Ako je svojevremeno „Bosna šaptom pala“, a onda se zauzvrat, ironijom povijesnoga slučaja, u potresu što je nedavno dobrano dobrano zaljuljao Zagreb, Austro-Ugarska monarhija (K&K; od milja zvana „Kakanijom“) definitivno s praskom stropoštala u prašinu! Mislilo se, dijelom objektivno točno, da je ta tvorevina (A-U; K&K; 1867.-1918.) nepovratno nestala, osim što se, nažalost, trajno klonirala u podložničkom mentalitetu provincijalne Hrvatske!

Tako se, još i dan danas, u „razmišljanjima“ što sa Zagrebom učiniti nakon razornoga potresa, pretežno čuju lamentacije kako je potrebno, ovako-onako, sačuvati našu „baštinu“, a koju reprezentiraju uglavnom kulturno-povijesni spomenici što su ih naši epigonski predšasnici (s kraja 19. i početka 20. stoljeća) podizali poput žaba, koje su se htjele potkovati, kad su vidjele da se to nudi konjima. I ta nazovi „baština“, uglavnom suvišne zgradurine, u kojima gomile kojekakvog djedovskoga smeća samo skupljaju prašinu te služe kao „rumplcimer“ izgubljene nacionalno-povijesne osviještenosti, e, ta nazovi „baština“, kažu nam da je naš „identitet“ koji bi valjalo sačuvati! 

Kakav „identitet“ i za koga? Zar agramersko-bečko epigonska arhitektura (puna „ispraznoga sadržaja“, što je namjerni oksimoron!) uopće može i treba išta značiti suvremenosti i nadolazećim generacijama? Već (prek)jučer i još danas, ti muzejski „rumplcimeri“ – da sada ne nabrajam koji su sve dobrano oštećeni, a koji tek načeti, pa njihovo (do)rušenje treba nastaviti, jer su te spiskove već ispostavili plačimačci, a kojima su dotične ruševine radna mjesta, pa je prirodno da se bore za njihovo očuvanje – nisu ništa značili našoj vjekovnoj plebejskoj masi koja za njihovu obnovu ne bi dala ni pet lipa!

Kažu "identitet" treba prepoznati u prašini (FOTO: HINA: Lana Slivar Dominić)

Dekorativnu laž hrvatskoga (imitatorsko-epigonsko-diletantskog) „identiteta“ treba napokon prepoznati u prašini, u koju se strovalio. Plače se kako su, recimo, u „dvorani carskog sjaja“ (u Opatičkoj ulici), uslijed djelovanja potresa neke freske (od kojih se većinu moglo promotriti samo ležeći na podu ili kriveći vratove toliko da oštetite kralješke) raspale, pa su se „raskošne štukature, pozlata i dijelovi zida rasuli po podu“ (Jutarnji list, 19. travanj). 

To je baš prikladno, naime, da nesreća okrene prividu leđa i pokaže svoju guzicu. Tako je glasoviti bajkotvorac Hans Christian Andersen (1805.-1875.), često prikazivao kako ljudska sujeta i falš-ponos uvijek na kraju („na kraju“ se u tuđmanoidnom novohrvatskom kaže „konačnica“, a ona kao takva postoji jedino u – šahu) pokažu da je laž jedina istina. Kao primjer, uzimao je slučaj velikaških povelja, grbova, presvijetlih rezolucija i sl., a koje su otisnute zlatotiskom, u krasopisu s viticama i latinsko-makaronskom latinštinom i koje sve vremenom gube svoj sjaj, dojmljivost, čitljivost, dok ostaje jedino činjeničnost: „Pozlata prolazi, svinjska koža – ostaje“ (naime, carsko-kraljevske uredbe, proglasi, imenovanja su, kako bi izgledala uzvišenije, iscrtavani na podlozi od jedino trajnoga materijala, a to je svinjska koža, dok se pozlata vremenom oruni). Tako se dogodilo i s agramerskim „identitetom“: vidjelo se da on nije trajan, već je samo dekoracija na žbukovitoj ciglenoj podlozi, koju potresni „kvrc“, lako pošalje u „crk“. 

I sada se stručnjaci natežu koju zgradu spasiti, pomoću konopca, selotejpa i spajalica, a koju temeljito (raz)građivati, ne bi li (kao što neće) izdržala neki mogući novi i jači potres. No, čemu se mučiti/dovijati i trošiti goleme svote narodnoga novca na obnovu gingavih epigonskih straćara kad bi bilo jednostavnije – barem za blesave turiste – hologramskim trikovima prikazivati njihova pročelja (a „prazni sadržaj“ skupiti, uđuture, u jedan novoizgrađeni bunker, stvorivši pritom nešto kao „oltar hrvatskoga identiteta“, pokraj „Oltara domovine“, a?). 

Naputak s Visokog mjesta ima ideju za ovakve probleme (FOTO: HINA/Tomislav Pavlek)

No, ne bih se upletao u pitanje famoznih „struka“, da me nije ugodno šokirala jedna vijest ovih skorašnjih dana. Naime, u samo-voljno izabranoj samo-izolaciji (u kojoj ustrajavam već desetljećima), ne iz cipela, nego iz radnoga i foteljskoga utočišta na javu me istjerao „Naputak Ministarstva kulture Zagrepčanima“ (Jutarnji list, 20. svibnja). Budući da nije 1. april, nego 20., u nevjerici sam čitao kako se dekorativna laž hrvatske kulture (načeta, ali neshvaćena, još od 1919. godine, u Krležinoj –„Hrvatskoj književnoj laži“) sada obistinjuje, otjelotvoruje, čak s Visokog mjesta kao što je Ministarstvo kulture. U tome se „Naputku“ građanima savjetuje da „dimnjake koje popravljaju mogu samo maskirati da izgledaju kao prije potresa!!!????

Agram kao „prijestolnica“ Hrvatske, kako mu tepamo, do sada je već bio neko K&K selo, ali zar je normalno da sada postane još i Potemkinovo selo??? Svima je poznata priča o ruskom generalfeldmaršalu G. A. Potemkinu (1739.-1791.) sposobnom političaru, diplomati i nadasve vojniku, ljubimcu (neko vrijeme) carice Katarine II., razbludnice I. klase, a koji je, da joj se doista umili (jebao je caricu za nadnicu, ali još se trebao dokazivati) uzduž obala rijeka kojima su plovili dao na brzinu podignuti fasade-makete kuća, kućica, nastambi, zgrada napućenih sretnim seljacima-statistima, e kako bi carica doživljavala višestruke orgazme. Taj kongenijalni trik – možda samo anegdota? – prešao je u poslovični pojam za opsjenu, varku, obmanu, prividni, dakle lažni sjaj. I evo: sada bi po „Naputku“ s Visokog mjesta iz naše Vlade Agram trebao postati kulisa kao „Potemkinovo selo“. Pa, što bi ovi maskirani dimnjaci bili nešto bolje od hologramskih pročelja? Kad je Austrija u Zagrebu već pala u prašinu, bunkeriranje ili Potemkinovo selo – dolazi na isto. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Lana Slivar Dominić

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"