Neke se stvari ne mogu riješiti u jednoj generaciji. Kao što je nekima bolje da se ne slikaju s igračima poslije utakmice. Ne spadaju tu. Oni su udobno sjedili u komforima svojih kabineta i trošili vladine i nevladine budžete dok su onima koji su osvajali zlato izbijali zube. Oni su prezirali one čefure koji su iz auta s otvorenim prozorima preglasno puštali Mitra Mirića – “ne može nam niko ništa/jači smo od sudbineeee”. Radili su to zbog svijesti da iako su rođeni i žive tu, i govore tim jezikom, u očima svojih susjeda, nikada neće postati pravi Slovenci. Ti čefuri, indigo Slovenci, su prijatelji, rođaci, zemljaci današnjih prvaka Evrope u košarci. Čefurji in, da parafraziramo naslov romana Gorana Vojnovića. A i prvi, najbolji indigo na kojem sam otkucao tekst, bio je iz Celja. Aero. Euro. Basket.

Vlast preko HTV-a utvrđuje novi standard demokracije i medijskih sloboda koji se svodi na otvoreno zagovaranje neslobode na svim frontovima. Rezultat je jeziv i toksičan televizijski program, koji pri prelasku s ideološkog oblikovanja nacije na pružanje elementarnih informacija potpuno podbacuje. U cijeloj svojoj sumanutoj prošlosti, HTV nije bio toliko u raskoraku s vremenom i spremnošću da izvrši osnovne novinarske zadatke kao sada. U općem raspadu sistema, jedino čega se do jučer nisu uspjeli dohvatiti je "Hrvatska uživo". Radi se o relativno benignoj emisiji mozaičnog tipa, čiji urednici prakticiraju prilično konzervativno i ne-ekscesno novinarstvo, ali je frejming bitno drugačiji od ostatka programa. Najveća mana te emisije je što je stvarala iluziju da to što ona postoji čini bitnu razliku i što je normalizirano da javni servis sadrži eksplicitni opozicijski s jedne i dupelizački program s druge strane.

Gdje nas je to odvela glazba uz koju smo čeznuli i sanjali, gdje su nas odveli stihovi koji su nastanili naša tijela? Samo se tuga taloži, uporno, kao prašina na policama s knjigama. Mnogi su snovi postali uspomene. Srca su odavno slomljena. Pomalo umornim očima danas gledamo svijet ljudi, svijet neobjavljenih ratova, vanrednog stanja. Las Ramblas je ranjena. Pariz je ranjen. Berlin je ranjen. Naši gradovi žive s onu stranu stvarnosti, novu reinkarnaciju, kaznu. Ali moramo sanjati dalje. Drugih razloga za život ne vidim. Samo život sačinjen od snova, pomalo blesav, uvijek djetinjast može nas odvući u budućnost u kojoj se nadamo drugačijem poretku stvari. Strah raste kao tumor na krvnim žilama svijeta. Strah kojim je lako upravljati. Strah protiv kojeg se možemo boriti jedino snovima. Snovima o plesu, o glazbi, o seksu, o putovanjima, o ljubavi, o dostojanstvenom starenju. Život je tvornica uspomena.

Uđemo li u opskurne terase svijesti jednog običnog srpskog vola na vlasti, najbolje je da se porodica Barbalić ukine. Nema je, nije postojala, nije u otetom stanu živela 50 godina, niko nije ništa čuo, video, zaboravite. Ko se seća - izdajnik je. A samo su dve decenije prošle otkad je bez svog zemunskog stana ostala porodica zemunskog Hrvata Ivana Barbalića. Dovoljno da se upotpuni slika o Srbiji u kojoj je slučaj Barbalić paradigmatičan i upozoravajući. Dok su bili na moru njihov stan „osvojila“ je Srpska radikalna stranka, na čelu sa Vojislavom Šešeljem, kojem je u to vreme u prljavim poslovima asistirao sadašnji predsednik Srbije, Aleksandar Vučić. U stan su naselili Šešeljevu sekretaricu, koja je danas - nismo rasli u Švajcarskoj, zašto bismo se iznenađivali - poslanica u Skupštini Srbije i članica Odbora za ljudska i manjinska prava. Nije odgovorila na naše pitanje kakav je osećaj živeti dvadeset godina u tuđem stanu.

Ovdje je način života umjetnika uvijek bio važniji od njegova djela, i to je neosporan znak da se radi o provinciji. U Bosni niko ne valja, ako se negdje vani, a najprije u Beogradu i Zagrebu, ne dokaže da je to tako. A iz Beograda i Zagreba je nemoguće išta dokazati. Pogotovo današnjem Sarajevu u kojem se smjenjuju neobeglučki mentalitet kontrole i neoliberalna pijaca duhovnog nasljeđa. U tome se teško snaći i najvisprenijima. Usud Mersada Berbera tako je očekivan, kad je Sarajevo u pitanju: njegova je umjetnost, izrasla u Sarajevu, možda je u nekom segmentu nadrasla taj grad, ali on sam nikada nije mogao nadrasti sebe iz Sarajeva. Sudbina je nešto drugo, ovo je kob. Oni koji su ga danas htjeli prigrabiti za nacionalnu stvar doživjeli su fijasko, a za izložbu kao da bi bilo bolje da se nikada nije dogodila. Osim, možda, zbog jednog detalja. Zbog osmijeha Mersada Berbera, zbog groteske kojoj se na kraju, nasmijao i sam pokojni umjetnik.

Pridružila sam se autobusnom konvoju Bošnjaka iz Hrvatske koji je vozio put Srebrenice. Bio je to konvoj otvoren za sve građane Hrvatske, organiziran od strane Zajednice Bošnjaka. Krenula sam kao građanka, ali i kao novinarka. O putovanju i posjeti Srebrenici napisala sam reportažu. Počinjala je jednom pjesmom, koja je bila light motiv našeg putovanja. Riječi pjesme su išle otprilike ovako: „Bosno moja poharana, zemljo moja neorana. Kućo moja bez zidova, stara majko bez sinova.“ Ta me pjesma fascinirala. Kako čovjek može istovremeno biti jako tužan, zbog nesreće i pogibije koju je doživio, a istovremeno toliko sretan, lud i ponosan, jer melodija je snažno budila takve osjećaje. A one kuće i sva naselja duž kojih je bus prolazio prije nego li smo došli u Srebrenicu – najviše ih je bilo kao u pjesmi, bez zidova. Čovjek se mogao osjećati kao da je ušao u zonu jeze. Pa to i jest zona jeze, zona velike ljudske tragedije i zločina.

Tvoji jezici su mrtva slova na CV-ijima. Njima se smeju buzdovani iz kadrovske koje je postavio rođak. Ovo je rođačka zemlja, a od njih nikad ništa nije dobro došlo. Nabijem ih sve na onu stvar, zajedno sa sankcijama i konzervama još od onog rata. Tvog oca koji se vratio iz rata, bez noge i bez države, a sad želi da puca na mene što sam preživeo i što još verujem u ljubav. I što znam da si dovoljno ponosna da ne umreš, u redovima za hleb i redovima za bolje sutra, koji diluju osuđenici na život. Zar misliš da postoji veća dužnost nego biti srećan. Pitaj poznanike što su dobili fabrike u miraz, stvorene krvavim rukama, a isterane govnjivim motkama. Ovo je zemlja koja se uvek iznova rađa kao mrtvorođenče i onda kmeči dok ne dobije poštene batine. Deseterac je nacionalno blago u kojem žene uvek samo čekaju. A šta ti čekaš - već su ti dovoljno grube ruke.

Ništa iz biografije Ane Brnabić ne ide u prilog njenom imenovanju za premijerku, a jednako je opterećuje i "poreklo", jer potiče iz obitelji Brnabić koja se u Staroj Baškoj na Krku beleži u knjigama još u 17 veku. Ili, dikcijom naslova jednog od opskurnih portala, "Srbijo, zemljo, što te snađe: Hrvatica Ana Brnabić nova srpska premijerka". I ostali ekstremno desni tabloidi su dali mašti na volju, te se raspisali o privatnosti premijerke, sve u maniru "Gej, Hrvatica, bogata, premijerka". Gledamo istoriju na delu, žena predsednica Vlade Srbije, pa još i lezbejka, bogata Hrvatica. Kako bi dobro bilo da je predsednica vlade Hrvatske... Ipak, predsednica je u Srbiji, koliko li je grčeva u stomacima plitkoumnog življa proizvela ta činjenica, skoro da je za radovati se. Ovo je priča za optimiste, ali Ana Brnabić je realna: "Ko god da bude premijer, biće mu jako teško, razlika je samo da li će preuzimati odgovornost za odluke, ili će trčati na konsultacije".

Jasno je – da bi bilo tko od nas bio slobodan, potrebno je da budemo slobodni svi. „Sloboda je opća, ili je nema“, kazat će nedavno preminuli sociolog, veliki promišljatelj ljudi i svijeta, Zygmunt Bauman. I, pozivajući se na Emanuela Levinasa, kao na svog učitelja, podsjetit će na to da je moralan čovjek svjestan odgovornosti koja kaže da ono što on čini, utječe na druge ljude. To zahtijeva samoposvećenje, stavljanje vlastita interesa na stranu. Mi ne moramo marširati s drugima, veli on, već moramo biti za druge ljude. Ukoliko su naše slobode ugrožene ozbiljnije, ili prijete da to budu, onda je i ovo marširanje potrebno i važno. Ono je znak da ipak nisu svi pognuli glave, da se nisu svi, samo tako, i preko noći, odrekli ljudskog dostojanstva, odgovornosti za vlastite živote i za živote onih koji dolaze, ispravnosti. Trenutno, takva je situacija, mora se i marširati s drugima, i za druge.

U posljednjih nekoliko dana ionako slabe hrvatsko-slovenske odnose dodatno je pogoršao prvo rasprodani, a potom zabranjeni koncert Marka Perkovića - Thompsona. Evo viđenja našeg kolumniste. U stihovima - "U Marburgu, nad koritom Drave široke, stala braća da obrane svoje domove. Stoji Srbin do čefura, Slovenci su svi, nećeš Marko u Maribor dok smo živi mi. Zove Thompson uvrijeđeno, “hajde Hrvati”, “Lipa li si” i sa Janšom nek’ Lent zagrmi. Čujte bando mariborska, i svi Štajerci, svako znade da Hrvati vi ste Podalpski. Kad nećete da ste s mirom to već svako zna, čekamo mi na Jadranu svakog Slovenca. Doći ćete na otoke, u Istri ste svi, sudiće vam maturanti, ljuti ratnici. Poznaćete moje momke po nadlaktici, iz sveg grla kako kliču crnoj svastici. Čekaće već tarapana, pravi vatromet, prebićemo Jankovića i Mateju Svet..."