Ima li vam smisla urlikati "Za dom" i gledati ga kako putuje do ušiju vladajućih u svečanoj tribini na utakmici s Izraelom, kad je potpredsjednik Sabora Ivan Tepeš? Ima li vam koristi od toga da Šimuniću odgovarate sa „Spremni!“, ako je desna intelektualna krema predlagala da se ozakoni uporaba ove kratice u hrvatskim oružanim snagama, dok je rodonačelnik ideje postao kandidat za ministra u vladi? Zbog čega, uostalom, evocirati sjećanja na kvislinšku tvorevinu, kad HNS, predstavljajući historijski popis „hrvatskih reprezentativaca“ koji su u jednoj utakmici postigli tri gola, na službenom profilu uvrštava i igrače iz NDH, završavajući rečenicu s hashtagom #budiponosan? Ima li više praktičnog opravdanja za stadionsko širenje govora mržnje u trenutku kad ukidaju satiričnu emisiju na HRT-u jer "širi govor mržnje", dok se u emisijama patriotskih „satiričara“ mržnja govori bez navodnih znakova, u društvu prvaka hrvatske izvršne politike?

“Nikad ti neću oprostiti, državo, što si mene i još 68.000 ljudi otjerala iz ove zemlje”, piše na društvenim mrežama popularna spisateljica Marina Radoš. Taj njezin post, kao i nekolicina drugih, maksimalno je odjeknuo i imao uspjeha, što se kaže “u regiji”. Neka, aferim, dobro je kad mladi ljudi misle svojom glavom, a mlada Duvanjka je baš takva: objavila je roman, piše blogove, radi na sebi. Ali, eto, kao i deseci tisuća mladih, neće ostati u BiH, nego će potražiti mjesto pod suncem, na početku za nekim šankom i konobarskim novčanikom u Njemačkoj, a onda dalje kroz život. I ponekad sanjati kako bi bilo da je ostala doma. No, poslovično skeptičan kakav jesam, ja, nekako, sumnjam da znam ko je pravi krivac zbog toga što su Marina i još 68.000 njenih vršnjaka samo za 2015. godinu izvadili kartu u jednom pravcu.

“Lako je tebi”, kaže mi onomad prijatelj u kavani, “ti imaš rezervnu domovinu.” Ova konstatacija, tako često upućivana sarajevskim Srbima i Hrvatima, nekad me je izluđivala, a danas je doživljavam kao dio svog političkog usuda. Ona je istodobno i iskaz bošnjačkog nacionalizma, jer sve što se ne može reći službenom Beogradu i Zagrebu, biva adresirano na naša krhka pleća. Koncem prošle godine u Hamburgu sam sreo Seida Memića Vajtu, nekadašnju megazvijezdu jugoslavenske popularne muzike. Dugo smo uz jaku bosansku šljivovicu u njegovu stanu razgovarali o lanjskim snjegovima, o Sarajevu, o djevojkama naše mladosti, o neostvarenim planovima i snovima. Sejo je već državljanin Njemačke, a na pitanje o povratku kaže “moj prah bit će rasut po Labi”. Pričamo o herojima i žrtvama tranzicije, a on kaže: “Ja sam u rat ušao s mercedesom, a iz rata izišao na biciklu i nije mi ni malo zbog toga žao. Zapiši ovo”.

Svijet je gnjavatorsko mjesto. Ne možeš se s mirom ni probuditi. S neba padaju ministri ustaše. Oblačno je dakle i ubitačno dosadno. Nemam ambiciju smaknuti ministra ustašu. Ja sam naviknut, budući nisam musliman - kao što nisam ni bilo što drugo pa čak ni peder iako bih to ponekad volio biti samo da idem na živce onima koji se boje pedera u sebi pa žele da ubijaju i kolju kako bi stali na kraj, podvukli crtu pod vlastiti strah - da se svinjama hranim a ne da meditiram o blatu u kojem se valjaju. O, moja želja da dvosmislene poruke koje pišem uznemire bilo koga uostalom je uzaludna u ovakvom svijetu. Pišem kako bih uvrijedio popove, kako bih poslao ministre u tri krasne pičke materine, kako bih spoznao bogorodicu, kako bih vjerovao u Boga jer moj pas zaslužuje vječni život. Za ljude me danas nije briga.

Ovako, da se nešto razumijemo: nisam od onih koji vole da komšiji crkne krava. I danas znam napamet sastav “Ćirinih sinova”, koji su 1982. godine nakon frtalj stoljeća uzeli titulu prvaka Jugoslavije (najdraži od njih mi je bio i ostao Cico Kranjčar), simpatisao sam Dinamo i u trenucima kad ga je Mamić baš seljački jahao. Hajduk manje, jer je bio prva stanica “Veležovih” igrača na putu u svijet, Cibonine glavne utakmice znam napamet, pokojnog trenera Velimira Kljaića Kljuna smatram i danas velikim čovjekom, a poslije Ivice Osima, najdraži mi je sportski filozof i u dubokoj starosti zaigrani Vlado Stenzel. Dakle, nema govora o mržnji i nepoznavanju: znam i petnaestak igrača Concordije i Građanskog prije Drugog svjetskog rata, dakle nisam ja sebe na ulici našao – i navijao sam za hrvatske ekipe kad god se to moglo.

Ivo Banac natječe se sa samim sobom u tome kojeg će tjedna više spustiti vlastite intelektualne i profesionalne kriterije, da bi dokazao vlastitu pravovjernost novoj vlasti, odanost zadanim ciljevima i spremnost da podmetne leđa kako bi se ti ciljevi ispunili. Na nekoj adekvatnoj funkciji naravno. S obzirom da Banac uvijek uspijeva iznova iznenaditi besprizornošću vlastitih tvrdnji i da je proteklih dana to napravio u dva navrata reakcija se nameće kao nužnost. Dakle, nakon što je u emisiji „Treća runda“ zaključio kako je i fašizam u teoriji zamišljen dobro, Banac je u svojoj redovitoj kolumni u Jutarnjem listu manje-više kompletnu kulturnu i intelektualnu scenu prozvao za profiterstvo, svjesno zaobišao prave razloge pobune protiv novog ministra kulture, falsificirao samog Hasanbegovića i na kraju cinično falsificirao činjenice koje mu očito smetaju.

Autor i voditelj Bujice je također otišao u mainstream, tako što je njegova uređivačka postala Karamarkova državna politika, a Karamarkova državna Bujančeva ulična falanga. Sve je, dakle, evidentnije da je emisija koja po stilu asocira na blago razvodnjene standarde lista Der Sturmer, iz ekstremističke margine gurnuta u ideološki centar. Odnosno: zahvaljujući ideološkim stremljenjima Domoljubne koalicije, centar je gurnut u naramak Bujančev. Budući da je, dakle, Karamarko preuzeo Bujicu, bilo je za očekivati da će Bujanec preuzeti ulicu, i osigurati postojanost omjera u toj interpersonalnoj radikalnosti. Ne čudi, stoga, da je nekidan predvodio tisuće nabrijanih bukača do Agencije za elektroničke medije; on to sasvim doslovno ostvaruje HDZ-ova predizborna obećanja o novoj kulturnoj i medijskoj politici, sukladno Karamarkovom shvaćanju "marša kroz institucije".

Televizija se pretvorila u arenu gdje se okorjele prostitutke nesmiljeno glože oko nacionalnih prava. Izabrani narodni predstavnici svoje nagomilano bogatstvo pokušavaju obraniti šovinizmom koji raspiruju, utirući tako put prema novome ratu. Nakon toga nesmiljeno se prenose mise, dove i liturgije – nikad se više nije govorilo o Bogu, a nikad se manje nisu poštivale njegove zapovijedi. U tišini oko nas niču novi gradovi i trgovački centri, podignuti novcem donesenim sa bliskog ili dalekog Istoka. Sociolozi upozoravaju da se lagano mijenja slika našeg društva - europsku običajnost i kulturu istiskuje nova, uvezena iz dalekih azijskih pustinja. Gasi se galaksija knjige, Gutenberg ovdje polako biva ugušen ogromnim nanosima realitija, turskih sapunica i igrokaza u kojima vlada opačina, skarednost i plošnost. Nikad se više nije tiskalo, a manje čitalo. Tja, kakve knjige! Oni koji su čitali knjige danas kopaju po kontejnerima za smeće!

U Bosni i Hercegovini rođen je anti-model, dosad, vjerovatno, neviđen u evropskoj historiji: državno se prodaje kao privatno, a opće se pretvara u državno. Gdje zamišljena država nije građanin, nego – oligarh. Ili njegova supruga. Ili njihova uža rodbina. Za to vrijeme, evropski činovnici ponavljaju kako se BiH vratila na evropski put, dok oko grada niču naselja i resorti, plaćeni arapskim novcima. Kakav paradoks: poljubac istočnjačkog modela porodične vlasti i globalizacijskog modela prodaj-sve-što-se-može-najbrže-što- možeš kod nas se desio na najočigledniji način. Što bi rekla jedna stara, predratna turistička reklama, koju je napisao vječiti dječak Saša Lošić – Loša: neka ljubi se Istok i Zapad. Sve uz blagoslov Zapada, i uz halal Istoka. I da, uz demokratsku legitimaciju.

U izobilju dokazivanja ko je veći vernik, bilo je svakojakih remek-dela. Tako se odbornica Pokreta socijalista (strančica opskurnog Aleksandra Vulina) u Skupštini grada Subotice na Fejsbuku podičila božićnom fotografijom kako nišani sa lovačkom dvocevkom u rukama, i to u gusto naseljenom delu grada. Hit na Fejsbuku postala je ipak ekipa Mesnog odbora Vučićeve Srpske napredne stranke iz jednog novosadskog naselja. Oni su bili toliko ingenizoni da su na svoju stranicu na Fejsbuku okačili sopstvene fotografije na Fruškoj gori: pored mladog hrasta, pa potom kako su isekli taj hrast i od njegovog lišća i grančica napravili badnjake. Fruška gora je, inače, Nacionalni park, a tim hrastovima je potrebno dvanaest godina da počnu da donose plodove i šumari se iz petnih žila trude da ih zaštite.