Za opisati ili, ne daj bože (pokušati) objasniti današnje Sarajevo, i političke turbulencije u njemu, valja prizvati u sjećanje sve ono što znate, ili ste možda znali, i onda – sve zaboraviti. Osim, možda, nekih detalja, iz povijesti i one Andrićeve – “ne zaboravite, to je zemlja u kojoj je u svakom trenutku, sve moguće“. I u kojoj se, svakoj mogućnosti ostavlja da se ne može desiti. Rasprodaje se državna imovina, državni službenici se postavljaju mimo svakih zakonskih procedura, a kad zakoni ne odgovaraju anarhiji, onda se preko noći mijenjaju.

To zaustavljeno vrijeme, stajaća anarhija, utjelotvorena u koaliciji dojučerašnjih smrtnih neprijatelja – Stranke Demokratske Akcije Bakira Izetbegovića i Saveza za bolju budućnost Fahrudina Radončića - ovih je dana kulminiralo pričom o ukidanju takozvane Državne bolnice. Nekadašnja vojna, u samom centru grada, nadomak Marijin Dvora je tokom opsade postala jedan od onih toponima koji nadilaze svoju osnovnu namjenu.

Simbol otpora, kojem su injekcije u vidu materijalne i stručne pomoći, u prvo, ratno vrijeme davali Francuzi, u narodu je dobila ime “francuska”. Nakon rata, kompletno je bila obnovljena donacijom Grčke. Malo pomalo, ljudi su je počeli zvati “državna”. Rijedak je to slučaj: u državi u kojoj je toliko malo državnog, i koja sama sebe pljačka, narod, ipak, izabere stvari kojima daje viši status. Naivan neki svijet, ti Bosanci.

Rijedak je to slučaj: u državi u kojoj je toliko malo državnog, i koja sama sebe pljačka, narod, ipak, izabere stvari kojima daje viši status. Naivan neki svijet, ti Bosanci. (FOTO: Ivan Katavić/RSE)

Današnje zvanično ime Opća bolnica prim. dr. Abdulah Nakaš dobila je nakon smrti legendarnog hirurga A. Nakaša (1944. – 2005.), šefa hirurških disciplina u toj bolnici. Abdulah je bio jedno od onih lica čiju zasluženu ratnu slavu nisu potamnjele ni postratne, depresivne i sive godine, pa ni njegovo političko djelovanje, u kojem je bio zastupnik Stranke Demokratske Akcije u Federalnom i Državnom parlamentu. U svim tim godinama, posao direktora bolnice je obavljao njegov brat, dr. Bakir Nakaš, blaža, politički više lijeva, menadžerski sposobnija i socijalno plauzibilnija verzija velikog, hemingwayskog brata. Zdravstvo i građevinarstvo bile su grane kojima je carovala korupcija, ali su Nakaševi svojom mudrošću, sposobnošću i ratom zarađenim kredibilitetom uspješno držali i svoja imena i imidž bolnice izvan njezinog domašaja.

O ukidanju, odnosno pripajanju ove bolnice Univerzitetskom centru na Koševu, počelo se šuškati prije skoro tri godine, kad je Bakir Nakaš smijenjen sa mjesta direktora, i kad je, nakon klasične političke igranke na to mjesto dovedena Sebija Izetbegović, supruga člana Predsjedništva Bakira. Pripremanje “terena” išlo je perfidno, krenulo se s pričama “kako nema para za vojnu bolnicu“ i “kako ona ne može adekvatno primati pacijente”. U međuvremenu, izigran je cijeli set zakona i propisa kako bi se izvršilo političko postavljanje Sebije Izetbegović na mjesto direktorice veće, koševske bolnice, koja ime Univerzitetski klinički centar, nosi isključivo zahvaljujući činjenici da Sarajevo ima jedan medicinski fakultet, i da je on, sui generis, povezan s bolnicom čiju je glavninu sagradila još Austro-Ugarska. Slijedom preuzimanja zatečenog, Porodici je izgledalo sasvim prirodno da zavlada najvećom bolnicom i u skladu sa njihovim ekonomskim planom razvoja, rasprodaju (uglavnom Arapima i Turcima) atraktivne lokacije, uz, naravno, procenat.

Porodici je izgledalo sasvim prirodno da zavlada najvećom bolnicom i u skladu sa njihovim ekonomskim planom razvoja, rasprodaju atraktivne lokacije (FOTO: depo.ba)

Tako je rođen anti-model dosad, vjerovatno, neviđen u evropskoj historiji: državno se prodaje kao privatno, a opće se pretvara u državno. Gdje zamišljena država nije građanin, nego – oligarh. Ili njegova supruga. Ili njihova uža rodbina. Za to vrijeme, evropski činovnici ponavljaju kako se BiH vratila na evropski put, dok oko grada niču naselja i resorti, plaćeni arapskim novcima. Kakav paradoks: poljubac istočnjačkog modela porodične vlasti i globalizacijskog modela prodaj-sve-što-se-može-najbrže-što-možeš kod nas se desio na najočigledniji način. Što bi rekla jedna stara, predratna turistička reklama, koju je napisao vječiti dječak Saša Lošić – Loša: neka ljubi se Istok i Zapad.

U tom poljupcu se guši Bosna i Hercegovina, u kojoj atmosfera naježenosti svakodnevnice podsjeća na očekivanje raspada vlasti koja nikako da ode. A koja se ponaša tako da u svakom trenutku ima spremljene kofere da zbriše u nepoznatom pravcu. Samo kad bi bilo ikakvog pravnog, ili građanskog okvira da pokrene lavinu koja bi kriminalce stavila iza rešetaka, umjesto da ih nagrađuje ministarskim i predsjedničkim foteljama.

Ali, to se, barem prema onome što sada gledamo neće dogoditi: da bi se bilo šta pokrenulo, mora postojati minimum svijesti o tome da se već odavno dotaklo dno. Dno sa kojeg, kao morskom kočom, ono malo preostalog kupe oni koji su naše pretvorili u moje.

Uz blagoslov Zapada, i uz halal Istoka.

I da, uz demokratsku legitimaciju.

*halal – riječ koja označava čiste i dozvoljene stvari prema islamskom vjerozakonu

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Panoramio/iznogud