno pozdravljaju, ali nema pretjeranih ćakula kao u većini dalmatinskih mjesta uz obalu. Kao da svako ima svoj zaseban svijet – a sigurno i ima, jer ovakva mjesta, sasvim sigurno pospješuju maštu.

Zapaljeni Beograd i pobunjena unutrašnjost Srbije, koji su ustali zbog razotkrivanja laži državnog vrha, opasno ugroženi virusom covid-19, nemaju vremena za podsećanje na srebrenički genocid u kojem su finansijski i moralno učestvovali i čije su kreatore i realizatore plaćali iz državnog proračuna. Prošlo je četvrt veka od srebreničkog genocida; u Srbiji, državi saučesnici, milioni saučesnika ćute, retki časni ljudi se oglašavaju, kao da donkihotovski brinu o savesti neizlečivo bolesnog društva i dolazećih generacija za koje, možda, ima šanse. Odlaze put Srebrenice, da se poklone žrtvama, pripadnice i pripadnici nevladinih organizacija. Pored puta, iz dvorišta nekih uzoritih srpskih domaćina, čuće neljudske krike narodnjaka i zaurlavanje poznatog stiha “Ubićemo, zaklaćemo, ko sa nama neće!”. Iz dvorišta će da kulja dim - komšije Bošnjaka, tradicionalno neljudski, slave Dan sećanja na žrtve genocida, okrećući prasiće na ražnjevima.