Ovako, da se nešto razumijemo: nisam od onih koji vole da komšiji crkne krava. I danas znam napamet sastav “Ćirinih sinova”, koji su 1982. godine nakon frtalj stoljeća uzeli titulu prvaka Jugoslavije (najdraži od njih mi je bio i ostao Cico Kranjčar), simpatisao sam Dinamo i u trenucima kad ga je Mamić baš seljački jahao. Hajduk manje, jer je bio prva stanica “Veležovih” igrača na putu u svijet, Cibonine glavne utakmice znam napamet, pokojnog trenera Velimira Kljaića Kljuna smatram i danas velikim čovjekom, a poslije Ivice Osima, najdraži mi je sportski filozof i u dubokoj starosti zaigrani Vlado Stenzel.

Dakle, nema govora o mržnji i nepoznavanju: znam i petnaestak igrača Concordije i Građanskog prije Drugog svjetskog rata, dakle nisam ja sebe na ulici našao – i navijao sam za hrvatske ekipe kad god se to moglo. Istina, tu i tamo bih malo ohladio, kad bih čuo da je Davor Šuker otišao na grob Neumrlog (kako Poglavnika zovu samo istinski poštovaoci), ili vidio da Joe Šimunić desnom rukom pokazuje, što kažu u Srednjoj Bosni, “kol’ki su kuruzi narasli.”

Sve u svemu, uredno sam pratio, na dnevnoj bazi, dvije grupe događaja: ono što se događalo nakon izbora i tokom formiranja hrvatske Vlade i Evropsko prvenstvo u rukometu. Što se Vlade tiče, nemam vam šta govoriti, znate taj jad bolje od mene, a i zauzet sam svojom “mukom”. Kod nas, naime, kao onomad kod vas Sanadera, počelo hapsiti nešto krupnije zvjerke (predsjednika Saveza za bolju budućnost BiH, ratnog tajkuna Fahrudina Radončića, pritvorilo najmanje mjesec, a Bakira Izetbegovića, člana kolektivnog Predsjedništva vodilo na saslušanje) pa se malo, da izvinete, smijem, a malo mi žao što akcija nije šira da pokupi još jedno desetak glava po čitavoj BiH, pa da se u javnom sektoru, i životu, općenito, što se kaže lakše, diše.

Kod nas, kao onomad kod vas Sanadera, počelo hapsiti nešto krupnije zvjerke kao što je Fahrudin Radončić (FOTO: Hina)

Mislim, najgori su “naši.” I kod vas, gdje su ministri Mijo Crnoja i Zlatko Hasanbegović zacrnili što se dalo, pa se sad treba izvinjavati, prvo što borački ministar nema odgovarajuću adresu nego se za olakšice švercuje po Samoboru, i drugo što je „ustaša za budućnost“, Hasanbegović, već narogušio pola Evrope na Hrvatsku svojim bleiburgovanjem i trabunjanjem protiv antifašizma. Sad bi mi trebalo biti teško: privatno, jer se većina moje raje u Hrvatskoj odmah sama svrstala u registar izdajnika. Tako bi, negdje, bilo i sa mnom, jer što bi rekla stara krilatica KUD Idijoti – tud i ja. Ništa zato, bili su, da se ne lažemo, tamo svrstani i prije, i znaće se braniti, kroz svašta su oni prošli.

Drugo, trebalo bi mi biti teško i zbog toga što je Hasanbegović, za kojeg kolege povjesničari kažu da je vrlo odgovoran znanstvenik, kao neko s bošnjačkim backgroundom ispao glup (podmetnuto kukavičije jaje). Baš kao i purgerbalije iz onoga vremena, koje danas tako gorljivo brani, ali nisam, to ste shvatili, stručnjak za nacionalno jedinstvo, niti imam ikakvih emocija prema takvim oblicima udruživanja. Zaboli me, dakle. Nadam se da će građanske inicijative, nakon smjene jednog ministra, razriješiti i zagovornika rehabilitacije SS - jedinica i da Hrvatska neće zadesniti kao u Tuđmanovo vrijeme. Jer ni izborni rezultati ne pokazuju da HDZ baš tako može kandžijati. Da reknemo po hercegovački. Kad su već “naši” najgori.

E, tako, s politikom kako se može i mora, a s nekim drugim stvarima, bome, valja oprezno. Recimo, s rukometom: dakle, jedna od najdražih postjugoslavenskih ekipa bila mi je ona rukometna reprezentacija iz prve decenije dvijehiljaditih – Vlado Šola, Ivano Balić, Pero Metličić, Mirza Džomba… Sve “lik” do lika, pravi carevi, tu vidiš da nema foliranja, i da kad igraju, igraju i lijepo, i srcem, i za publiku. I tu nema dalje. Istinabog, ona ekipa pokojnog Kljuna iz Atlante bi mogla biti nešto jača po sastavu – ko zna koja bi generacija pobijedila da su se mogle sudariti u nekoj zamišljenoj ‘idealnoj’ utakmici – ali ovi “Červarovi” su stvarno imali nešto čudesno. Reklo bi se, duhovitije i lakše u odnosu na prethodnike. Obje su generacije imale po genija – “stariji” Smajlagića, a “noviji”, naravno, Ivana – ali je možda i vrijeme ono što presuđuje kad su te stvari u pitanju. Oni iz Atlante su igrali u ratu i poraću, cijelo okruženje i kontekst bili su grublji i naoštreniji. Za ove mlađe, koji su osvojili svjetsko zlato 2003. godine i olimpijsko godinu kasnije “radilo” je vrijeme, i bilo ih je lakše, barem iz ove perspektive, pratiti i voljeti.

Obje su generacije imale po genija – “stariji” Smajlagića, a “noviji” Ivana (FOTO: Hina)

Zato je, stvarno, bila monthypythonovska sreća gledati izbornika Željka Babića kako na pitanja o utakmica odgovara u ključu kombinacije vjerske zanesenosti i znakovlja. Dotle da bi ga se moglo upitati -“majstore, na čemu si?” – da stvar nije tako ozbiljno uzela maha. Jer, o “ispunjenju proročanstava” i “prijatelju Isusu”, medicina, bi, zasigurno imala šta reći. Ali, ovako, s laičke strane, u religijskom, i sa zaljubljeničke strane u rukometnom smislu, moguće je da bi Isus, spasitelj i otkupitelj, za kojeg Babić tvrdi da mu je prijatelj, pravedno i istinito govorio o onome što se na terenu dešavalo. Kad već izbornik ne može. A ni novinari.

“Sljedbo moja. Zašto niste nakon što vas je odveo u polufinale, Stevanovića ostavili na golu, nego postavili Alilovića za kojeg je još Lino govorio da nije pobjednik. Kako kaže zapovijest: ne prezri drugoga golmana. Drugo, bez krila se ne leti. Igrali ste najbolje kad su stvari rješavali Štrlek, Čupić i Horvat. Zašto si onda protiv Španjolske ostavio bekove da sami igraju? I da ne odigraju ni jednu duplu loptu, nego da ‘trpaju’ na pivota? Sinovi moji, Kopljar jeste koplje visoko 2.10 i ljevak, ali njegova kultura igre nije kao Duvnjakova i Sliškovićeva, on kad 'zakoči', stane cijela desna strana u napadu i lopta ne dolazi do krila. I još nešto: svi su shvatili da u zadnjih pet minuta sve lopte, makar i podsvjesno idu Duletu. Onda mu stavljaju po dvojicu i on se ne može ni pomaknuti. Tako se ne postaje zlatni.”

Eto, sve mislim da bi Isus nekako tako govorio, on je bio prijatelj svih i znao je sve. Ali, ni bronci ne fali ništa. A nije zlato ni sve što sija. Čak ni kad se tako zove.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina