Odluka o ulasku Hrvatske u eurozonu 1. siječnja 2023. godine donesena je, a neizvjesno je hoće li vrlo skoro ući i u zonu Schengena. Europska komisija je prošlog mjeseca preporučila ulazak Hrvatske, Bugarske i Rumunjske u Schengen. No, o tome će se još raspravljati u Bruxellesu, konačnu odluku donosi Europsko vijeće, a ako bude pozitivna, potrebno je da svaka zemlja članica ponaosob potvrdi ili eventualno blokira odluku. 

Nova slovenska liberalno-lijeva vlada, za razliku od ranije Janšine, inzistirat će opet na primjeni arbitražne odluke o granici između Slovenije i Hrvatske, ali, kako je već nekoliko puta u posljednje vrijeme istaknula Tanja Fajon, nova slovenska ministrica vanjskih poslova, Slovenija ipak neće blokirati Hrvatsku zbog toga što ona ne želi primijeniti konačnu arbitražnu odluku o međusobnoj granici. 

Ako tako zaista bude, to je pametna slovenska odluka koja čuva prijateljske odnose, a osim toga vrlo je nepopularno u Europskoj uniji da jedna mala zemlja koristi trenutačnu političku moć ucjene kako bi riješila bilateralni problem sa susjednom, tek nešto malo većom zemljom. Slovenija je bila jedina država koja je od prosinca 2008. godine blokirala Hrvatsku u završnim pregovorima o ulasku u EU zbog istoga razloga - neriješenog graničnog problema i tada je taj zastoj u pregovorima Hrvatske s EU-om trajao deset mjeseci. Deja vu bi narušio ugled Slovenije među drugim zemljama Unije i bio bi okarakteriziran kao loše, a gotovo standardno balkansko ponašanje prema susjedima. 

Jer, na Balkanu je ponajviše ucjena i blokada. Grčka je godinama blokirala Makedoniju pri ulasku u NATO i u pregovorima s EU-om, a kada su premijeri Aleksis Cipras i Zoran Zaev problem riješili novim imenom zemlje - Sjeverna Makedonija, onda je blokadu Sjeverne Makedonije preuzela Bugarska. 

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović u posljednje vrijeme spominjao je dvije moguće blokade. Prvo, blokirati Finsku i Švedsku pri ulasku u NATO dok se ne donese novi izborni zakon po kojem će se održati izbori u Bosni i Hercegovini početkom listopada. Dakako, Finska s izbornim zakonom u BiH nema baš nikakve veze, ali Milanović misli da tako treba pokušati natjerati ponajprije Amerikance, a i Nijemce i Francuze da pritisnu Bakira Izetbegovića i njegove na popuštanje, pa da Hrvati (na neki još nejasan način) biraju svog „autentičnog“ predstavnika u Predsjedništvu BiH. Naravno, nije nikoga briga, ni Hrvate, ni Bošnjake niti Srbe da se realizira još jedna odluka Ustavnog suda BiH i Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Odluka o prijedlogu Sejdić-Finci kako bi se omogućilo da i oni koji se ne deklariraju kao pripadnici ta tri naroda - mogu imati svoje političke predstavnike u BiH. Jer, ti ljudi koji nisu opredijeljeni kao Hrvati, Bošnjaci ili Srbi već gotovo tri desetljeća nemaju osnovna građanska prava - u ovom izbornom sustavu ne mogu birati i biti birani. Nevjerojatno. Ovo što je najnormalnije, općeljudsko, ne smijemo ovdje u Hrvatskoj baš reći „građansko“ - to nikoga od turbo nabrušenih nacionalnih vođa ne zanima. O tome baš nitko ne govori. To nije in.

Predsjednik raspoložen za blokiranje (FOTO: HINA/Damir Senčar)

Milanović spominje još jednu moguću blokadu. Nakon najave srpske optužnice za ratni zločin protiv četiri hrvatske pilota zbog raketiranja srpske izbjegličke kolone 1995. godine u Oluji na Petrovačkoj cesti u BiH, predsjednik RH kaže: „Srbija bi trebala paziti što radi. Oni žele u EU? Pogledajte kako prolaze Šveđani koji žele u NATO, a bili su bezobrazni prema Turskoj. Sad traže milost. (...) Pazi što radiš“.

Već godinama, svako malo, uglavnom iz redova desnih hrvatskih stranaka prijeti se Srbiji blokadom pregovora za približavanje Europskoj uniji. Još 2016. godine, za vrijeme premijera Tihomira Oreškovića i HDZ-ovog šefa Tomislava Karamarka, Hrvatska je imala ozbiljnu namjeru blokirati Srbiju kako ne bi otvorila poglavlje 23 o pravosuđu. Ali, nije u tome uspjela. Baš u povodu rasprave o pregovorima Srbije i EU-a početkom 2019. godine izbila je žestoka prepirka, skoro fizički sukob, između Mostovog Nikole Grmoje i premijera Plenkovića u Hrvatskom saboru, jer je Grmoja Plenkovića nazvao anemičnim, a tražio je da Hrvatska blokira Srbiju. Grmoja je govorio da Srbija ne ispunjava preuzete obaveze te da je nedopustivo da se ne sastaje Vladino povjerenstvo koje je trebalo pratiti ispunjavanje mjerila u pregovorima Srbije s EU-om.

Sirovim nacionalističkim jezikom Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) ispisala je pet stranica „Priloga za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa prilikom pregovora RH s BiH, Crnom Gorom i Srbijom u pogledu njihova ulaska u EU“ i poslala ih još u veljači i predsjedniku Republike i premijeru. Kako to nije doprlo do javnosti, akademici su tek nedavno, i to nakon najave optužnice protiv četiri hrvatske pilota, objavili taj svoj tekst. 

Tu se Crnoj Gori, među ostalim, uvjetuje da „plati štetu počinjenu u agresiji“, no najviše zahtjeva i uvjeta Neidhardtova i Kusićeva sljedba upućuje Srbiji. Prema Srbiji ima 15-ak zahtjeva, a prvi je „prestati s poticanjem neprijateljstva prema Hrvatskoj i progonom hrvatskih državljana uz odricanje od velikosrpske propagande (pitanje Bunjevaca, jezika, jasenovački mit, odnos prema Alojziju Stepincu i dr.)“. Jasenovac je za HAZU dakle samo mit, a ne stvarna klaonica u jedinstvenom lancu koncentracijskih logora u Europi kojim nisu upravljali Nijemci, nego domaći fašisti. 

Plenkovića je Mostov Nikola Grmoja nazvao anemičnim tražeći da se blokira Srbija (FOTO: HINA/Admir Buljubašić)

I Srbija treba „priznati agresiju na Hrvatsku prvenstveno plaćanjem štete“. Pa „izbjegavati djelovanje Srpske pravoslavne crkve koje se može okarakterizirati političkim djelovanjem“. Piše HAZU da treba „otkriti sva mjesta pogubljenja Hrvata za vrijeme agresije na Hrvatsku te imena ubijenih, uz omogućavanje njihova dostojnog ukopa“. Da, treba otkriti mjesta pogubljenja Hrvata, ali HAZU očito ne misli da treba otkriti i mjesta pogubljenja etničkih Srba, a ta su mjesta, prirodno je zaključiti, većinom pod hrvatskom zemljom. 

Nestale i nepronađene žrtve iz Domovinskog rata hrvatske vlasti uglavnom ističu kao glavno pitanje i bilateralni problem u srpskom sporom i dugotrajnom pregovaranju i približavanju EU-u. Time se najčešće prijeti kad se prijeti blokadom. 

Uslijed zaglupljujućeg, već ordinarnog vladajućeg lažljivog prikrivanja stvarnih činjenica, medijske manipulacije i zataškavanja pa i ustajale intelektualne lijenosti, čini nam se da je više od 90 posto hrvatske javnosti zaista uvjereno da je jedini problem u vezi nestalih u ratu u službenoj Srbiji, a ne i u službenoj Hrvatskoj. Tako će se mnogi čak iznenaditi podatkom još iz davne 2015. godine kada je tadašnji pomoćnik ministra za nestale u Ministarstvu branitelja Ivan Grujić rekao da se traga za ukupno 1.600 osoba s hrvatskim državljanstvom, žrtava u Domovinskom ratu u Hrvatskoj. Od toga je 930 osoba hrvatske nacionalnosti, a 680 srpske nacionalnosti. U taj popis može se dodati i 200 osoba sa srpskim državljanstvom koje su nestale na području Hrvatske. Tako je Grujić tada bio demantirao Aleksandra Vučića koji je, za boravka u Zagrebu na inauguraciji Kolinde Grabar Kitarović, rekao da se traga za više etničkih Srba nego etničkih Hrvata, žrtava rata u Hrvatskoj. 

Naravno, kasnije tri HDZ-ove vlade nikad nisu ni zucnule o tome da se traga za gotovo jednakim brojem Srba i Hrvata, hrvatskih građana. Jer to se baš i ne uklapa u „identitetsku“ koncepciju demoniziranja Srba i Srbije čak i gotovo tri desetljeća nakon završetka rata.

Ni odgovornima u Srbiji ni odgovornima u Hrvatskoj već godinama nije u interesu da otkrivaju mjesta zločina i ako za njih znaju ili mogu saznati. Ništa značajno se ne događa osim što zamjenik predsjednika hrvatske vlade Tomo Medved organizira ukope ustaša i domobrana stradalih 1945. godine - uz najviše državne počasti.

Hrvatska je prije ulaska u EU usvojila političku deklaraciju u Saboru kojom se politički obvezala na promicanje europskih vrijednosti u susjedstvu i pomaganje državama iz regije u procesu integracija u EU. A u pristupnom ugovoru s EU-om Hrvatska prihvaća reformirati sudstvo i jačati njegovu neovisnost i učinkovitost, istraživati i procesuirati ratne zločine, podsticati povratak izbjeglih, štititi nacionalne manjine, efikasno istraživati i rješavati korupciju i organizirani kriminal. 

Kad govorimo o zemljama zapadnog Balkana, dakle, i o Srbiji, nažalost nijedna od njih idućih desetak godina neće biti primljena u EU. Šok koji je izazvao ruski napad na Ukrajinu i buduća događanja koja su nepredvidiva, to će možda ipak ponešto mijenjati, ali teško. 

Kad bilo koja zemlja ucjenjuje susjednu zemlju prilikom ulaska u neku značajnu instituciju rješavanjem nekih bilateralnih problema to je u principu bijedno, jadno. Dvije zemlje mogu trajno riješiti neki međusobni problem onda kad su koliko-toliko u ravnopravnom položaju, a ne pod pritiskom i u nuždi. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/EPA/Zoltan Mathe

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"