Dovoljan je jedan brzopleti negator nečije darovitosti i životne posvećenosti, nečijih osobnih dubina i suptilnosti u koje sam nije kadar da se zagleda niti da ih osjeti, jer ga već i pomisao na njihovu prisutnost suviše boli, zbog čega ih mrzi, i kadar je – posve beskrupulozno, i bez grižnje savjesti, uništiti, onemogućiti put nekog vrijednog djela ka njegovoj publici, možda i znatno više ... Svijet obiluje takvim ljudima, a zbog njihove goropadnosti i samouvjerenog, silovitog držanja, zbog tajnovitog osjećanja da njihova sigurnost proizlazi iz nekih vrlo važnih i čvrstih veza sa sferama moći, zbog intuitivnog osjećanja da su takvi spremni svetiti se i uništiti sve one koji bezuvjetno ne stanu uz njih i njihove stavove, koji su uvijek plod – ne njihova duboka uvjerenja, jer oni takvo što niti nemaju, već samo taštih i sebičnih interesa, većina ljudskoga svijeta takvima daje podršku.

Nasuprot, kao i uvijek, „kontraprotivno“, stav, držanje i mišljenje apstinenata nisu „pesimistični“, već puni nade i očekivanja (recimo, optimizma) da će porastom broja apstinenata USKORO BITI DOKINUT OVAKAV HRVATSKI SUSTAV PARLAMENTARNE DEMOKRACIJE. Kad vremenom – na dugi rok koji moja malenkost neće doživjeti, ako uopće budem apstinentskim svjedokom i „fakin drugog kruga“ predsjedničkih izbora, a nekmoli parlamentarnih, tako da ovu svoju seriju lupi-pa-krepaj kolumni i nazivam „predsmrtnom“ – kada vremenom, u (ne)izvjesnoj budućnosti, APSTINENTI BUDU PREDSTAVLJALI ČITAVO BIRAČKO TIJELO, nitko se neće moći kandidirati niti će ga itko moći birati (i na poprištu opustošene zemlje stajat će samo gospodin Kolakušić!). Apstinenti nisu „ravnodušni“, već vrlo zdušno rade na mogućem okupljanju članstva (što je više aktivnih glasača, još i danas, to je samo dokaz da mi apstinenti – čistimo svoje redove).

Vrag se pojavio nedavno u obliku nesnosnog, peckajućeg bola u predjelu prsišta. Bila je noć, najgore vrijeme za bilo kakve bolove, duhovne ili tjelesne prirode. Nema ništa strašnije, i ništa usamljenije od čovjeka kojega u dva sata iza ponoći probudi bol. Priznajem, prepala sam se. Naime, bol u predjelu prsnog koša čovjeka prije svega navede na pomisao o infarktu. U nekim godinama to se jednostavno samo po sebi nameće. Neuredan život, gluten, cigarete, praćenje predsjedničkih kampanja, skupi se tih rizičnih faktora i voila!, eto te u gluho doba noći gdje sjediš na rubu kreveta orošen hladnim znojem, držiš se za prsa i nećkaš se na eci-peci-pec zvati prve susjede ili hitnu pomoć direktno? U ranu zoru odluka je bila zrela, pravac ordinacija obiteljske medicine. Sljedeća adresa je bila gastroenterologija. Saslušavši priču o simptomima, liječnik je donio presudu: “Vi morate što prije obaviti gastroskopiju i kolonoskopiju“. Buljila sam u njega.

Željko Komšić nije kriminalno fundiran, ali je pristavši da ga za ručice vode dvojica „igrača“ potrošio skoro sav politički kredibilitet na terenu. Nadajmo se. Ulaskom u isključivo bošnjačku koaliciju praktično je legitimizirao prigovore Dragana Čovića i HDZ-a BiH da je „Bakirov potrčko“. Jasno, što drugo? Na prošlim izborima Komšić je Hrvatima nudio obraz. Sad je svima pokazao - đon! On je svojim pristajanjem uz SBB i SDA zacementirao etničko-kriminalnu podjelu Bosne i Hercegovine. I pritom izdao nešto od vlastitih političkih principa (podrazumijeva se da ih je nekad imao), jer na vlast nije došao samo glasovima bošnjačke desnice, nego i onog, istina manjeg broja glasača lijevih pogleda koji u njemu nisu vidjeli nacional-kriminal i čija je priča o državi Bosni, mogla donekle i držati vodu.

Kad policijski sindikalni šef Dubravko Jagić dođe u studio televizije da raščisti sve te priče oko ranjavanja migranta u Gorskom kotaru, pa incident definira kao „slučajno opaljenje“ i upozori na to da raznesenom ljudskom biću liječnici KBC-a Rijeka spašavaju život o trošku hrvatskih poreznih obveznika, svi se napori uloženi u odbijanje istine rasplinu kao mjehur od sapunice. Budući da je Jagić, dakle, pokušaj ubojstva nevine osobe predstavio kao pojavu vezanu uz državnu dužnost, a ne uz kršenje te dužnosti – nije slučajno koristio imenicu „opaljenje“, umjesto glagola uz koji se veže izvršitelj – a stradalu osobu kao svjesnog ilegalnog korisnika prava na život, lice prve faze fašizma ukazuje se neporecivom jasnoćom. Takav je balast, sjetimo se, za državu predstavljao i Kristijan Vukasović, dijete s tzv. teškoćama u razvoju.

Levijatan, navodni pokret za zaštitu životinja, a ustvari srpski ekstremni desničari, gostujući kod jutjubera Bake Praseta, dobili su potencijalni milionski auditorijum za trovanje duša najmlađih generacija, kojima je Baka Prase medijski autoritet. Svoje vreme su u “prajm tajmu” dobro iskoristili. Tako smo čuli da su levičari ujedno i “autošovinisti”, da iza cele priče oko projekta DW akademije stoje – a šta bi drugo nego – neprijatelji Srba i Srbije, “ljudi koji brane pedofile, manijake, zlostavljače životinja“, „kvislinzi“ koji se „sprdaju s verom“ (naročito ih je, tako ortodoksno ortodoksne, pogodila paralela sa „Tajnom večerom“). Naravno, tvrdili su i da su klipovi prepuni „znakova satanizma“, te da su snimljeni u „nekom rok, đavoljem fazonu“ (sic!). Baka Prase inače promoviše društvene “vrednosti“ u kojima se kurči lovom koju zarađuje zahvaljujući pratiocima, pa tako saznajemo i da vozi „porše“.

Kamo god doputujem, idem vidjeti groblje, ta mjesta susreta prošlosti i sadašnjosti, običaja i moda, strahova i nada, života i smrti. Na otočkim grobljima ostajem duže nego na plažama, na gradskim grobljima više nego na trgovima. Groblja za kućne ljubimce znaju biti duhovita i dirljiva, groblja za djecu jezivo tužna, a gradska i seoska groblja obično su toliko šarolika da bismo, da ne marimo za dobar ukus, mogli reći da su puna života. Na jednom groblju u Dubici prvi put sam uz grobnice vidjela male ormariće u kojima je hrana: sokovi, keksi, konzerve. Jedenje na pogrebima i pri obilasku grobova drevna je, pretkršćanska tradicija i imaju je ne samo sve slavenske nego i mnoge druge, udaljene kulture. Servirati hranu pokojniku ili je sam na njegovom grobu pojesti način je da se s mrtvim dušama komunicira.

Onaj tko nije iskusio bijedu ne može znati što je to ustvari, ali ja znam što znači pogled čovjeka s bradom i s crnim psom na uzici, koji stoji pred sportskom kladionicom, nadomak crkvi Gospe od Mora. To je pogled čovjeka koji je do jučer, u istom radničkom kombinezonu, sivo plavoj odori s našivenim džepovima na prsima (namijenjenim za sitniji alat ili cigarete ili novčanik s osobnim dokumentima) odlazio na posao, koji je međutim, voljom moćnih i dakako samo prividno nesalomljivih (samo kada bi ljudi to znali, i kada bi to željeli koristiti!) dobio otkaz, koji je sada izgubljen, ne zna što da radi. Njegova mi je izgubljenost poznata, to je onaj nepogrješivo točan, ispravan osjećaj da su sva vrata na koja smo kanili, ili kanimo pokucati, za nas iz nekog razloga zakračunata.

ako joj se vratiš a i dalje ima osmeh iza bora koje liče na valove i valovite uvale u lagunama gde se mreste naši pijani potomci i potomci ulovljenih riba, to je kao pobeći na Maldive koji će uskoro nestati Veliki koralni greben već oplakan od kornjača, dobiti šansu da svedočiš o nestanku mora a onda ga stvoriti iz vode u boci, alhemičar sa srcem veličine bundeve, ona će ti vratiti inteligencijom nimfa i iskustvom panorama četiri stopala u dnu kreveta bićeš ponovo osetljiv na dodir, kao iznenađena površina vagine, osetićeš onu radost kojom se dočekalo dete koje se godinama bezuspešno začinje, ja ću biti poput deteta koje je upravo ušlo u godine od kojih počinje da se seća kost je jača kada ponovo zarasta, a takva će biti naša ljubav

Da je „fenomen Greta“ potaknuo na raščišćavanje epistemičke konfuzije u tom polju i smisla ekoloških rituala u koje smo uvučeni – uključivši obavezu divljenja prema djevojci iz Švedske – danas ne bih bila još više uvjerena u katastrofu. Budući da su se oko Grete Thunberg, koja je u kratkom razdoblju opožarila društvene mreže, dospjela na naslovnicu Timea i postala kandidatkinja za Nobelovu nagradu za mir, rasprave u mainstreamu svele na pitanje je li ona božanstvena ili jeziva osoba, nisam čak ni sigurna ni je li ova civilizacija vrijedna spasa. Desničari su, očekivano, zgroženi udarom srednjestrujaških medija na eugeničke ideale novog Reicha; njima je nedopustivo da se simptomi autizma tretiraju kao ozbiljan aktivizam i što osobe s psihičkim tegobama ne držimo u medicinska četiri zida. Izraz „gretenizam“ koji je skovao Nino Raspudić, možda je i svjetski vrhunac tog bolesno malicioznog stava.