Cijeloga života György Konrád pisao je i razmišljao o nemanima totalitarizma. Kao jedanaestogodišnji dječak, Mađar židovskoga porijekla, iskusio je patnje života pod fašizmom, Drugoga svjetskoga rata, progona i istrebljenja Židova. Imao je sreće, preživio je, ali ostatak svoga života posvetio je borbi za iskupljenje komadića ljudskoga dostojanstva nebrojeno mnogo onih koji su stradali, i dakako, ne samo Židova, pod teškom, sumanutom, neshvatljivom nepravdom, pod nečovječnom čizmom njemačkog Nacionalsocijalističkog pokreta, fašističkih ideja koje su se protegnule Europom, tada u strašnome požaru i smrti, u paklu bezumlja. Njegova su nastojanja dala značajan, human, čovječan biljeg drugoj polovici protekloga stoljeća, i ovom kratkom vremenu koje ga dijeli od nas, a koje neki shvaćaju kao samo produljeno, nastavljeno 20. stoljeće. 

Najveći dio svoga života György Konrád živio je u rodnoj Mađarskoj, ondje je pisao i djelovao, isprva kao socijalni radnik u jednoj ustanovi (iz tog perioda ostao je važan roman „Posjetitelj“, objavljen 1969. godine), potom, kasnije kao slobodan čovjek, intelektualac pod prismotrom totalitarnog, poststaljinističkog režima, kakav je obilježio mnoge zemlje Istočne Europe nakon rata, do pada Berlinskoga zida. U međuvremenu, upoznao je i nove oblike globalističkog totalitarizma, koje je prepoznao kao „zastrašujuće slične onim neostaljinističkim“. Konrádovo je djelovanje bilo vođeno idejom antipolitike, koju je razvijao cijeloga života, pod kojom je podrazumijevao osmišljavanje strategija preživljavanja čovjeka u tada neostaljinističkom, no zapravo općenito u totalitarnom društvu. Zanimalo ga je iznaći odgovore na pitanja: kako običan čovjek može, unatoč posvemašnjoj politizaciji i ideološkoj manipulaciji, živjeti u skladu sa istinom, izgraditi pri tome društva u kojima se može efikasno kontrolirati moć državnoga aparata i vladajuće birokracije? 

Odgovor je vidio u razradi koncepta civilnoga društva, vjerujući u energiju spontanih, civilnih inicijativa, koje imaju snagu onemoćati okoštali politički sustav. Smatrao je, a u to su ga uvjeravale i konkretne političke akcije koje je u svoje vrijeme podržavao ili u njima na razne načine sudjelovao, kako antipolitičko djelovanje ima moć državu prisiliti na političke koncesije, jasno, u korist građanskih, opće civilizacijskih standarda. 

Antipolitika György Konráda u stvari predstavlja vrst samoobrane, nipošto ne kolektivnog političkog poduhvata iza kojega stoje političke stranke, država, korporacija, nacija, akademski svijet ili bilo što treće – radi se o osobnom poduhvatu, u kojem građani istupaju kao pojedinci, u vlastito ime. Kako je imao prilike sve temeljito upoznati i razraditi u vlastitom iskustvenom slučaju, kao, ustvari, progonjeni intelektualac, kojemu je u Mađarskoj dugo vremena bilo zabranjeno javno djelovanje, tako je dobro znao na što misli i o čemu govori. Riječi ispisane u njegovim mnogobrojnim važnim esejima, od kojih upravo niti jedan nije preveden i objavljen u Hrvatskoj, što je dakako neobično, nipošto nisu bile plod isprazne demagogije, već suštoga životnoga iskustva, i aktivnog promišljanja o njemu. 

Prema viđenju György Konráda, niti jedan od srednjeeuropskih naroda do sada nije smogao snage na istinit se način suočiti s vlastitim naslijeđem isključivosti (FOTO: Pikrepo)

Pisao je o tome kako u inventar antipolitike pripada civilna društvena samozaštita, nenasilni otpor, privrženost dostojanstvu i slobodi ličnosti, suprotstavljenost hipertrofiji birokratskog, državnog, vojnog, policijskog aparata, suprotstavljenost revolucionarnim retorikama, koje uvijek jačaju središnju vlast, kulturalna mreža prijateljskih krugova, paralelno društvo izražajne komunikacije, suprotstavljeno ideološkim klišejima...

Antipolitične osobe ne bi se smjelo miješati s apolitičnim, jer ove potonje uglavnom čine uobičajenu „zdravu većinu“, tiho i pasivno biračko tijelo koje šutnjom prihvaća i jača sustav temeljen na laži i nehumanosti. Za Konráda, i njegove sličnomišljenike, kojih, za nadati se je, i danas ima puno, antipolitika je trajna ljudska zadaća, jer je njome „moguće vratiti bezlično u lično, moguće je sagledati realno lice monstruoznih struktura, moguće je promatrati države kao ličnosti i u tom smislu ne prihvatiti kao služenje zajednici ono što bismo u slučaju privatnih osoba bez razmišljanja okarakterizirali kao podlost.“

Dakako da su Konráda, preminulog u Mađarskoj u jesen 2019., brinuli novoprobuđeni ideali etničkih čistoća i čišćenja, koje ponovo izdižu populističke politike, kao i nacizam i boljševizam, primitivnim poopćavanjima. Rast, jačanje populizma se nipošto ne smije dozvoliti, govorio je, jer to vodi samo ka jednome cilju, ka diktaturi. Današnje je desne europske vlasti okarakterizirao kao bezidejne i beskrupulozne, koje se, u skladu sa svojim vrijednostima, „trude pod kontrolu staviti svaku javnu kritičku misao“.

Konrád je svim primitivizmima i jednostranim uopćavanjima na našim, i nama srodnim prostorima, volio suprotstavljati ideju srednjoeuropejstva, za koju je kazao da je jedna „fiks ideja, upravo kao i književnost“, ali napominjao je kako su takve ideje važne, jer nas uče razvoju naše imaginacije, tjeraju nas da radimo na svome obrazovanju i na težnji nadrastanja i obuzdavanja uskih nacionalizama i nacionalnih egoizama. Da bismo to mogli savladati, i da bismo mogli težiti razvijanju ideje srednjoeuropejstva, koja nije drugo nego ideja razumijevanja i razvijanja dobrosusjedskih odnosa, potrebno je u životnoj praksi posredovati jasna moralna osjećanja, razlikovanje dobra i zla, u čemu nas također, suptilno ali efikasno, podupire književnost. 

San o Srednjoj Europi jest san o blokovski transcendentnom prostoru, ideja i način mišljenja unutar kojega ne smije biti prvorazrednih i drugorazrednih naroda. To je san o težnji u kojoj bi se srednjoeuropski narodi lišili opterećenosti svojim romantiziranim, kičastim nacionalnim mitovima, lažima koje se u tom duhu uzdižu do pijedestala neupitnih istina, predrasuda i provincijalizama koji ih zatvaraju u trajno ksenofobne pozicije. Prema viđenju György Konráda, niti jedan od srednjeeuropskih naroda do sada nije smogao snage na istinit se način suočiti s vlastitim naslijeđem isključivosti.

György Konrád, rođen 1933. godine, prošle je godine napustio naš svijet, ali naše nas vrijeme neumitno vuče k ovim njegovim, i dakako, ne samo njegovim idejama. Ovim tekstom prenosim samo maleni dio onoga što donosi važan esej osječkog bohemista i profesora filozofije, stručnjaka za povijest Srednje Europe i kritike totalitarnih sustava, Jaroslava Pecnika, nazvan „Književnost kao etika samoobrane“, tiskan u uglednom i važnom časopisu Europski glasnik, gdje se zainteresirani čitatelji detaljnije mogu upoznati sa mislima György Konráda.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia/Stekovics Gaspar

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"