Svatko bi se trebao razotkriti. Objasniti ljudima zašto piše. Jer jedino je ta rabota, to objašnjavanje uzaludnije od pisanja samog, uzaludnije čak i od života. Ja, recimo, pišem kako bih uvrijedio popove, ali popovi ne čitaju ono što pišem. Pišem kako bih uvrijedio čak i one koji me vole, ali ni to mi ne polazi za rukom.

„Sve je to fikcija, samo nas zajebavaš“, tako mi govore. Oni koji mi vjeruju neke od uvreda koje sam smislio smatraju parolama. A ja pišem kako bih objasnio bogorodicu. Priležno bilježim sve što moj oštećeni mozak spozna i pošaljem to na mnoge adrese, ali nitko mi se nikad ne javi i ne kaže: „hej, odlično je bilo ono o bogorodici“!

Uostalom, pišem iz istog razloga zbog kojeg pijem. Nešto čovjek mora raditi. Negdje se nešto zanimljivo mora ukazati. Pišem zato što patim od sindroma Petra Pana. Igram se na livadi, zagađujem javni prostor. I uporno pokušavam uvrijediti popove ili ministre ili objasniti bogorodicu, ali nitko me ne shvata, a ministre je nemoguće uvrijediti, njihova su uvjerenja, kao uostalom i moja, običan paravan. Kod njih su uvjerenja paravan za nekakvu svinjariju ili pokolj, u mom slučaju, ono što podvaljujem pod svoja uvjerenja jeste paravan za beskonačni, osjećaj dosade.

Svijet je gnjavatorsko mjesto. Ne možeš se s mirom ni probuditi. S neba padaju ministri ustaše. Oblačno je dakle i ubitačno dosadno. Nemam ambiciju smaknuti ministra ustašu. Ja sam naviknut, budući nisam musliman - kao što nisam ni bilo što drugo pa čak ni peder iako bih to ponekad volio biti samo da idem na živce onima koji se boje pedera u sebi pa žele da ubijaju i kolju kako bi stali na kraj, podvukli crtu pod vlastiti strah - da se svinjama hranim a ne da meditiram o blatu u kojem se valjaju.

O, moja želja da dvosmislene poruke koje pišem uznemire bilo koga uostalom je uzaludna u ovakvom svijetu. Život bi trebao biti nekako drugačije organiziran. Ovo nitko nije htio. Trebalo bi sve legalizirati, sve osim ubojstva, osim ugrožavanja tuđeg fizičkog integriteta na bilo koji način. Trebalo bi prodavati heroin u samouslugama, marihuana bi trebala rasti u javnim parkovima, politici treba vratiti maštu, ljudima uopće nedostaje imaginacije, a svijet je kupleraj kojim upravlja strah i sve što treba je izuzeti ga, odstraniti strah, ali što bi onda činili ljudi koji vole biti važni i uvažavani, koji drže do ugleda usred kupleraja na koji netko svakih par minuta baci bombu ili ga preore tenkom ili zakolje nožem kojim ministri oštre olovke kupljene na skladištu propale tvornice.

Marširaju ministri uspravljene glave, ugledni, važni, marširaju glupi kao ideja o javnom ugledu, marširaju kao popovi, marširaju kao riječi, kao uvrijede, kao borba za prava, kao moj nedostatak intelektualne ambicije, kao moja mladost ravno u dupe smrti.

Pišem jer se plašim za svoga psa, jer mi je veterinar na potpis dao list kojim se niječe njegova odgovornost za eventualne komplikacije koje bi mogle nastati prigodom nečega što bi trebao biti rutinski zahvat.

Pišem kako bih uvrijedio popove, kako bih poslao ministre u tri krasne pičke materine, kako bih spoznao bogorodicu, kako bih vjerovao u Boga jer moj pas zaslužuje vječni život. Za ljude me danas nije briga.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay