Ima ležernu kosu boje baltičkog ćilibara koju fenira bura i koja postaje svjetlija kada upeče kolovoz i kada pijani Britanci zalutaju šikarom prema moru. Vitka kao krivuljavi strujni stup na seoskom poluasfaltu zaleđa vodič je meni i samoniklim puzavicama koje rastu iz betona napuštenih i grafitiranih dvokatnica. Bizarni toponimi s ružnim imenima za koje su ne tako davno ginule baboubice s obje strane brda i marljivo odjeljenje bijele tehnike.

Sve što je u civilizovanom svetu normalno, ovde se među više nego brojnim nacionalistima proglašava za nenormalno. I obrnuto. Ovde se teško bolesna deca leče SMS-om umesto u bolnicama, dok se TV Pinku otpisuju ogromna poreska dugovanja, a huškačkim propagandnim režimskim glasilima dodeljuju ogromne sume iz budžeta. Ovde se na stadionima peva “Nož, žica, Srebrenica” i ispisuju grafiti “Žao mi je Srebrenice mila, što se nisi dvaput dogodila”. Ovde se kliče “Vladimire Putine, raširi nam butine”. Ovde je normalno da se diviš Rusiji, ali da decu šalješ da se obrazuju na Zapad. Ovde je, brate mili, i staro i mlado iskreno i masovno ubeđeno da su Srbi izabrani, nebeski narod, kojem upravo zbog toga celi svet radi o glavi. Pa jebotebog - dokle?! E, pa - do poslednjeg daha… Jer ovde je bog rekao laku noć. Iako je i bog Srbin…

Čega se sve ne nagledah! Od nekih prizora još me uvijek podilaze trnci i oblijeva hladan znoj. Prvi stan koji mi je bio pokazan na početku moje potrage urezao mi se u užasnutu memoriju doživotno. Smješten je u podrumu ogromne privatne kućerine, a da bi se uopće stiglo do njega, treba proći kroz dugačak hodnik od betonskih zidova dok ti mrtvi žohari krckaju pod nogama. I taj miris, majko moja. Kao da se spuštaš u grob. No, trud se isplati, najednom se u mraku ukaže veličanstvenih 15 kvadrata “stambenog” prostora ambicioznog naziva “garsonijera”. Pobjegla sam glavom bez obzira. Optimistično se upuštam u ležerno pregledavanje stanova ponuđenih na internetu. Uočavam poveći broj oglasa koji između ostalog ističu restriktivne uvjete – bez djece, bez kućnih ljubimaca, samo nepušačima, samo studenticama, samo studentima, samo zaposlenim ženama, samo visokim ljudima sa zelenim očima i slično.

Još je svježa anegdota kad je Miroslav Kutle, tajkun nepoznatog zanimanja u snježnobijeloj Sergio Tacchini trenerci, odjeći teniskih šampiona, u laganom kasu, nakon svog bijega iz Hrvatske i trodnevnog derneka tomu u čast, stao ispred restorana svog poznanika u Međugorju i pozvao ga na trim turu na brdo ukazanja. Teške glave od prethodne noći, s nevjericom što ga se zove da slobodno vrijeme provodi mučeći samoga sebe, domaćin je odbrusio, da se nose u neku stvar i on i ko ga je nagovorio, i da ide sam jer “kad’ si kra’, nisi mene zva’”. U tom smislu bismo svakako trebali razmisliti da pored vjerskog uvedemo i novu disciplinu: krim-turizam. Kad superbogati ruski tajkuni mogu uplaćivati ture da sedam dana provedu kao klošari ispod mostova u Parizu, i kad turističke agencije zarađuju na tome, zašto kriminalci iz cijeloga svijeta ne dođu u BiH da provedu nezaboravan tjedan širom zemlje gdje bi ih ugostili “prijatelji”.

“Mašta ti se poigrava. Srednjoistočna Evropa je kao neka opereta što koketira sa besmrtnošću, sa večnim osećanjima, i kao neki sto za rulet za kojim je ulog ogroman: igra se u istoriju.” Ali ta igra mašte biva okrutno prekinuta. Kad o toj, kako bi to rekao Benjamin, srednjoevropskoj žalobnoj igri govorimo, uvijek se prisjećamo Miloszevih stihova: "Ne voli nijednu zemlju: zemlje lako propadaju. Ne voli nijedan grad: lako se pretvara u ruševine.” Jer, teško će naći domovinu, onaj koji ima savjest, kaže Végel. Hrvatski pisac Miljenko Jergović navodi da je početkom rata za raspad Jugoslavije, mađarski pisac György Konrad, tad predsjednik međunarodnog PEN kluba ponudio Végelu trajni boravak u Budimpešti, kako bi se riješio briga i strahova koje mu je zadavala njegova tadašnja domovina i da je to on bez razmišljanja odbio, znajući da je nacionalizam bolest na koju ni jedan narod, ni jedna zemlja nije imuna.

U vezi s važnim stvarima našega života ispostavi se ponekad kasnije da su nevažne, a tu i tamo čak i nepostojeće. Tako sam nedavno u nekom antikvarijatu pronašla knjigu koju sam dugo žudjela pročitati, pa sam potom, s radosti nekoga kome se je u rukama konačno našlo ono za što je vjerovao da mu je tajnim odredbama i bilo namijenjeno, tu knjigu i pročitala. A vrlo brzo potom, tijekom nekog kućnog premetanja, dogodilo mi se da sam naišla na davno kupljen i s pažnjom pročitan, potvrđuju mi to podcrtane rečenice, identičan primjerak identične knjige. Sve se to, znači, u mome životu već odigralo, samo što ja o tome nisam više ništa znala. To su te neke stvari koje, poput mnogih drugih, ispare negdje, izgube se u povijesti međuljudske magle, koja istovremeno nezrelo i tvrdokorno vjeruje da je sposobna oblikovati nešto vječno i trajno.

Nikada se, kao zadnjih par godina, u Splitu nije toliko naricalo za dobrim, starim vremenima. Kažu, nije to više onaj Split. „Onaj“ Split je, opet, za svakoga neki drugačiji Split. Ali, oko jedne stvari skoro pa svi se slažu – nema više onog duha grada, izgubio se među pustim štekatima, apartmanima, restoranima, hostelima, hotelima. Nema više one malomišćanske zafrkancije, ne čuju se mangupski glasovi, nema one mitske splitske zajebancije – one benigne, koja nasmijava a ne ranjava, one koja zabavi, razvedri dan, razigra dušu. Eto toga nam, kažu, više nema. Priznajem, ja ipak vjerujem da svega toga još uvijek ima. Je li to razlog što svako malo uspijevam uhvatiti iskrice toga navodno nestalog? Radi li se o zakonu privlačenja, ili o logici – ako negdje ima dovoljno šušura, mora biti bar i pinkica teatra?

Svi mirisi kao da se sažimaju u tom mirisu koji dopire iz avlije cerničke džamije. To je i slatki miris krvavocrvenih ruža od kojih su stare žene pravile sirup. To je i miris friško opranog rublja koji vjetar raznosi po komšiluku. To je i miris, nećete vjerovati, luka koji se pirja na tihoj vatri. Miris brašna kad se pomiješa s mlakom vodom. Miris borova koji se izdižu iznad zida Higijenskog zavoda. Miris Neretve. Miris prašine koja se diže iza tabananja po parkingu kojeg smo odredili za naš mali privatni Wembley. Sve je u tom jednom mirisu koji raste u proljetnoj noći ispred male cerničke džamije. Miris svijeta koji se zagubio u ratnoj gunguli i više nikada nije pronašao put ka svome domu. Možda zato što je i dom nestao s lica zemlje kako bi naselio rijetki proljetni miris i nastavio život na tom sigurnom mjestu daleko od ljudi kojima je pripadao i koji su ga bezdušno protjerali iz svojih života ne znajući da on jeste sam njihov život.

Nikad se ne zna čemu će Vojislav Šešelj zatrebati, te ga stoga valja sačuvati i držati na kratkom lancu, ne bi li razjapio svoju čeljust na drugačije misleće, ključna je ideja u odnosu srbijanskog političkog vrha prema ratnom zločincu iz skupštinske klupe. Još od Slobodana Miloševića koji ga je koristio za obračune sa studentima, taksistima, novinarima nesrpskih prezimena, ratno huškanje i politički rad iza prve linije fronta. Uvek zaštićen, i danas uživa kao personifikacija neuništive velikosrpske ideje i glasnogovornik neugaslih želja kalemegdanskih vlastodržaca. Vojislav Šešelj drži reč, uistinu je ponosan na svoja zlodela, odnosno „pripisane“ zločine, kako je rekao nakon izricanja presude. Aleksandar Vučić je, pak, izgovorio da je Srbija „za Hrvate mnogo uradila“ i da "čeka hrvatsku predsednicu Kolindu Grabar Kitarović da se time pohvali".

U Sarajevu je uvijek tako. I kad se dogodi nešto lijepo, uvijek će ostati prostora da se pristojan čovjek stidi. Ko ne zna to – ne zna Sarajevo. Vijest da je obnovljena sarajevska žičara, i to donacijom od ukupno 7,5 miliona KM od holandskog nuklearnog fizičara s američkim pasošem, Edmonda Offermana, sarajevskog zeta i očigledno bitnog čovjeka u međunarodnim znanstvenim institucijama, dočekao sam, a kako bi drukčije, s blagom radošću podsjećanja, a kad je objavljen cjenovnik vožnji sarajevske žičare, ponovo me je dočekao stid. Za „domaće“ šest konvertibilnih maraka, a za strance – dvadeset. Kad se prestanemo diviti normalnim stvarima, a nenormalne, poput svih vidova segregacije smatrati prirodnim, mogli bismo postati društvo. Dotad, ostajemo, tematski nacionalistički park.