Preda mnom je visoka staklena vaza, ili čaša, ili plitki pehar, ili lijepi prozirni lavor nalik na naopačke okrenutog labuda, onog koji stoji na kljunu i u svoje izvrnuto perje utapa nebo, plafon, žudnju, svijet bez poretka, nered u svijetu, nered na ekranu i nemir u mojim jagodicama. U tim je želeima, mnogo nade, riječju, usprkos svemu, ja u svoje pisanje polažem mnogo nade. Svaki je čin gubitnika u svojoj osi nešto veličanstveno, sama slamka ispunjena gravitacijom i padom, jednom sam vidio cestare kako buše asfalt, iz njihovog je cjevastog svrdla ispao teški sivi valjak i zakotrljao se po ljetnoj cesti. Tako je otputovao u šipražje i ja sam ga opazio i potrčao po njega, mislio sam, napunit ću njime neku rupu, neku izniklu, a pravilnu prazninu među svim tim starim i polustarim nepravilnim, malenim i velikim ambisima. Ugurat ću taj valjak u pretince, u ladice, u bisage, njime ću zakititi lakoću zraka, usporiti satove što bljeskaju ispod pazuha svih bića i svih biljaka u mome susjedstvu, na ovoj zemlji, u ovom vremenu.

Rekoh mnogo nade polažem u svoje pisanje, u tu cotavu lisicu, u slijepu svoju pticu, u ranjenu ribu, vidio sam ovog ljeta jednu kako postrance luđački pliva po dnu, repom podiže pijesak i kovitla oblake vlastite smrti, tako i ja po svemu činim dok pišem, krećem se po ranjenoj anatomiji, letim po unutrašnjoj opni tame i šepam uz one koji su potrčali i otrčali u vječnost sve sa grčem između nekoliko reduciranih osmijeha, u jednom jedinom životu, jesu li trebali učiniti više. 

Otkud ovo, što je ovo?

Ruka koja drži dugačku, tešku pušku za bizone, na jednoj uzvisini u preriji, dječak koji vježba gađanje, nišaneći sjene u dolini? Hoće li ta teška cijev slučajno opaliti i dječak će postati bjegunac pred hordom spremnom da ga objesi? Jesam li ja, vježbajući svoju ruku, u svojoj sobi, kraj one visoke, izokrenutog labuda, čaše u sličnoj opasnosti? Hoće li itko stradati u toj vježbi? Da ubijem labuda, da ga zavrtim na njegovom kljunu pa što bude, da ulijem u njega vodu, da mjerim vodoravnu narav svijeta koji me okružuje i života koji živim? Previše je, ali svejedno ću pokušati, evo podignuo sam je i njezin mi je kundak na obrazu.

Prije skoro dvadeset godina, u Parizu, u lipnju, hodam bulevarom Saint-Michel, nekakav je sajam glazbe i svakih pedesetak metara netko svira, stvara toplu buku, makar udara u lonac i šuška praznom limenkom u koju je ubacio kamenčić. Netko pjeva. To je Celeste, njezina je kosa pokošena i uznemirena noć iz ravnog i ranjivog Senegala, rodila se ovdje, malo sjevernije u dvadesetom arondismanu. Celeste pjeva i njezine teške narukvice udaraju o tanka zapešća i ja između jurećih automobila pokušavam razaznati taj zvuk, udarac srebra na mladoj, dugačkoj kosti. Na zategnutoj svijetlo smeđoj koži koja je zategnuta preko ovog dijela ulice i svakako preko mnogih godina što će proći i nabacivati po meni blato zaborava. 

Celeste i njih trojica sviraju i pjevaju između mesnice i ribarnice, na malenom proširenju uz aveniju. Stao sam i postrance gledam. U mesnici, u izlogu, naslagane jedna na drugu, valjda je dvije stotine prepelica, malenih ptica čije srce kuca kao u groznom strahu od rođenja. Držao sam ih u ruci, kao dječak na selu. Jedan od nas im je zavrtao vratom, mi smo ostali samo držali, glave okrenute ustranu. Ulovili smo bili nekakvom mrežom cijelo jato, u strnici, kasnoga ljeta, bježeći od poskoka, sigurne smrti, tako smo vjerovali. Pa smo zato ubijali. Ili nismo zato. Čovjek voli ubiti, dječak je mali čovjek koji stječe svoju važnu naviku. 

Gledao sam te sitne kosti. 

S druge strane Celeste i njih trojice bila je ribarnica i prodavači su na dva velika kamena stola iznijeli školjke i ribu, uzvisili su te dvije hrpe u pravilne piramide, ona sa školjkama bila je šarena, dagnje, kunjke, kamenice, kapesante, na drugom stolu riba, crvene trlje, gofovi, skuše, dva velika zubaca, arbuni, pokoja divna grdobina kojoj su onaj kitnjasti čuperak na glavi podignuli u zrak, kao antenu. 

I u tim ribama sitne kosti.

U školjkama sitne smrti. Velike hrpe, humci, između kojih jedna mulatkinja pjeva „Famous Blue Raincoat“ od Cohena. 

Ona se ljulja. 

Ja sam se odvojio od svojih prijatelja i sjeo na klupicu, između vaza u kojima je šikljalo nekakvo grmlje sa svijetlim, zelenim, mesnatim listovima, nisam im povjerovao i otkinuo sam grančicu da se uvjerim da nisam među plastikom. Sitne su to grančice bile, iz njih je potekla mliječ.

Šum motora, udarac narukvice, trenutak uzvišenog, čistog osjećaja sreće koji se začas razliježe po mrtvim ribama, školjkama i najviše po onim prepelicama koje leže u staklenom sarkofagu uredno podmotanih krila, nožica podvezanih konopčićem. Smeđa trakica oko sitnih kostiju, omča za dječaka koji vježba pucanje, klopka za čovjeka koji mnoge nade polaže u svoje pisanje. Neka velika, složena i neraskidiva petlja po kojoj je moguće proći samo ako se smatraš pravim strancem, iskrenim siromahom, dovoljno moćnom ludom da nasmiješ i samoga sebe u velikoj staklenoj čaši straha, u tom, rekoh, labudu što se vrti na svom kljunu, na mom radnom stolu.

Otkud ovo, što je ovo?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay