Neki kažu da biti izvan vremena znači i ne biti uvjetovan prostorom. Biti ispred vremena znači nositi luč, svjetlost, vatru, osvjetljavati put onima koji dolaze iza tebe. Oni koji ne prate lučonoše obično budu izgubljeni. Nema gušće šume od beskrajne tame kojom kroči većina ljudi koja nije znala ili htjela pratiti svjetlo koje je u rukama nosio neki čudak koji je, da ne bi zalutao u toj istoj tami, svakog dana iznova izmišljao sam sebe. David Bowie nije oponašao nikoga. Ali svaki lučonoša oponaša Davida Bowieja. Čak i kada je preuzimao iskre nekih novih generacija on je pomagao da te iskre postanu plamen koji osvjetljava put ka novom vremenu. Bowie je, da kažemo jednostavno, sasvim prosto, bio umjetnost sama.

Pruga podsjeća na socijalizam. Zato su kolodvori pusti i zapušteni, a vlakovi rijetki i umorni. Sve što umre gomila se na nebesima. Želim postati religiozan, jer trebam jednostavnu utjehu zato što na osmrtnicama sve češće viđam poznata lica. Trebam Boga zbog tih ljudi, trebam ga zbog sebe, ne mogu prihvatiti da je baš sve prepušteno ljudima, da ovisi o njima, jer ako smo u stanju spoznati pravdu ona bi morala i postojati. Ljudi su za spoznaju sposobni ali nisu u stanju provesti ideju pravde. Ideju slobode ne mogu ni spoznati jer ona podrazumijeva prethodnu provedbu ideje pravde. Pravda, jasno mi je odavno, ne može biti u ljudskim rukama. Zato razumijem zašto bilo tko treba Boga. Razumijem zašto ga ja trebam dok prestravljen gledam poznato i drago lice na osmrtnici zalijepljenoj na jednoj poznatoj kapiji u susjedstvu.

Pri nedavnom tumaranju kroz bespuća hrvatskih internet portala saznajem da je Tina Katanić opet pobijedila u nekom showu. Zadržavam se na naslovu u Jutarnjem listu: „UNATOČ PROVOKACIJAMA TINA JE POBIJEDILA U HRT-OVOM SHOWU Pokazala je da se zna našaliti na svoj račun“. Ispod naslova je, ne jedna, nego tri njezine polugole fotografije. Iako nisam pratila show, automatski razumijevam na što se provokacija iz naslova odnosi. Prilično sam sigurna da isti automatizam uspješno funkcionira i kod svih koje takve vijesti iz nekog razloga zanimaju. Iako o Tini Katanić ne znam gotovo ništa, znam da je bila silovana. Znam to jer su prije nekoliko mjeseci svi mediji pisali o „vrućem uratku koji struji internetom“. Iz medija se moglo saznati da se u videu prepoznaju dva (nepoznata) muškarca koja seksualno zlostavljaju (onesviještenu) Tinu.

Što bi rekao jedan moj prijatelj, najbolje je da srbijanske vlasti odmah rehabilituju i Hitlera, pa da tako ne moraju da se muče sa pojedinačnim rehabilitacijama njegovih sledbenika i dobrovoljnih dželata. Ali, čitava fora zapravo nije u tome. Kvaka sa rehabilitacijama fašističkih i nacističkih slugu iz Drugog svetskog rata zapravo ima veze sa današnjicom. Srbijanske se vlasti, sada je to već potpuno očito, pripremaju za rehabilitaciju svih onih koji su pred Haškim tribunalom osuđeni za monstruozne ratne zločine, etnička čišćenja, genocid... Na taj način, vučići, dačići, nikolići će – rehabilitovati i same sebe. Rehabilitacija srbijanskog fašizma iz Drugog svetskog rata, sem što (konačno) predstavlja jasno priznanje da sama Srbija tada nije bila na strani antifašističkih pobednika, zapravo je samo pledoaje za – i zvaničnu – rehabilitaciju srbijanskog fašizma iz devedesetih godina prošloga veka.

U čemu je problem s totalitarizmom? U izvesnom višku bezbednosti, rekao bih. Hm, „višak bezbednosti“, zar to može da postoji? Nije li nje, naprotiv, uvek premalo? Uplašenom malograđaninu u nama čini se tako, ali to je varka, i to nimalo naivna; u stvarnosti, jedina stvar koja je nesumnjivo gora od manjka bezbednosti jeste njen - višak. Laibach je nedavno bio u Pjongjangu. O njemu kažu: „Ovaj grad (Pjongjang) je verovatno najsigurnije mesto na svetu za šetnju, ako vam je ona dozvoljena“. Koliko je toga sadržano u toj jednoj (polu)rečenici! Savršena bezbednost šetnje (ili bilo čega drugog) - nije li to ono o čemu mašta i čemu teži drhturavo biće koje nas naseljava? Eto, izgleda da je u Pjongjangu to ostvareno. Veoma je mala mogućnost da vas tokom prijatne večernje šetnje napadnu i opljačkaju neznani kriminalci, a o mogućnosti tzv. terorističkog napada da se i ne govori.

Nažalost, samo jedna osoba s invaliditetom je ušla u Sabor, Miodrag Demo iz stranke Milana Bandića 365. I to samo zato što gradonačelnik ne želi biti saborski zastupnik pa je svoje mjesto prepustio Demi. Dvije velike stranke HDZ i SDP nisu ni stavili osobu s invaliditetom na svoje izborne liste i time su pokazali da im osobe s invaliditetom i njihove udruge nisu prioritet u programima, ali isto tako ni MOST nema nijednu osobu s invaliditetom što dovoljno pokazuje koliko udruge lobiraju kod političkih stranaka. Jer da lobiraju onda bi se u izbornoj kampanji pričalo o osobama s invaliditetom i onda bi oni imali nekakav program. Namjerno sam ovako napisao jer stranke pokazuju nepismenost prema osobama s invaliditetom, ali i gluhoću i sljepoću. Isto tako imamo problem na izborni dan, kad većina izbornih mjesta nije prilagođena osobama s invaliditetom, bili oni u kolicima ili slijepi ili gluhi.

Zimsko ljetovanje – tako se zove čarobna knjiga Vladana Desnice, danas već pomalo zaboravljenog pisca. Spominjem je zbog meteoroloških prilika u prosincu mjesecu – uživamo u ljetu usred zime, ali i kao sjećanje na vremena kad je književnost dohvaćala magiju. Ponosim se činjenicom da sam poznavao Kaštelana, Marinkovića, Slamniga, Daviča, Kiša… Bijahu to majstori - čarobnjaci, virtuozi riječi. Književnost koja se piše danas izražajno je uglavnom oskudna, ona više stremi nekoj novoj formi realizma – pisci i dalje pišu o ratu, koji je završen prije dvadeset godina, ali čije posljedice još uvijek snažno određuju našu suvremenost. Ili škrabaju polupornografsku triviju, opsjednuti tržištem i brzom zaradom. A u nas se bestselerima nazivaju izdanja prodata u tisuću primjeraka. Pisci su danas lumpenproleteri pisanja, mučenici svoje profesije.

Izgleda da ljudi, čak i kada su gladni i tiranska im čizma pritiska glavu, moraju imati seks. Kleče ljudi pred svakakvom nevoljom i nepravdom, niko da digne glas. Jedino im se ćune dižu. Neko će primijetiti kako to što narod, makar izgladnio i odrpan, “mora guziti”, potvrda vitalnosti narodnog erosa i njegove pobjede nad odnarođenim thanatosom, ali meni je to uvjerljivo koliko i teza da je to što će nas jesti crvi konačan dokaz pobjede života nad smrću. Ja, opet, ne bih išao tako daleko kao Karl Kraus koji je tvrdio kako je seks tek bijedna zamjena za masturbaciju, ali bih primijetio kako rečenica “šta ćeš, narod mora guziti” spada u onu vrstu “zdravorazumskih” opravdanja koja su zapravo, dakako nehotična, ali ipak najstrašnija osuda onoga što se pokušava opravdati. Na primjer: rečenica “rad je stvorio čovjeka” najotrovnija je mizantropska primjedba na račun rada i njegovih dometa.

Nakon dvadesetak dana, moja se malenkost budi iz omamljenosti pa zapitkujem sve oko sebe: A KAD ĆE VIŠE - TI IZBORI?“. Ma koji fakin izbori, zbunjenko? Zar nisu već održani i to 8. studenog? „A to je znači, bio datum moje operacije duhovne kile, je li? I kako je sve prošlo?“, pitam dalje... Odlično (jer pacijent još nije umro mrmljaju nada mnom dr. političari u crnim odijelima, kao da mi sugeriraju pogrebni štimung ), premda je došlo do nekih manjih komplikacija, pa će biti potrebna, naknadno, još jedna operacija, tj. novi izbori. „Ali kakvo je moje stanje, kao pacijenta, hoću li ponovno moći odlučivati na izborima?“, kako se stotine tisuća naivaca ponose svojim „pravom“, svojom „građanskom dužnosti“... Pa, naravno, uvjeravaju me - „Sve ćete moći kao i ranije!“. „Baš fino“, zaključujem, „jer kako nisam izašao ni na prve izbore, sad mi se pruža mogućnost da to NE ponovim“.

Sarajevo plaća dva računa. Prvi je koketiranje Islamske zajednice s vehabijskim pokretom. U ovom trenutku novi reis ul ulema Husein Kavazović pokušava popraviti situaciju koju mu je ostavio bivši reis Mustafa Cerić, i pokušava se distancirati. No, taj je račun, u suštini politički i moguće ga je riješiti. Onaj drugi je, čini se, teži i užasavajući. Svakim danom sve je više očajnika koji će otići u naručje bilo kakve manipulacije, samo da bi svom životu, makar i na “onome” svijetu dao smisao. Svi su oni spremni, da poput onih koji ispunjavaju listić u kladionici, “kupe” kartu za raj, i odu u obližnji kafić, otvore vatru i na kraju se raznesu. Mi građani ćemo, izgleda, trpjeti. I čekati da nas, možda baš negdje u objektu izgrađenom arapskim novcima – stigne metak nekog idiota. I nećemo moći adekvatno odgovoriti: jer je u ovom trenutku nemoguće voljeti život onoliko koliko oni vole smrt.