Jedna je britanska historiografkinja i novinarka, danas također živa samo po svojemu djelu, ime joj je bilo Gitta Serreny, napisala studiju „Treblinka: put u tamu; od ubijanja iz milosrđa do masovnog ubojstva“. Istražujući činjenice vezane uz ovaj logor istrebljenja, spominje ovdje i slučaj jednoga češkoga mladića, koji se dobrovoljno dao deportirati u logor Treblinka, unatoč činjenici da po svim važećim kategorijama ondje nije pripadao. Taj mladić ne samo da je u potpunosti izgledao kao Arijevac, već je bio uglednog i bogatog, gotovo čistog arijevskog porijekla. Unatoč tome, nije želio dozvoliti da njegova djevojka, Židovka, bez njega nestane u Treblinci. Za razliku od nje, koja je po dolasku odmah ubijena, zajedno s tisućama drugih, arijevski mladić, čijoj su se ljepoti nacisti divili, preživio je do „prestanka rada“ toga logora.

Sve je počelo lepo: “Nedeljnik“ je 13. oktobra objavio “ekskluzivni intervju” sa Donaldom Trampom, većina srbijanskih medija ga je prenela, počeli su komentari poput “Trampe, Srbine!”, seirilo se o budućoj svesrpskoj koaliciji Tramp-Putin, sve u svemu - primili se ko penzija na Trampa... I onda – puć! Ne samo demanti iz Trampovog štaba, već i tvrdnja da je ceo intervju potpuno izmišljen. Da li će sada ultra-Srbi da se prešaltaju i da počnu navijati za mrsku Hilari? Nemoguće. Ali, trampofili su sada na aparatima. Kuda sada, ako ne u omiljenu poziciju žrtve koju niko – sem Putina – ne razume, a kamoli da je razume tamo neki bogatun iz najmrže Amerike. Ništa zato, ostaje ono “Vladimire Putine – raširi nam butine”. Ipak negde u prikrajku i dalje će lebdeti simpatija za Trampa. Ne zbog njega, već zbog toliko priželjkivane propasti Amerike, koja je - je l te - izvesnija sa budalom na vlasti.

Sve donedavno pitanje abortusa u hrvatskom društvu nije izazivalo nikakve podjele, a USUD se odlučio na rješavanje predmeta u prvoj i jedinoj fazi hrvatske povijesti u kojoj je opća klerikalizacija toliko uznapredovala, da su se podigle tenzije čak i oko pitanja prava na pobačaj. I dalje na marginama, valja napomenuti. Potpuno deformirana Šeparovićeva prezentacija političke kronologije može značiti sljedeće: da je USUD čekao da se u „društvu“ pojavi svega nekoliko dovoljno bučnih somnambula koji mrmore protiv abortusa i tretira ih kao dokaz da je za Hrvatsku to osjetljivo pitanje ili da Šeparović ne priznaje je USUD jedina respektabilna institucija koja svojom šutnjom dovodi u pitanje kontinuitet korektne legislative ili da naprosto nije upućen. Vjerojatno je riječ o trećem. No, ni Zakon iz 1978. godine nije tako savršen kako to tvrde ženske aktivističke udruge.

I kad nema Srba, uvijek postoji zajednički dušmanin. Kad je Mandžukić pospremio treću kuglu iza gola nesretnog kosovskog golmana, valjalo je naći novu zanimaciju. A to je tako lako, kao u pjesmi grupe Cacadou look: s naše tribine se začulo „ubij, ubij, ubij Srbina“, a cijeli je stadion oduševljeno zapljeskao tom univerzalnom modelu. Tip pored mene, sebi u bradu mrmlja, kao da ponavlja pjesmicu koju će izreći pred učiteljicom – „u Čapljini klaonica bila/puno Srba Neretva nosila“. Nek’ se nađe, jer mržnja, je kao i droga: nema domovinu. Ali, ima Srbe. I kad ih nema. Majstor iz Kosovske Mitrovice, u novom odijelu socijalističkog direktora, objašnjava nogometnu genezu Kosovara – „Meni je na prvom mjestu bila Jugoslavija. Onda, kad se raspala počeo sam pratiti Albaniju, i ona mi je bila najdraža. Sad imam Kosovo, a treća mi je … malo Turska“. Kao u vicu o Muji i Japancu, sad mu je Turska na trećem mjestu, ali razvijaće se to, nema sumnje.

Ne držite ruku na srcu kada svira himna. Himne budu i prođu. U srcu nema prostora za traćenje. Ono je kao soba u japanskom hotelu. Himna ga učini nepodnošljivim mjestom za život. Vaša djeca će se sutra stidjeti onoga čime se vi danas ponosite. Države, baš kao i himne, budu i prođu. Život nije generalna proba. On bude i prođe. Ne smije se umirati za državu. Treba živjeti. Nemojte mrziti svoju državu. Nemojte mrziti ni tuđu državu. Nemojte mrziti ni himnu. Ona je samo dio protokola i, manje ili više, zavodljiv komad glazbe, katkad istinski svečan, katkad tugaljiv, ali uvijek samo običan komad glazbe. Države treba žaliti baš kao i svaku prolaznu stvar, baš kao i ljudsku sudbinu. I zato im se treba smijati. I državi i sudbini. U lice. Treba živjeti nasmijan. U inat državi. U inat sudbini. Treba pobjeći od mrkih lica koja odlučnog pogleda gledaju u daljinu. Njima treba ostaviti države za koje se mora umirati.

Skupština Vojvodine dobila je, uz dosadašnji zvanični grb i zastavu, i takozvane tradicionalne simbole, koji su u stvari najobičniji istorijski falsifikat, kojim Srpska napredna stranka (SNS) još jednom pokazuje da Vučić dlaku menja, ali nacionalističku ćud nikako. Namera je jasna i očigledna: da se poništi vojvođansku multietničnost i multikulturalnost i da se ova pokrajina, koju Srbija i dalje tretira kao koloniju, dodatno „posrbi“. I obesmisli. Ovi groteskni simboli odmah su izvrnuti ruglu pa su se pojavile karikaturalne verzije zastave i grba koji predstavljaju kombinaciju četničke šajkače i popularnog mađarskog namaza „vajkrem“. To je ilustracija činjenice da je u koaliciji sa Vučićevim SNS-om u Skupštini Vojvodine i Savez vojvođanskih Mađara (SVM), najjača stranka te nacionalne manjine u Vojvodini. No, da se sad ne pravimo ludi, samo bi totalno neupućena osoba mogla reći da je iznenađena ovim potezom neuspešno lečenih radikala.

U regiji, na političkoj sceni, ne postoje dvije sličnije pojave od Zorana Milanovića i Zlatka Lagumdžije: deklarativni, a dekorativni ljevičari, socijalno neosjetljivi, iznutra su osušili bit svoje stranke. I podnijeli ostavke, da bi preko satelita ostali kontrolirati svoje partije. Milanović, istina, nije bio krivično zaganjan, za razliku od Lagumdžije. Ali, zbrinuli su sebe, povlačeći se (pre)kasno da bi, u idejnom smislu, ostavili mogućnost popravljanja situacije koju su iza sebe ostavili. Kao u davnoj baladi koju je pjevala njihova, a pomalo i naša generacija, i jedan i drugi ostali su „to“ do kraja. I taman kad čovjek shvati da bi stvarno bilo jezivo da SDA pokupi baš sve i zbog nekih likova skonta da bi mogao glasati z SDP, javno se oglasi njegov bivši predsjednik. On „radi“ kao u bajci: poput prestanka čarolije u Pepeljugi, on lakeje pretvori u miševe, kočiju u tikvu, a bogatu nasljednicu u siromašnu ropkinju koju maltretiraju. I vrati nas u našu naivnost.

Za spektakularno glup poraz SDP-a na nedjeljnim izborima optužuju se apsistenti koji su „neosjetljivi na razlike između većeg i manjeg zla“. Što se tih optužbi tiče najbolji primjer za case study je izvještaj o glasanju srpskog biračkog tijela koji je potpuno marginaliziran u hrvatskim medijima. Manjinsko je srpsko stanovništvo tradicionalno i logično glasalo za SDP, no na ovim se izborima dogodio značajan pad podrške. Jesu li ti ljudi epistemički i moralno neodgovorni ili su samo prirodno reagirali na „fućka mi se za Za dom spremni“ i spominjanje majke „vojne lekarke“? Tko je taj koji će od građana Donjeg Lapca tražiti da odgovorno preskoče svoju uznemirenost i koncentriraju se na mir urbane ljevice u Zagrebu? Zašto se urbana ljevica u Zagrebu ne bi identificirala s etničkim Srbima u Donjem Lapcu? Apatija evidentno zahtijeva razumijevanje, bez obzira što na vlasti zato imamo tragičnu kombinaciju HDZ-a i Mosta.

Gledao sam fotografije. Na njima moje prijatelje i još tisuće meni nepoznatih ljudi kako prosvjeduju hodajući beogradskim ulicama i ne traže promjenu. Traže da se neke stvari promisle, da neke stvari ostanu iste, da razmislimo prije nego krenemo mijenjati naličja naših gradova kako bismo udovoljili investitorima i njihovoj ideji progresa. Vidio sam u tim ljudima buduću emigraciju. Netko nam doslovno otima naše vlastite živote, privatizira ih i stavlja u službu progresa u kojem ćemo bivati plaćeni taman toliko da ne umremo kako bismo i sutra ponovno mogli doći na radno mjesto u nekom nama nepoznatom gradu. Ja valjda moram postati svjestan da živim u njihovom svijetu, u njihovom, ali doslovno njihovom, gradu i da nemam prava na uspomene, da budućnost nema prava na priče koje nam pričaju granitne kocke iz mog sokaka i jedna suha česma s koje su nene nekada davno nosile vodu kućama.

Nakon svega imamo dvostruki dokaz Milanovićeve gluposti: vjerovanje da će „dečki“ popušiti njegove fore, a realno su ga u javnosti zakucali kao rasni štemeri, plus vjerovanje da se u kampanji treba boriti za desne glasove i šurovati s ljudima koji su de facto prijetili vojnim pučem, dok u političkoj stvarnosti treba mobilizirati lijevo biračko tijelo. Kako je to tijelo već napaljeno strašnim iskustvom s palom vladom, za to mu je dovoljno samo jedno – da nedvosmisleno pokaže da je protiv revivala ustaštva, pa poslije može nastaviti sa svojom diletantskom klijentelističkom politikom. Uglavnom, prva se pogreška dogodila jer Milanović misli da je prekaljeni gangster, iako ima samo svega nekoliko godina pubertetskog iskustva na Trnju, a drugo jer misli da je superiorni političar, iako izbore dobija tek kad državni odvjetnik kriminalizira cijeli HDZ i kad zamalo svi završe u zatvoru.