Prošla je kampanja koja nije bila vidljiva, možda su je vodili slijepci. Ali, ljudi moji, što je to bilo! To nije bila kampanja, to je bilo nešto neopisivo. Inače kod nas političke stranke ne znaju voditi kampanje, ili je to bilo namjerno smišljeno tako da svi otupimo i da ih ne gledamo. Nažalost, osobama s invaliditetom neće biti lakše ni poslije ovih izbora.

Ali puno su krive i osobe s invaliditetom, jer nisu zainteresirali političke stranke za svoje probleme. Nemojmo zaboraviti da je osoba s invaliditetom u općoj populaciji 12 posto što se pokazuje kao jedna velika brojka. Samo jedna stranka je spomenula osobe s invaliditetom, a to je ORAH. Koja je na sučeljavanju u Novinarskom domu rekla da se bolje treba zastupati osobe s invaliditetom. Svi ostali nisu pokazali ni volju ni znanje ni želju.

Moje je skromno mišljenje da će osobe s invaliditetom živjeti sve gore i gore i da će biti sve veći socijalni slučajevi. Ono što stalno pišem u kolumnama to je obrazovanje, zapošljavanje i sport osoba s invaliditetom. To su tri temeljna cilja koja bi trebale udruge prezentirati strankama koje će biti u Saboru i pokazati svijest prema osobama s invaliditetom.

Samo jedna osoba s invaliditetom je ušla u Sabor, Miodrag Demo iz stranke Milana Bandića 365. I to samo zato što gradonačelnik ne želi biti saborski zastupnik. (FOTO: HINA)

Nažalost, samo jedna osoba s invaliditetom je ušla u Sabor, Miodrag Demo iz stranke Milana Bandića 365. I to samo zato što gradonačelnik ne želi biti saborski zastupnik, pa je svoje mjesto prepustio Demi. Dvije velike stranke HDZ i SDP nisu ni stavile osobu s invaliditetom na svoje izborne liste i time su pokazali da im osobe s invaliditetom i njihove udruge nisu prioritet u programima, ali isto tako ni MOST nema nijednu osobu s invaliditetom što dovoljno pokazuje koliko udruge lobiraju kod političkih stranaka. Jer da lobiraju onda bi se u izbornoj kampanji pričalo o osobama s invaliditetom i onda bi oni imali nekakav program.

Namjerno sam ovako napisao jer stranke pokazuju nepismenost prema osobama s invaliditetom, ali i gluhoću i sljepoću. Isto tako imamo problem na izborni dan, kad većina izbornih mjesta nije prilagođena osobama s invaliditetom, bili oni u kolicima ili slijepi ili gluhi. Prvo i osnovno, moja zamjerka je da je u manjim mjestima teže dostupno izborno mjesto čime se često gubi pravo na glas. S druge strane imamo problem da jako malo osoba s invaliditetom iskorištava svoje biračko pravo zato što misle da im to neće donijeti boljitak. Zakonodavac ne razmišlja o dijelu svojih građana, osobama s invaliditetom svih kategorija, pa tako kad izrađuje izborne liste ne primjećuje ni slijepe koji imaju problem da ne vide, a moraju nekome dati glas. Znate kakav je osjećaj kad imate osobu koja mora pored vas čitati da bi osoba koja je slijepa mogla glasati? Kako se osjeća koja ne vidi? Osjeća se tako kao da je meni netko vezao obje ruke i rekao: ajde piši! A ti ne možeš pisati. 

Ista priča je i s gluhim i nagluhim osobama koje dolaze na biralište, a predsjednik izbornog povjerenstva ne zna znakovni jezik, pa ne može osobi objasniti kako da da svoj glas i kako da ispuni svoju građansku dužnost. Na svakom biračkom mjestu bi trebala biti jedna osoba koja bi se mogla sporazumjeti na znakovnom jeziku. Jer i gluhe i nagluhe osobe imaju pravo izraziti svoj politički stav.

Sad imam jedno pitanje za sve vas: jeste li vidjeli videospot tijekom predizborne kampanje koji objašnjava gluhim i nagluhim osobama program političkih stranaka? Naravno da niste, ali nemojte se bojati. Nisu stranke gluhe, nego ne vide i nemaju osjećaja za populaciju gluhih i nagluhih osoba. Jer misle, ma oni nam neće donijeti glas. To je isto tako pitanje za Tomislava Karamarka, Zorana Milanovića i Božu Petrova: kako biste se vi osjećali da ne vidite i ne čujete, a trebate primiti poruku? I zašto su uvijek osobe s invaliditetom gurane na kraj svega i zašto se prema njima ponašamo kao da ih nema?

Zato što su političke stranke gore od samih osoba s invaliditetom. I sad, nažalost, na kraju moram reći da nismo svi jednaki i da nemamo svi jednako pravo glasa. A s time smo po Ustavu druga kategorija građana. Ali to političari znaju i šute, a mi kao osobe s invaliditetom smo isto tako odgovorni i ne pokazujemo koliko snage imamo u svojih 12 posto. Neće ovo pitanje biti tako brzo riješeno. Političari vole da ne vide osobe s invaliditetom, jer oni su sirotinja, socijala koji političarima trebaju samo kad su upaljene kamere da im političari nešto tada daju. Ovo dovoljno govori za sve buduće političke kandidate da ne misle da su sve osobe s invaliditetom glupe i pasivne i da će to dozvoliti bilo kome drugome kad dođu novi izbori. Čekam sljedeće izbore da vidim hoćemo li imati više kulture prema osobama s invaliditetom i uvažavati ih prema svim konvencijama Ujedinjenih naroda koje je ova zemlja potpisala. Toliko od vašeg kolumniste na vrućim gumama koje se sad hlade. Jer kako u politici dolazi hladnije vrijeme tako je i meni sve hladnije i hladnije…

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: wikipedia.org