Spustio sam se na doručak, bilo je skoro deset sati, uskoro će konobarica odnijeti tacnu s kroasanima i ugasiti toster, pokupiti ostatke hrane, tek malo toga, jer u ovom se hotelu štedi, ne zbog škrtosti, nego zbog toga što je gospodin Ibrahim iz siromašne obitelji i njegov je odnos spram bilo kakvog rasipništva dobro poznat svim zaposlenicima. Njih je tek nekoliko, dosad sam vidio dvoje konobara, jednu sobaricu i jednog crvenokosog mladića koji je čuvao recepciju kad na njoj nije sjedio gospodin Ibrahim. Taj sjeverac, Belgijanac, Normandijac, taj flamanski crvenko, neki Irac u prolazu? Tko je on? Ušao sam u prazan restoran i odmah osjetio miris zagorenog sira u tosteru, ali za gladnog pjesnika to nije ružan miris, ugledao sam nekoliko kriški osušena kruha, ali za gladnog pjesnika to nije odbojan prizor, uzeo sam musavu čašu i podmetnuo je pod slavinu za razrijeđeni sok od naranče, ali za žednog pjesnika to je nektar jutra, pa sam s tacni stao skupljati ostatke salame i camemberta, iz zdjelice sam kavenom žlicom nagrebao cijelu jušnu žlicu paštete, to je za pjesnika poput mene prava nagrada. 

Bio sam sam, nitko me nije obilazio, izvana su kroz dvostruka stakla restorana u ovu kriptu ulijetali samo kuštravi zvuci sirena, promicali su, opazio sam vatrogasni kamioni. To netko pali u dvadesetom arondismanu, ne žurite, ne žurite pompiers.

A onda me je, dok sam ustajao i kretao prema jednom poklopljenom metalnom ovalu, iza uha ćušnuo Pariz i ja sam se zasramio. Što ti znaš gdje gori, tko tebe nepostojeći, ocvali trubaduru išta o tome pita, jedi i pij, ponuđen si evo, nakon što digneš poklopac, haringama! I stvarno, zapahnuo me težak miris već skoro raspadnute ribe, ležala je plavičasta i masna u tamnocrvenom umaku, izgledala je opasno, nimalo jutarnje, ali, za pjesnika poput mene bila je to pozivnica. Po prvi put u životu, ta čvrsta imenica pred mojim neustrašivim ustima. Haringa, pa tako bi trebalo nazvati ribarnicu u recimo … ulici Andrije Hebranga. Haringa, Andrije Hebranga 2. 

Kolebljivo sam izvadio dva komada na tanjur i poklopio ih tanko narezanim kruhom s čia sjemenkama, kroz rupice je probijao miris nafte i prljave brodske štive, gumenih ribarskih čizama i cigaretnog dima. Nije dobro ovoliko očajavati i osjećati ovoliko gađenje i strah pred jednostavnim doručkom, u praznom restoranu, dok se vani osovljuje dan u prijestolnici, a poneki njegov stanovnik projuri tiho na električnom romobilu držeći vrat ukočen, kao šopana patka, s jednakim bezdanom u očima. Ima nekog prezira u tom tihom kretanju, prezira prema svima nama koji ostajemo nepomični i kojima je svaki pokret ceremonijal malene buke i napora. 

Jeo sam, a znao sam da neće biti dobro. 

Pio sam puno onog lažnog soka od naranče, odlazio sam si točiti i vraćao se s dvije pune čaše, pio sam to slatko ništa, a znao sam, naravno, da neće biti dobro. Ali, što mene obavezuje da se osjećam dobro, dugujem li ja kome dobar osjećaj, bezbolnost tijela i možda tu slućenu dugotrajnost jedinog života. Ovdje na zemlji. Jer naravno o onom životu na oblacima, s anđelima i arkanđelima, tim portirima i izbacivačima na vratima rajske diskoteke (ovdje namjerno koristim taj zastarjeli izraz, jer ako je nešto staro onda je to božji dnevni boravak, dakle raj) ne treba mučiti svoje trošne ljudske misli, ne treba se ubijati unaprijed kolebanjima i nedostatkom ufanja. Ufaš li se u gospodina? 

Pitalo me kao dječaka, spremno sam odgovarao da se ufam, ufam se u gospodina. Nisam znao što ta riječ znači, nisam imao koga pitati, a u školskoj knjižnici sam radije zavirivao u zemljopisne atlase nego u raspadnuti i nedohvatljivi rječnik na najgornjoj polici, u čije je korice knjižničarka zaplela puzavac koji je rastao uznemirujuće brzo za jednu školsku knjižnicu u kojoj se sve, gle čuda, odvijalo sporo. I kad je došao domar da promijeni žarulje u dijelu knjižnice gdje je ona sjedila, trebali su proći mjeseci da ona svoje napadno srkanje kave i ispuštanje pućpurastih uzdaha pretvori u nešto očito, stavila je ruku na njegove ključeve s privjeskom crne Gospe trsatske i on ih, je li, kad je odlazio nije mogao naći, pa je stavio svoju ruku na njezinu i lagano je pritisnuo. Pritisnuo ju je, tu knjižničarku, sporo je to učinio, ali tamo se vrijeme ionako mjerilo ciklusima posudbi lektirnih romančića, ne urom ili štopericom. Pritisnuo ju je, još to čini s vremena na vrijeme kad odlazi podmazati šarke na prozoru ili izmijeniti gumice na dovodu za protočni bojler. Tad je stvar ozbiljna, dva cola, tri četvrt cola, dva pritiska, koka kola, osmijeh i brzo peglanje građanske norme. Bez pozdrava na rastanku, dvoje stranaca. Pod pritiskom. 

Imalo je to ufanje lascivni cvrkut u mojoj glavi, značilo je samo jedno, upravo ono što se dogodilo između naše knjižničarke i domara, skoro pred našim očima. Ufao sam se u gospodina da će se i meni nešto slično uskoro dogoditi. Da ću staviti ruku preko neke ruke koja je poklopila ključeve, koja drži sjenu nad vratima kroz koja moram proći, o gospodine. 

Tako sam se i sad ufao da mi ova haringa i sok neće nauditi. Zato sam malo svoje sudbine položio u onaj kruh s čija sjemenkama. I znao sam da gubim. I zato sam se stao ufati u misao o čaši crnoga vina. Pa sam ustao i obišao blagovaonicu tražeći kakvu tamnu bocu s lijepom naljepnicom. I našao sam, iza čaša, na polici, visoku bocu crnog vina, uz nju je zgodno odložen i vadičep. Otišao sam do svoga stola, sjeo i otvorio vino, ulio ga u visoku čašu za vodu i povukao snažan gutljaj, pa drugi. 

Vino je bilo toplo i gusto. Začas je otjeralo one mirise nafte, brodskih štiva i gumenih čizama, tad je netko ušao u prostoriju. Toliko sam se zbunio da nisam ni pozdravio. Podigao sam čašu i rekao salut. Čovjek koji mi se približavao imao je na sebi bijelu majicu, maramom ovijenu kosu, sijedu bradu, pepito kuharske hlače preko kojih je zavezao prljavu pregaču. hodao je sporo, smiješio se, kratke korake je činio, skoro ne odižući stopala od poda. Na nogama crne, masnoćom poštrapane i raspadnute tenisice, vidjele su se bijele čarape, je li Nike?, neki model od prije deset godina, tako mi se učinilo. 

Dobro jutro, ja sam kuhar, Marcel, je li vam ukusna hrana?

O, jako, i vino je dobro, popijte sa mnom, molim vas … rukom sam ga pozvao, brzo odmaknuo stolicu i preko dopola pojedenih haringa stavio salvetu, da ne smrde i da ih ne gledam. Sjeo je i ja sam mu natočio vino, podigao je čašu i dok ju je prinosio ustima pogledao me kroz vrlo gusti talog svojih očiju. 

Salut, šapnuo je. 

Marcel je bio jako umoran čovjek i jako tužan, njegova su se ramena spustila na kukove, kukovi su spuznuli na gležnjeve, gležnjevi su se rasuli u brašno što se polijepilo po raspadnutim crnim tenisicama kroz čije su rupe zijevale bijele čarape. Osjetio sam ovog čovjeka kao bol u prsima, tako me je Avdo bio udario plosnatim kamenom posred prsa dok smo se kao dječaci igrali Drugog svjetskog rata. Avdo je uzeo kamenu ploču i zaneseno me punom snagom pogodio u prsa. Bila je to ručna granata koja se baca na neprijatelja. Neobično je što sam ja bio u istoj jedinici s njim, tada smo napadali izmišljene neprijatelje, Nijemci su se skrili u grmu kraj ceste i taj smo grm zasipali kamenjem, granatama i mecima, točnije šljunkom što smo ga u džepovima donijeli s nekog od gradilišta. Avdo se zanio, granata mu je, rekli bismo, eksplodirala u rovu. Kasnije će on poginuti, ja ću čekati u fakultetskoj kantini da sve to prođe. Čovjek koji je petnaest godina kasnije zemlju poveo u rat, morao je znati da na mene ne može računati, nisam ja niti na one Nijemce baš ozbiljno pucao, bacao sam kamenčiće oko grma, bio sam tamo s njima, tim dječacima, da ne budem u kući sam i da ne razmišljam o smrti, siromaštvu, smrti siromaštva i siromaškoj smrti. 

I sahrani. U tebe se ufam o, gospodine.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay