Čudo je ta radoznalost. I nogomet. Ako se čovjeku u pedesetoj godini još uvijek ide na utakmice i to reprezentacija s kojima (barem u onom primordijalnom) smislu i nije direktno povezan, onda nešto s njim definitivno u redu. Ali, kako, ako se ima prilika – a uvijek se nađe – propustiti boj Kosova i Hrvatske, i to još u Skadru, na relativno neutralnom terenu, mitskom toponimu iz narodne pjesme čiju je gradnju spojeno ometala vila, i čija se gradnja, prema narodnoj pjesmi, mogla nastaviti tek kad jedan od braće iz kraljevske porodice žrtvuje svoju ženu u temelje grada, i to onu koja bude najbolja i donese ručak. Nakon što je uzidaju u grad, i ostave dva proreza da može gledati malo dijete i dojiti ga. 

Hja, uglavnom je brutalna ta „kosovska“ epska poezija, kao uostalom i ideologija nastala iz njenog tumačenja. A nije naivna ni albanska policija koja je već od granice iznad Ulcinja, na dan utakmice malo ozbiljnije pretresala vozila koja ulaze u Skadar iz pravca Ulcinja. 

„Good morning, stadium? Alcohol?“, malo prebiranje po stvarima i pravac Loro Boriçi, stadion kluba Vllaznia, drugi po veličini u Albaniji, odmah iza Qemal Stafe u Tirani, na koji sam ulazio kroz blato kao u Prvoj ligi Federacije BiH. Istina, stadion Loro Boriçi nije skroz takav, uklopljen je u urbani okoliš, napravljen je još 1952. godine, a renoviran je 2014. godine, nakon obećanja premijera Edija Rame. Stadion je relativno lijep i komforan, ali nelogičnosti balkanske gradnje odmah se ukažu: južna tribina je, otprilike, daleko i fizički odvojena, a između terena i nje je – beton, tako da odmah bude jasno da zidanje stadiona na Bojani uvijek nosi neko prokletstvo.

„Meni je na prvom mjestu bila Jugoslavija. Onda, kad se raspala počeo sam pratiti Albaniju, i ona mi je bila najdraža. Sad imam Kosovo, a treća mi je … malo Turska“ (FOTO: Hina)

Policija se prateći teletekst uredno sprema za događaj visokog rizika, a ja okolo tražim pripadnike Torcide koji su opet najavili prekid utakmice. Balkan je, belaj je uvijek u zraku, i kad nema nikakve potrebe za tim. E, sad dok se čovjek probije do te tribine, valja mu proći sve zamke koje je postavilo u osnovi nepotrebno prenemaganje UEFA-e s vaučerima, jer kad si već dao na pokaz osobne dokumente na internet pri kupovini vaučera za kartu, koji vrag to isto imaš raditi i na kiosku na stadionu gdje podižeš kartu, i na vratima pred policijom i redarima. 

Neopisiva gužva se odmah stvorila pred ulazom, stotinjak albanskih policajaca nije znalo kako bi obezbjedilo ulazak oko sedamsto hrvatskih navijača. Nastalo je bespotrebno naguravanje, tipično za ove prostore, u kojem se na licu mjesta provjeri izdržljivost jetre, srca i ostalih unutarnjih organa. Bude tu i provala, opsuje se i po koja mater, a u gužvu se miješa i autobus Globtoura iz Međugorja, koji je policija uredno pustila prema navijačima. S jedne strane metalna ograda, a s druge zbunjeni vozač, negdje iz Čapljine, koji nas ako stisne gas sve može pregaziti i izazvati tragediju heyselovskih razmjera. 

Počinje kiša, a intoniraju se himne. Utakmica je počela, mi stojimo kao posrani, postojano kano klisurine, stiješnjeni, a svi odmah počinju pjevati Lijepu našu. A ja razmišljam o nesretnoj sudbini Bošnjaka iz prošlih ratova, koji su skoro redovno ginuli pod tuđim zastavama. Ipak, nisam zapjevao. Dok smo se popeli na tribinu, Mandžukić je već završavao posao, bilo je 0-2, pa je utakmica izgubila rezultatsku neizvjesnost. Veliki natpis Kosovo is heart of FIFA je, vjerovatno, zahvala njihovog Saveza za prijem i omogućavanje igranja kvalifikacija, ali i konačni odgovor na velikosrpski poklič – „Kosovo je srce Srbije“. Nije više, što bi se reklo, a više i neće biti. Fajronat, što se toga tiče. 

Policija se prateći teletekst uredno sprema za događaj visokog rizika (FOTO: Lupiga.Com)

No, i kad nema Srba, uvijek postoji zajednički dušmanin. Kad je Mandžukić pospremio treću kuglu iza gola nesretnog kosovskog golmana Ujkanija, valjalo je naći novu zanimaciju. A to je tako lako, kao u pjesmi grupe Cacadou look: s naše tribine se začulo „ubij, ubij, ubij Srbina“, a cijeli je stadion oduševljeno zapljeskao tom univerzalnom modelu. 

Tip pored mene, sebi u bradu mrmlja, kao da ponavlja pjesmicu koju će izreći pred učiteljicom – „u Čapljini klaonica bila/puno Srba Neretva nosila“. Nek’ se nađe, jer mržnja, je kao i droga: nema domovinu. Ali, ima Srbe. I kad ih nema. 

Do kraja, još jedno iznenađenje: albanska policija je odlučila da ne pušta navijače u hrvatskim dresovima prije kraja utakmice, jer je već na 0-4 bilo jasno da će još dosta vode proteći dok se Kosovari ne upišu na kartu ozbiljnih ekipa, pa su ljudi stajali u čudu ispred zatvorene kapije, i počeli skidati mokre kockaste dresove. Opet prokletstvo Skadra na Bojani, reklo bi se, i opet balkanska organizacija u kojoj se simpatični pozornik, najvjerovatnije pitomac za vrijeme Envera Hoxhe nasmijao samo kad bi krenulo masovno blaćenje zajedničkog neprijatelja, kojeg su Albanci doživotno izblamirali dronom u Beogradu. 

Uvijek postoji zajednički dušmanin (FOTO: Hina)

Majstor iz Kosovske Mitrovice, u novom odijelu socijalističkog direktora, objašnjava nogometnu genezu Kosovara – „Meni je na prvom mjestu bila Jugoslavija. Onda, kad se raspala počeo sam pratiti Albaniju, i ona mi je bila najdraža. Sad imam Kosovo, a treća mi je … malo Turska“. Kao u vicu o Muji i Japancu, sad mu je Turska na trećem mjestu, ali razvijaće se to, nema sumnje. 

Kad je onomad Ćiro Blažević, sredinom osamdesetih preuzeo Prištinu, napravio je od njih stabilnog prvoligaša, i podigao euforiju dotle da su bili najglasniji i najfrenetičniji u bivšoj Jugoslaviji. Za taj posao u UEFA-i, trebaće im izgleda isto toliko kao i u Jugoslaviji – tridesetak godina. Ili je bolje, da dok još može na noge, angažuju – Ćiru. Jer, što bi rekao Elvis J. Kurtović – s ovakvim ponašanjem nikad neće stići u Evropu. 

A i Evropa, ni to nije neka pljačka. To se najbolje vidi sa tvrđave Rozafa iznad Skadra, gdje Bojana kreće prema moru, a legende se prenose s koljena na koljeno, u autobusima pospanih navijača koji kreću prema Čapljini, Čitluku, Međugorju… Čapljina je, eto, srce Kosova. Ko zna ko je njima na trećem mjestu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com