Zapalo me da iz Sarajeva, a zarad jeftinije avionske karte putujem preko Beograda u Zagreb. E, neće li gospodar neba i monopoli nacionalnih kompanija uvesti stalne letove low-cost kompanija, pa da se praksa posjećivanja dragih lica uspostavi kao trajna kategorija. Kad mi je, recimo, do čavrljanja ni o čemu s Pavom (a sve mi je češće do toga), da lijepo sjednem u zrakoplov za 40 eura i odem da ga vidim u Zagreb, i vratim se isti dan. Čekaju se avioni, kupuje se u (precijenjenim) free-shopovima, pozdravljaju se stjuardese, kao da se nikada nije ratovalo, ni svađalo. Kako je veliki svijet u velikom deveru oko izbjeglica, Merkelove, Trumpa i eura, nama ovdašnjima kao da su ostali naši mali problemi, male sudbine. Mali fašizmi. Mi smo mali i mrzimo sve što je malo, davno je zapisao veliki Miroslav Krleža. 

Dok preglasan tip s džemperom utrpanim u trenerku – što je među svim narodima skoro siguran indikativ da se radi o osobi suženih intelektualnih dosega – objašnjava kako je “ludo vozio po snegu”, mislim o tome šta bi stvarno značilo da se život normalizovao. Bi li to bila neka tačka u kojoj ne bih više morao pokazivati svoj pasoš gdje god krenem, a dočeka me u najboljem slučaju hladan, a u većini prezriv pogled službenog lica koje izgleda kao da bi me nešto pitalo, dok između nas stoji stakleni zid.

On, obično, vidi da me nema šta pitati, ja da mu nemam šta za reći i tako šutke, traju ta putovanja, u kojima je sve više sjećanja, a sve manje razgovora, jer smo se modernizovali pa umjesto onoga – “a dokle vi putujete”, imamo selfije, facebooke i ostale (ne)društvene mreže. Zašutjeli smo, oko mene je tridesetak ljudi, svi imamo tablete, kompjutere i telefone, dvoje čitaju novine, a dvoje spavaju. Tabla s bijelim natpisom na crvenoj ploči Departures, je kao nekakva ploča s koje čitamo zapovijesti, ili ploča na kladionici s koje sve očajniji narod pokušava ubrati dobitak koji će ga kutarisati bijede.

Jedina konstanta naših života u posljednjih četvrt stoljeća (FOTO: pixabay)

Odlasci. Čini se da je to jedina konstanta naših života u posljednjih četvrt stoljeća. Prvo predratni u kojima su oni pametniji osjećajući katastrofu otišli negdje na sigurno, onda ratni u kojima ste svaki dan mogli sahraniti nekoga bliskog ili čuti da je poginuo, do onih poslijeratnih u kojima su ljudi, deziluzionirani odlazili jer se više, jednostavno, nije moglo. I ne može se. Živjeti.

68.000 Marina koje se neće vratiti

“Nikad ti neću oprostiti, državo, što si mene i još 68.000 ljudi otjerala iz ove zemlje”, piše na društvenim mrežama popularna spisateljica Marina Radoš. Taj njezin post, kao i nekolicina drugih, maksimalno je odjeknuo i imao uspjeha, što se kaže “u regiji”. Neka, aferim, dobro je kad mladi ljudi misle svojom glavom, a mlada Duvanjka je baš takva: objavila je roman, piše blogove, radi na sebi. Ali, eto, kao i deseci tisuća mladih, neće ostati u BiH, nego će potražiti mjesto pod suncem, na početku za nekim šankom i konobarskim novčanikom u Njemačkoj, a onda dalje kroz život. I ponekad sanjati kako bi bilo da je ostala doma. 

No, poslovično skeptičan kakav jesam, ja, nekako, sumnjam da znam ko je pravi krivac zbog toga što su Marina i još 68.000 njenih vršnjaka samo za 2015. godinu izvadili kartu u jednom pravcu. Bilo bi prejednostavno reći da je to država, koja postoji, praktično, samo na papiru – jer Bosna i Hercegovina je, upravo to – stvorena da između evropskog juga i istoka stoji kao neka vrsta problema koji je uvijek moguće aktivirati. Svojevrsno ostrvo sa kojeg odlazi svako ko može, i ostavlja ga da bi ga s pučine još jednom pogledao. Marinu, i tisuće hiljada Marina, u bukvalnom smislu nije otjerala država, nego sprega religije i politike, svojevrsno spajanje crkve i države, koje se u Bosni i Hercegovini dogodilo kao odgovor na kraj 20. stoljeća. 

Sumnjam da znam ko je pravi krivac zbog toga što su Marina Radoš i još 68.000 njenih vršnjaka samo za 2015. godinu izvadili kartu u jednom pravcu (FOTO: Facebook/MarinaRados)

“Znaš, ispada da je dobro što se rat dogodio 1992. godine”, veli prijatelj briljantan analitičar i poznavalac prilika, bivši novinar, a danas odvjetnik.

“Da su u ovom trenutku u kojem je svijet suočen sa Sirijom, krizom izbjeglica, Trumpom, i ksenofobijom, Mladićevi tenkovi iznad Sarajeva, svi bi lagano okrenuli glavu, i nikom ne bi palo na pamet da zaštiti nekakve muslimane, ma kakvi oni bili”, analizira on. I vjerojatno ima pravo: u današnjem svijetu za ovakav model ne bi bilo mjesta – pitanje je da li ga je bilo i onda – ali je američka administracija imala silu da to provede, i stala iza toga. A zapravo je pravo pitanje – iza čega? 

Ono što imamo danas opustjela je zemlja isparčana do paroksizma, nekakva čudna kombinacija ostataka starog i nametanja novog. Gdje su oni koji su se trebali okrenuti svojoj pastvi, oni koji su vjernicima trebali ukazati na, kako se tvrdi, temeljne principe religije, umjesto da su sačuvali pastvu i bili s njom, učinili sve da se privuku neodgovornoj, bahatoj i primitivnoj vlasti, koja i istjeruje ljude iz BiH. Paradoksalno, ali i to je Bosna i Hercegovina: umjesto da okupljaju svoje vjernike, vjerske zajednice se bave politikom, i, rekosmo, smanjuju obim onih od kojih potencijalno treba da žive. Jer, pastva znači dijeljenje sudbine i nesigurnost, a vlast je, ipak, opipljiva i lukrativna.

Paradžemati kruže paraSarajevom

I, dakle, je li pismo kardinala Vinka Puljića srpskom patrijarhu Irineju u kojem ga upozorava da je Srpska pravoslavna crkva svojom politikom stala na stranu genocida i protjerivanja i time izdala neke od osnovnih principa kršćanstva – od povijesnog značaja?! Tako me, naime, ubjeđuje jedan svećenik, inače važan pripadnik društva i franjevačkog reda, čije misli o pomirenju izrazito poštujem. Ili je kardinal, naprosto, shvatio koliki je udio crkve – i ostalih vjerskih zajednica – u tome da 68.000 Marina neće ostati na otoku (ne)sreće na kojem stoje tri palme, kao zalog da će BiH (p)ostati država kojom upravljaju te iste zajednice. 

To što je Puljić iskoračio prvi, vjerovatno i na fonu susreta Pape Franje i patrijarha Kirila u Havani, može govoriti o svijesti Katoličke crkve koju sadašnji papa vodi u neumitne promjene, o tome da je veliki broj Hrvata – pogotovo iz Bosne – napustio svoju domovinu, i o dubokom mraku u kojem stoji adresat. Srpska Pravoslavna Crkva i njezini kraci u Bosni i Crnoj Gori, najdublji su mrak, i ne treba biti uvaženi kardinal da se to prepozna. Dovoljno je biti čovjek. 

Gdje to na svijetu svešteno lice, kao što je Husein Kavazović, odlučuje o tome ko je sigurnosno zanimljiv, a ko ne (FOTO: islamskazajednica.ba)

Baš kao što nije dovoljno biti (dobar) čovjek, a biti najviši vjerski službenik, za šta vjerujemo da jeste reis-ul-ulema Husein Kavazović. U okviru islamske zajednice, naime, trenutno traje borba da se takozvani “paradžemati”, dakle vjerske jedinice koje formalno nisu pod jurisdikcijom Islamske vjerske zajednice, stave pod njezino okrilje. U tom smislu, efendija Kavazović je otkrio dubinu ponora u kojem živimo direktno se uključivši u pitanja sigurnosti, što bi, od Jave do Jamajke, trebala biti ingerencija države. 

Reis je, naime, rekao da će svi oni paradžemati (ćelije u kojima ima svega i svačega, a najviše potencijala za terorizam) koji se stave pod Islamsku zajednicu biti prihvaćeni kao vjernici i s njima su spremni na dijalog, a da će se onima koji to odbiju baviti Dragan Mektić, odnosno Ministarstvo sigurnosti! Gdje na svijetu svešteno lice odlučuje o tome ko je sigurnosno zanimljiv, a ko ne? Valjda samo tamo gdje su i prije svećenici radili za obavještajne službe, samo tajno. Jer, nije se promijenilo ništa: ideologija je postala religija, a njeni nosioci su visokopozicionirani demagozi. Kao i prije rata, uostalom.

A za ilustraciju kako to sve skupa izgleda, evo detalja koji govori više od svega: na Dan nezavisnosti BiH, 1. mart, u BBI Centru u Sarajevu, neformalnom centru iz kojeg vlada SDA, gdje je, između ostalog, sjedište Al- Jazeere i odakle isijava energija islamskog utjecaja na grad i društvo, radio je tržni centar Konzum. Isti onaj koji nije radio za Bajram, najveći vjerski praznik.

Da, prvi znak normalnosti bi bio da religija izađe iz politike. Ali, mi nismo te sreće. Mi smo otok nesreće sa tri palme.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com