Kad će se jednom, s nekim realnim vremenskim i društvenim odmakom, daleko od bilo kakve vrste emocionalnosti, praviti historiografski i umjetnički osvrti na sudbinu Neleta Karajlića, neće biti teško ustvrditi kako se radilo o duboko tragičnom liku. Liku kojeg je prvenstveno obilježila činjenica da je opjevao i snimio Sarajevo osamdesetih godina, da ga je zahvaljujući takvoj vlastitoj ulozi u punom smislu simbolizirao, te da je na kraju ostao bez vlastitog grada.

Daleko od toga da dobrim dijelom nije sam zaslužan za takav razvoj događaja, ponajprije zbog dosta toga izrečenog od početka rata do danas, no stoji činjenica da je onako ostrašćena reakcija na njegov nedavni posjet Sarajevu bila posve promašena i kontraproduktivna. Sve navedeno u najboljoj se mjeri moglo uočiti u intervjuu kojeg je Karajlić dao novinarki Olji Bećković u posljednjem broju NIN-a, koji je tematizirao dvadesetu godišnjicu potpisivanja Daytonskog sporazuma.

Iako je cijeli taj tematski broj pun zanimljivih detalja, poput izjave notornog Momira Bulatovića o tome da nitko ne bi mogao obraniti egzistenciju Republike Srpske da se u času pregovora znalo za prave dimenzije genocida u Srebrenici, intervju s Neletom je predstavljen kao ključni moment broja. Što on u neku ruku i jeste bio, proizvevši efekt kojeg zasigurno nisu željeli, ni Bećkovićeva, ni Nele, a čega sasvim sigurno nisu ni svjesni. Cijeli je taj razgovor, naime, ogolio činjenicu do koje je mjere Nele intelektualno dekonstruirao nekadašnjeg sebe.

Unatoč činjenici da s ovakvim zaključkom ne otkrivamo ništa novo, budući da je većina njegovih medijskih istupa posljednjih godina, jednako kao i autobiografska knjiga „Fajront u Sarajevu“, gotovo tipski ista. Uvijek tu ima zanimljivih detalja, iskrica nekadašnjeg duha, neumjerene megalomanije te maloumnog nacionalizma. Ono što ovaj intervju iz svega toga izdvaja odnosi se na retoriku koju on ovdje koristi. Sve je tu prepuno ideologije krvi i tla, zahvaljujući čemu čovjek nakon čitanja razgovora ponajprije osjeća tugu zbog toga što se dogodilo tom čovjeku.

Posve je izvjesno kako bi nekadašnji Nele temeljito ismijao ovog današnjeg, i to do razine brutalnog humora (FOTO: Natonata/Wikimedia)

Drugim riječima, prilično je teško za povjerovat kako je moguće da autentični anarhoidni buntovnik završi kao Amfilohije na amfetaminima. Da ne bismo tražili vjerovanje na riječ, poslužit ćemo se doslovnim citatima. Na novinarkino pitanje o tome kako su prošle decenije od kada je napisao pjesmu „Čejeni odlaze“, o tjeranju Srba s Kosova, te koliko je u tom svjetlu cinična ponuda Kosova da „nam čuva manastire“, Nele je rekao sljedeće: "Prije mjesec dana imao sam promociju u Gračanici i predavanje u Mitrovici. Moj nadahnuti domaćin poželi mi, nakon prelaza u Jarinju, dobrodošlicu na svetu srpsku zemlju. Moram priznati da sam te njegove svečane riječi primio sa velikom dozom cinizma i zajebancije. Valjda je i Romanija neka sveta srpska zemlja, a ne samo Gazimestan, pomislih. Međutim, kada sam ušao u Gračanicu, kada sam video Bogorodicu Ljevišku, kada sam osjetio tlo kosovsko pod nogama, nije mi bilo svejedno. Moj domaćin je imao pravo. Tamo zaista stanuje Bog. I ti naši ljudi koji žive pod posebnim pritiskom, nezabilježenih na drugim krajevima planete, posjeduju neku naročitu drskost i upornost da tu i ostanu.".

Već u sljedećem pitanju o nezavisnom Kosovu, Nele zaključuje sljedeće: "Pa i te daleke 1389. su nas otjerali odatle i preuzeli brigu o našim manastirima. Nisu znali što će s tom ljepotom pa su kopali našim svecima oči. I šta se dogodilo? Nakon što su im iskopali oči, svecima je pogled postao prodorniji. Bolje za njih da ih nisu ni dirali.".

Ne bi ovdje bilo problem iskreno religijsko uvjerenje, kad bi o njemu bilo riječ. Jednako kao što bi posve promašeno zvučale riječi nekog hrvatskog autora o „Hrvatskom kraljevskom gradu Kninu“ i svetom tlu na Duvanjskom polju na kojem se krunio kralj Tomislav. Isto tako, nema nikakve dvojbe da nakon svega što se na tom prostoru desilo preostala srpska manjina na Kosovu doista živi tešku stvarnost. No ovdje može biti riječi samo o dvije stvari. Ili se Nele stvarno uživio u mesijansku ulogu čovjeka kojeg bi narod trebao slijediti, ili je riječ o prozirnom povlađivanju najprizemnijem nacionalističkom diskursu i suludim povijesnim mitovima koji su producirali i produciraju potpunu iracionalnost te u krajnjoj liniji i ratne zločine.

Što god od navedenog bilo istina, a čini se opravdanim tipovati na drugu mogućnost, posve je izvjesno kako bi nekadašnji Nele temeljito ismijao ovog današnjeg. I to do razine brutalnog humora. Pojednostavljeno govoreći, retorika koja govori o svetom tlu, koja koristi kategorije mi i oni za događaje od prije šest i pol stoljeća i koja u podtekstu zaziva zlopamćenje i nekakvo povijesno izravnavanje računa, i to nakon svih ratnih iskustava do kojih je takva logika dovela, primitivnija je od ičega protiv čega je novi primitivizam ustao i što je tako dobro sveo na vlastitu mjeru.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube