Zimsko ljetovanje – tako se zove čarobna knjiga Vladana Desnice, danas već pomalo zaboravljenog pisca. Spominjem je zbog meteoroloških prilika u prosincu mjesecu – uživamo u ljetu usred zime, ali i kao sjećanje na vremena kad je književnost dohvaćala magiju. Ponosim se činjenicom da sam poznavao Kaštelana, Marinkovića, Slamniga, Daviča, Kiša… Bijahu to majstori - čarobnjaci, virtuozi riječi. Književnost koja se piše danas izražajno je uglavnom oskudna, ona više stremi nekoj novoj formi realizma – pisci i dalje pišu o ratu, koji je završen prije dvadeset godina, ali čije posljedice još uvijek snažno određuju našu suvremenost. Ili škrabaju polupornografsku triviju, opsjednuti tržištem i brzom zaradom. A u nas se bestselerima nazivaju izdanja prodata u tisuću primjeraka. Pisci su danas lumpenproleteri pisanja, mučenici svoje profesije. 

Vrijeme tranzicije pokazalo se kao vrijeme velike društvene nepravde, tako da su ljudi ogorčeni na politiku, vlast, društvo, a s tom ogorčenošću raste i eurofobija. Političari su kivni na međunarodne suce, vjerojatno stoga što su ti arbitri manje koruptabilni od domaćih. Političari-knezovi razdijelili su zemlju po principu one zgode iz Andrića: ti si prota dobrunski, a ja džizlija višegradska, nahije su nam se pomiješale – meni moja, a tebi tvoja. I što u tu nahijsku podjelu da se miješaju nadobudni stranci, jer vladavina prava i slične trice nisu za nas. Mi živimo još u devetnaestom stoljeću u kojemu se pjevaju nacionalne budnice i davorije, a ovo je ipak dvadeset i prvi vijek. Mržnja prema Evropi rezultat je našeg potajnog straha i nevjerice da mi nikad nećemo biti uspješni i organizirani kao oni.

Jako su simpatični ovi mladi intelektualci koji sustavno napadaju europski i svjetski kapitalizam kao uzrok svih svjetskih zala. Samo… samo što? Mi moderno kapitalističko društvo nikad nismo ni imali. Naši novi kapitalisti nisu svoje bogatstvo ostvarili unapređenjem proizvodnje, nego bliskošću s nacionalističkim vlastima, koje još uvijek dominiraju jugoistokom Europe. Radnici koje oni zapošljavaju zapravo su njihovi robovi, ljudi bez ikakvih prava. Morali bismo prvo ostvariti liberalni kapitalizam u svojoj avliji, da bismo ga mogli onda osporavati. Ovako, ne sličimo li možda na one komunističke ideologe, koji su neprestano osipali po građanskoj kulturi, a mi građansku kulturu jedva da smo ikada i upoznali. 

Za to vrijeme u našem susjedstvu događaju se turbulentni procesi. Neki spas vide u Rusiji, mada je jasno kao dan da suvremeno rusko društvo nije demokratski kapacitet na koji bismo se mogli ugledati. Ideološka i vjerska zaslijepljenost i dalje glavni je pokretač u plemenima Južnih Slavena, toplih slavenskih duša. Nobelovka Svetlana Aleksijevič navodi i ovakvu formulaciju: ljudi su nam divni, samo je narod zao. Iako nam, rekli smo, klima u decembru donosi ljeto, svuda oko nas, iz svih socijalnih institucija bije led.

“Nemam volje da odgledam večernje televizijske vijesti”, piše ovih dana na svom blogu moj prijatelj, da slušam govorancije o Europi, jer više nemam ni toliko snage da me naljuti ovo uporno batrganje prema Europskoj uniji, a da se pri tom pri svakom (batrgavom) koraku nipodaštava europska kultura. Ovdje je tokom posljednjih dvadeset godina nastala i stabilizirala se jedna nova nekulturna EU-klasa, kojoj nije važna europska duhovnost – nju zanimaju samo euro-donacije.

Polovicu prošlog mjeseca proveo sam u Berlinu, u koji sam sletio iz Zagreba, ujutro 10. studenoga, saznavši tek u zrakoplovu da je prethodne noći izvršena serija bestijalnih atentata u glavnom gradu Francuske. Večernja izdanja novina, koje sam pokupio u letjelici, nisu donosile nikakve pojedinosti, osim udarnih naslova, koji su govorili o masovnome zločinu. Isti dan sam pohitao u srce glavnog njemačkog grada, na Pariški trg (Pariserplatz), gdje su tisuće ljudi došle upaliti svijeće i donijeti cvijet u spomen umorenima. I za vrijeme Zida, Berlin sam doživljavao kao neko skrovito utočište, neku blagu i bezbrižnu oazu, ali te novembarske večeri nespokoj se ocrtavao na licima, a na mnogima su potekle suze. Taj osjećaj ispunio je i moju dušu tihim nemirom.

Teroristički napad na Pariz suvremeni Berlin doživio je kao napad na Europu, napad na sebe; kao početak jedne nove epohe u kojoj bombaši-samoubojice zavode novo europsko vrijeme pomrčine i leda (FOTO: Hina)

Tu, pored Brandenburške kapije, na Pariškom trgu, sredokraći njemačke i europske povijesti, blještao je te večeri ocean svijeća i cvjetova, ispred tronutih lica, koja su emanirala neizvjesnost pred nadolazećim danima. Puhao je blagi vjetar, raznoseći suhe listove iz ulice Aleje lipa (Unter den Linden), kroz stubove trijumfalne kapije, na kojoj brončani četveropreg u galopu govori o zloćudnoj povijesti, čija su se kola stoput slomila na hridima ovog gigantskog broda. Teroristički napad na Pariz suvremeni Berlin doživio je kao napad na Europu, napad na sebe; kao početak jedne nove epohe u kojoj bombaši-samoubojice zavode novo europsko vrijeme pomrčine i leda. Kolika je u svemu tome krivica Europe?

Gledamo kako se Europa danas raspada pred našim očima i sve više, kako bi to rekao László Végel, postaje “domovina užasa”. Krvavi događaji u Parizu samo potvrđuju onespokojavajuće teze Michela Houellebecqa, koji u svome posljednjem romanu (Pokoravanje) upisuje upravo Francusku kao ranjivi topos, što će pokleknuti pred nadiranjem jedne nove civilizacije, koja će dovesti u pitanje sve vrijednosti Zapada. Zemlje koje smo u našoj mladosti obožavali kao žrtve staljinističke diktature, kakve su Mađarska ili Poljska, danas pokazuju neko novo, nimalo lijepo lice. Nije puno ostalo od europskog duha danas, osim ono malo lijepe književnosti, belles-lettres, jedino što imamo, a drugi nemaju i jedino na čemu nam zavide, ironično zaključuje Houellebecq.

Pišući o propasti Berlina u Drugom svjetskom ratu, Gottfried Benn u glasovitoj pjesmi kaže: Kad sva ova lijepa zdanja i mostove bude progutala stepa, i ruševine će zboriti kako je Zapad bio moćan i jak. Ta benovska Večernja zemlja, Zapad, (Abendland) pred izbjegličkim valom s Istoka danas se opet komeša, talasa, izranjajući stare mržnje i atavizme iz mulja svoje povijesti. To, svakako zna i njemačka kancelarka Angela Merkel, čiji se kancelarski ured nalazi tek kojih stotinu metara daleko od ove tužne mase. Žena što je opću moralnu krizu svjetske politike, koja je podsticala i raspirivala sukobe na Bliskom istoku, odlučila ublažiti tako što će primiti milijun prognanih. Ako itko u današnjem svijetu nudi neku nadu, onda je to Angela, kako bi to rekao Enzensberger, Merkel, između ostalog. Bjelodano je da ljude-bombe ne možemo uništiti bombama, možda bi vrijedilo pokušati svijet spašavati solidarnošću i dobrotom.

Šetajući sarajevskim Selimovićevim bulevarom prema RTV domu, jutros gledam kako iz zahrđalih kontejnera za smeće jedna stara gospođa u sivom krombi kaputu vadi ostatke hrane, dok se oko nje mota čopor pasa lutalica. Nemam što dodati niti mogu komentirati ovu svakodnevnu sliku jada, prizor koji je već postao stereotip, opće mjesto u opisima naših patriotskih stanja. Završavajući ovaj sivi zimski zapis, zapalio sam cigaretu i sjetio se jednog magičnog pasaža Miloša Crnjanskog, koji govori o našim snovima: 

“Negde mora biti lakšeg života, vedrine događaja što se slivaju kao čisti i hladni, prijatni penušavi slapovi. Odseliti se treba zato, otići nekuda, smiriti se negde, na nečem čistom, bistrom, glatkom, kao što je površina gorskih jezera. Živeti po svojoj volji, bez ove strašne zbrke. Idući za svojim životom.”

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Oona Räisänen/flickr.com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".