Možda ništa slikovitije ne prikazuje Srbiju danas od obeležavanja godišnjice početka intervencije NATO-a. Poraženi i poniženi građani dobili su još jednu redovnu porciju naizgled lekovite autoviktimizacije, epskog suprotstavljanja brojčano i tehnički superiornom neprijatelju, licemerne mitologije u kojoj zločin postaje herojsko delo, a saučesnici, milioni njih, drogirano uživaju u nacionalističkom transu. Malo nevinosti Srba, malo vređanja tuđih žrtava i sejanja mržnje koja lekovito anestezira: u državnom profašističkom dnevniku Politika pišu „Sirene za vazdušnu opasnost, prvi put u Evropi posle Drugog svetskog rata, oglasile su se u tadašnjoj SR Jugoslaviji 24. marta 1999.“. "Zaboravili" su da je takva sirena u Hrvatskoj i BiH, od 1991. četiri godine bila zvučni background realizacije srpskih hegemonističkih planova.

Ima i takvih - ljudi od krvi i mesa, bez maske, u ovoj našoj povijesti. Ovoga časa sjećam se dvojice koji su nama ovdje važni, a povezani su s veljačom, mjesecom koji je iza nas. Danila Kiša su se mnogi sjetili, njegov rođendan padao je 22. veljače. U uhu mi je ostala zvoniti, nakon svih pročitanih riječi i rečenica, jedna sintagma koju je u jednom intervjuu, govoreći o Kišu, naveo pisac Božo Koprivica - „On je bolovao od polarne usamljenosti.“ Moguće je da je nju također osjećao i Predrag Matvejević. Njega ovdje više i ne spominju, to je neka nepravednost koju je nemoguće ispraviti, kao što je nemoguće proširiti sužene, na binarne oznake i opozicije, usredotočene umove. Postoje neki ljudi koji nakon što umru – njihova smrt zazvoni i napravi tišinu u prostoru. Sve ljudsko meškoljenje, i ono prijatno, izgubi na smislu.

Nijedan Hrvat, nijedna hrvatska porodica, prognani devedesetih, nisu se vratili u Vojvodinu ni nakon svrgavanja Miloševića. Skupština Vojvodine donela je deklaraciju kojom poziva sve Hrvate koji su napustili Vojvodinu “usled političkih, ekonomskih i etničkih razloga” da se vrate. Izvesno je da ekonomskih razloga nije bilo, a za zločine nad Hrvatima izricane su sramne vremenske, ili čak uslovne kazne. Sa izvesnošću potkrepljenom dokazima, može se konstatovati da je odnos Srbije prema zločinima koje je počinila nad Hrvatima nepromenjen, odnosno da se može svesti na reklamnu krilaticu agencije za posredovanje u prisilnoj zameni imovine Hrvata za imovinu Srba u Hrvatskoj koja se zvala “Juga”, potom “Lasta”: “I selidba sa nama je lakša”. Nema i verovatno neće biti pravde za žrtve u morbidnoj reviziji istorije “nevinosti svih Srba”.

Nakon nedavnoga senzacionalnog uspjeha Sigurnosno-obavještajne agencije, kada je u izravnoj suradnji s tjednikom Nacional otkrila da je dotad neobjavljena fotografija, na kojoj potpredsjednik Vlade Tomislav Tolušić ušmrkava kokain dok mu u krilu sjedi prostitutka, zapravo fotomontaža, te na taj način osujetila podmukli pokušaj kompromitacije i destabilizacije izvršne vlasti, neumorni istražitelji tajne policije ostvarili su još veći podvig: otkrili su da je Deklaracija o Domovinskom ratu, jednoglasno usvojena u Saboru 13. 10. 2000. godine, drska krivotvorina! „Premda smo svi iskusni profesionalci, priznajem da smo i sami ostali zaprepašteni ovim otkrićem“, kaže naš izvor iz vrha SOA-e. Kako je do njega uopće došlo? Prije nekoliko dana, saznajemo, na e-mail adresu Lupige nepoznati je pošiljalac dostavio cjeloviti tekst Deklaracije o Domovinskom ratu, s preporukom da se isti po osam tisuća devetsto šezdeset i sedmi put javno objavi.

Emisija će biti i proći, i njen urednik će u čudnoj šumi medijskog prostora, u potragu za novom “žrtvom”: danas u vašem gradu, sutra već u Novom Sadu, kaže stara cirkuska reklama. Gdje Aleksandar vabi kapitalca koji mu stalno bježi, “silnog i premudrog” Đorđa Balaševića. Pa mu postavlja billboarde ne bi li ga dovabio u emisiju. E, a, Đole, stari lisac, izmiče li izmiče. I meni, starom surom medvjedu iz vrleti na granici s Hercegovinom, bilo bi bolje da sam izbjegao pojaviti se u toj emisiji, ali ne biva. Solidarnost košta. Nakon učestvovanja u svemu tome, ostaje mi ta prokleta mučnina. Pozvan da kažem šta imam reći o konkretnom pitanju kazao sam za Komšića da nije idealan, da nije ni format, ali da u krajnjem nije čovjek mržnje, što njegov protivnik Dragan Čović, uglavnom, jeste. I sve je to skupa ostalo u nekom offu, pokriveno nekim velom za neželjenu mladu.

U SDP-u trenutno postoji samo jedan kadrovski problem veći od Davora Bernardića, predsjednika stranke. Tom problemu ime je Zlatko Komadina i on je (prvi) potpredsjednik stranke, Bernardićeva desna ruka i glavni oslonac, te vječni primorsko-goranski župan. Šezdesetogodišnji Komadina veća je SDP-ova nevolja od Bernardića jer Komadina nije samo kadrovski problem: on je mentalni sklop i uzor političkog djelovanja jednom dijelu SDP-a. Komadina čeka da se okolnosti poslože u skladu s njegovim željama, a u tom čekanju SDP sve dublje tone u nerelevantnost. To čekanje čvor je pod SDP-ovim vratom, čvor koji iz dana u dan sve više bubri i guši mogućnost da socijaldemokrati opet jednom budu ozbiljna snaga i realna prijetnja HDZ-u. Razvezivanje tog čvora jedini je način da se SDP koliko-toliko spasi.

Na jednom mjestu u knjizi „Jučerašnji svijet“ Zweig je zapisao: „Sviet je prevaren; prevarene su majke koje su žrtvovale svoju djecu, prevareni vojnici koji su se vratili svojim kućama kao prosjaci, prevareni su oni koji su iz patriotizma upisali ratni zajam, prevaren svatko tko je vjerovao bilo kojem obećanju i bolje uređenom svijetu, a sada smo vidjeli da su isti ili novi hazarderi ponovno započeli staru igru čiji su ulog bila naša egzistencija, naša sreća, naše vrijeme i naša imovina...“ Neuredne misli koje me dugo progone Zweig je usustavio i zapisao još davno. Nikako mi nije jasno zašto su ljudi skloniji vjerovati ispraznom parolašenju i povoditi se za kojekakvim lažnim političkim prorocima i vođama. Teško da će mi to itko ikada objasniti. Umjesto da ih se poziva na odgovornost mi zauzmemo busije i podupiremo ove ili one u virtualnoj ideološkoj borbi. To je naša stvarnost.

U školi je uobičajeno. Dosta ustaljen ritam koji i kad se prekine, lako se vrati u stroj za mljevenje. Zaposlila se nova iz fizike, Irena, nema tu ograničenu samodopadnost koju nose ovi mlađi naraštaji, ali se osjeti određena perfidnost u govoru, držanju, načinu kako drži fascikle i papire za školu. Kako se sve zna u školstvu tako sam i saznao da je došla preko veze. Nisam još siguran preko koje, kakva je linija i fotelja uredovala. Sjetio sam se kako me prije 14 godina isto tako izravno zaposlio ravnatelj Premužić. Još uvijek je tu, silan, samo u kratkim razdobljima nije bio ravnatelj, a sada kada mu je mandat produžen i obnovljen, opet posjeduje osmijeh ranojutarnje kave i želea vedrine. Fićuka putem do svog kabineta. Prije 14 godina, moja žena Jelica, koja je po zanimanju frizerka, a sada radi u Fini, posao koji je dobila preko drugog/e, zamolila je svog bratića sada i onda ravnatelja Premužića da me zaposli odmah nakon završetka fakulteta.

Kao i obično, da bi spektakl bio “spontano” uvećan, u Novi Sad su stigle na desetine i stotine autobusa iz cele Vojvodine i Srbije. Pa je “reporterka” Radio-televizije Srbije u živom uključenju u program rekla da se u Novom Sadu okupilo “više hiljada, khm – više stotina hiljada ljudi…” Dakle, kakav je bilans Vojvodine u proteklih 100 godina, koje je provela u različitim Jugoslavijama, a sada po prvi put, od 2006. godine, u nezavisnoj Srbiji (ne računajući onih pet-šest dana, od 25. novembra do 1. decembra, kada je proglašeno osnivanje Kraljevine SHS)? Te, 1918. godine, Vojvodina je po stepenu ekonomske razvijenosti bila uz bok Sloveniji, razvijenija od Hrvatske i mnogo razvijenija od ostalih jugoslovenskih krajeva. Danas je Vojvodina i zvanično okarakterisana kao nedovoljno razvijeni region nerazvijene Republike Srbije…

Posao u školi ne pada mi teško. Zapravo, ima li lakšeg posla od predavanja povijesti? Mislim da je to lakše i od likovnog i od tjelesnog. Ponekad se zapitam jesam li ovakav kakav jesam trenutno, baš zbog tih 14 godina predavanja povijesti. Ili je to sindrom istrošenosti više manje svakog profesora. Djecu u školi ne doživljavam. Učenici koji se jako trude i koji žele što bolje naučiti povijest, oni koji žele znati svaku informaciju, što me ispituju za dodatne događaje, uzroke i posljedice, takve učenike uopće ne slušam i ne pridajem im važnost. Ne zato što ne volim takve učenike već prepoznajem sebe nekoć u toj šačici učenika, ta sorta učenika koja je toliko fascinirana poviješću, a onda ako imaju ponešto samokontrole da ne postanu asistenti ili profesori na fakultetu jednog dana – završe u određenom bunilu kao ja.