Ni oni najgori koji su maštali o njoj sigurno nisu sanjali ovakvu Europu. Petak je, početak uskršnjih blagdana. Autobus, koji je krenuo iz Zagreba, prilazi hrvatsko-slovenskoj granici. Skreće u traku namijenjenu autobusima i postaje dio dugačke gusjenice sačinjene od autobusa u kojima sjede ljudi koji se voze u pogrešnom pravcu. Uskršnji su blagdani, Hrvati, Bosanci i Hercegovci u to vrijeme putuju prema jugu, ali i u autobusima koji idu na sjever ima nešto ljudi. Kada iz autobusa pogledaš kolonu automobila smatraš se sretnim. Ona je puno dulja i širi se kroz nekoliko traka. 

U jednom trenutku mog života Europa se činila kao obećanje slobode. Prostor bez granica kroz koji se moguće kretati bezbrižno i neopterećeno. Europa se činila svijetlom budućnošću. Bilo je to u godinama nakon što je Jugoslavija iz rata izašla sva fragmentirana, zavađena i podijeljena. Kako bih posjetio rodbinu morao sam prelaziti ne samo državne već i entitetske granice, a u nekim slučajevima sam trebao i vizu. 

U takvom mikrosvijetu Europa je bila neka vrst snoviđenja, nešto čemu treba težiti kako bismo se oslobodili i omogućili sebi barem slobodno i neopterećeno kretanje. Uostalom, ako se mene pitalo, i u kasnim tinejdžerskim godinama, bilo je to sve što sam od Europe tražio. 

Sve druge postavke te zajednice su bile upitne, o njima se može raspravljati, ali sloboda kretanja je vrijednost koja je značila puno više nego sve druge birokratske zbrke i čvorovi od kojih je Europa sačinjena. 

Ako se ogradiš i ne dozvoliš nikome da ulazi u tvoj prostor zapamti da istovremeno onemogućavaš sebi da izađeš iz tog ograničenog prostora (FOTO: Lupiga.Com)

Dvadesetak godina od tog snatrenja o Europi sjedio sam u autobusu i čekao graničnu kontrolu. Nervoza u autobusu je rasla iz minute u minutu. Naviknut da prihvatam svaku nepravdu kao neminovnost čemu me naučio život na Balkanu, isprva sam strpljivo sjedio i čitao strip koji sam kupio na zagrebačkom kolodvoru. No, kako je vrijeme odmicalo tako se i u mene počela uvlačiti nervoza. Oduvijek sam imao taj osjećaj pred policijom. Bez obzira što nemam što kriti, bez obzira što ni za što nisam kriv suočavanje s policijom bi u mene uvlačilo sumnju: možda sam ipak za nešto kriv samo ne znam ništa o tome. 

Ne znam ako su se i moji suputnici osjećali jednako. Definitivno smo bili izloženi nepravdi, bez ikakve krivnje primorani sjediti u autobusu nekoliko sati bez prava da čak izađemo na toalet. Osjećaj koji je zavladao kada smo napokon prešli granicu bio je kao da smo dobili nekakvu nagradu. Tako životinje reagiraju, valjda. 

Ono što sam vidio na drugoj strani granice me zapanjilo. Kolona vozila koja čeka da iz Slovenije uđe u Hrvatsku bila je višestruko dulja i šira od one s druge strane granice. Potvrdilo je to moja davna razmišljanja. Ako se ogradiš i ne dozvoliš nikome da ulazi u tvoj prostor zapamti da istovremeno onemogućavaš sebi da izađeš iz tog ograničenog prostora. To su bile misli koje su mi prolazile glavom kada su na šengenskim granicama počeli graditi zidove i ograde od žilet žice. Kolona kraj koje smo prolazili bila je dugačka kilometrima. 

Tjeskoba, klaustrofobija. To sam osjetio umjesto uobičajenog osjećaja slobode koji bi me obuzeo čim bih napustio zemlju. Ono najbolje, možda i jedino dobro u europskoj zajednici se polako ukida. Nestaje s tim i san o Europi, san o slobodi. A bez toga sna ni Europa više ne postoji. Ona odumire u sporom procesu samoukidanja. Ono počinje ukidanjem vrijednosti na kojima je neka zajednica zasnovana. Sanjali su je najgori i najbolji. Ukidaju je uplašeni ali nadobudni birokrati.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"