Ministar zdravstva Milan Kujundžić prvo je najavio da će u izradu novog tzv. Zakona o abortusu biti uključena i Katolička crkva, a zatim ekspresno korigirao takvu izjavu, objasnivši da će predstavnici Crkve samo sudjelovati u javnoj raspravi, kao i svi ostali zainteresirani. Gaf ministra je razumljiv, uzmemo li u obzir da su živci Kaptola tanki nakon netom izgubljene bitke oko ratifikacije Istanbulske konvencije i da ih Vlada želi umiriti, kao i to da je ministar ranije dokazao zavidnu dozu političke nepismenosti koja može dovesti do ovakvih ispada. Zbog onoga što slijedi, a to je konačna izmjena Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine, nije se loše podsjetiti da se oko ovog pitanja godinama vrte i neki teže rješivi problemi od ministrove političke nepismenosti.

Stalno čujemo, ako ne drukčije, a onda po tramvajima, kako malne svekoliko ženskinje, od curica do starica, svaki čas izvaljuju pogrde na račun - kurca! Dakle, nemojmo biti fanatični ženski šovinisti pa pronositi strah da se isključivo kolokvijalnom upotrebom ženskog organa može "prikazati sav apsurd situacije" (cit. iz 24 sata, Magazin Express, 9. ožujak ove godine). Zar nismo čuli koliko je taj jadni kurac objektom sprdnje i vrijeđanja ("Ajde u kurac", "Ne vrijediš ni za kurac", "Sve je otišlo u kurac"... itd., itsl.) ali još se nije našao neki muškarac konceptualist da nam to predoči i da budemo - ravnopravni u kolokvijalnom bljezgarenju. Samo još nešto, zar nije najgora psovka koja se može čuti za nekoga, naime, da je "GLUP KO KURAC"?! E, ovdje bi se trebalo malo zamisliti je li ovo pogrda ili kompliment?

Sada razumijem sve one tetke, babe i stričeve koji neumoljivom upornosti pričaju o kojekakvim uporabnim predmetima i oblicima života koji su mi se uvijek činili vampirski retrogradni i odbojni. Sada i ja, vjerojatno, pripadam tome svijetu vampirizma, uz, naravno, uvjerenje da još uvijek nisam onako jednolična i dosadna kao moji preci. Ali ima vremena, koliko godina življenja tek treba proteći u sisanju, cijeđenju soka iz onoga što je već odavno za nama. Moguće je da čovjek, u međuvremenu, iz nedostatka materije prirodno počinje mnoge stvari i izmišljati. Ispadanje iz tijeka vremena može biti poticajno za maštu, a netko, osim nas samih dakako, može na toj nečasnoj radnji laži i profitirati. No tko nas na koncu, u svijetu kakav jest, pita za laž ili istinu, kada laž gotovo da ima svoj apsolutni suverenitet, uvjerljivu prevagu? Treba se, dakle, miriti sa nestajanjem, kada i onako nema nikoga tko bi se protiv njega mogao pobuniti.

Vest o nesvakidašnjem gafu, da je jedan državni vrtić u Novom Sadu poneo ime - “Čarobni breg”, isto koje nosi i slavna knjiga Tomasa Mana o bolesnoj Evropi toga vremena, nije doživela naročitu slavu, već je - utisak je - primljena nekako sa poslovičnom sveznadarskom skepsom i pitanjem koje visi u vazduhu, a koje glasi: “Pa, šta, u čemu je problem, nije valjda da Tomas Man ima tapiju na Čarobni breg?” Pa, jebi ga, kako da vam kažem, problem je prilično veliki, čak tragičan. Jer, ukoliko u Predškolskoj ustanovi “Radosno detinjstvo” ne postoji baš niko ko bi domišljatim autorima naziva novog vrtića skrenuo pažnju da ime možda baš i nije prikladno za jedno obdanište, šta možemo iz toga zaključiti? Pa jednostavno, što bi onomad rekao Rambo Amadeus: “Ostala je samo fukara i raja i mi s njima na belome lebu”. Jer ovo nedoba traje već 30 godina, čisto da se podsetimo. I, što bi rekle pametne glave, takvo nedoba iz ljudi izvlači sve najgore.

Ljudi sakupljeni u savjetodavnim tijelima člana Predsjedništva, nacionalnim mahmurlukom opijeni pisci, pjevači i slikari koji učestvuju u reality showovima i ne mogu voljeti Orhana Pamuka, jer je njima njihov format nedostižan – „a i ko bi ćit'o, ba sve to, kad mu svaka knjiga 700 strana, ko je on, ba. I šta (meko š) je on ućinio za Sarajevo, da mu se ta nagrada da(dne)?“ Od počasti smo, dakle, daleko dogurali. Sljedeća instanca bi mogla biti da kad neko, kakvim poslom ili onako, zaluta u Sarajevo, da ga se na brzinu skolesa, uslika i uvali mu se priznanje počasnog građanina. Jer, toliko je sujeta koje treba zadovoljiti, a čaršija – mala. I još skoro prepolovljena u odnosu na prije rata. Ogrubjeli od mržnje, umorni od siromaštva, bolesni od zavisti, živimo u najgorem Sarajevu, od svih koje pamtim. Ovo je društvo kojem o finansiranju u kulturi odlučuju pjevači i glumci, katkad i socijalni radnici, u kojoj književno arbitriraju netalentirani prigradski pokušaji agrarnih rokera, a oko privatnih poruka se vode „važne društvene polemike“.

Umjesto o slavi i glamuru ovog vašara mundijalne taštine, o hektolitrima viskija i šampanjca koji teku njegovim kristalnim dvoranama, mi ćemo reći koju riječ o jednom glumcu, koji je dobitnik najveće festivalske nagrade, a umro je na samom početku ovogodišnjeg festivala. Nazif Mujić, dobitnik Srebrenog medvjeda u Berlinu 2013. godine. Rođen je i živio daleko od filmskog svijeta. Njegova ciganska sudbina, političkim rječnikom kazano, “diskriminacija Roma u Europi”, bila je kurentna tema kako za filmske producente, tako i za evropske političare. On, naime, ništa nije glumio – spontano kazivao je kakve mu se nevjerojatne stvari događaju u borbi za golo preživljavanje i nagrada nije mogla izostati. Pet minuta planetarne filmske slave, međutim, Mujiću nije riješilo problem. Čim se s berlinskog crvenog tepiha vratio u Lukavac nevolje su se nastavile. Nazif Mujić ući će u legendu i povijest kao zaštitni znak balkanske filmske umjetnosti. Za sve što smo postigli u svijetu filma dužni smo Romima.

Kad su postavljeni temelji Republike Hrvatske, politički akteri zamislili su je kao zarobljenu državu, u kojoj će se zakoni i svi bitni državni propisi donositi prema njihovim partikularnim interesima ili specifičnim interesima njihovih donatora, prijatelja, rodbine i kumova. To je do danas, zasigurno, najdosljednije provođeni dio projekta stvaranja nacionalne države. Dalija Orešković nije se dala impresionirati dobro plaćenom foteljom, nije pokazivala zahvalnost političarima i strankama koje su je izabrale, iz svih njezinih poteza bilo je jasno da ona svoju dužnost shvaća kao poziciju na kojoj se služi građanima i općem dobru. Budući da ljudi poput nje ne mogu malome srediti upis na faks ili posao, da ne mogu namještati natječaje za rodijake, to što ih se miče po onoj ustaškog ministra vanjskih poslova Mile Budaka "Ili se pokloni, ili se ukloni" posve je ovom narodu nevažno jer njegovo političko pamćenje seže do posljednjeg pročitanog posta na Fejsu.

Sve prolazi, samo smeće trajno jeste! Nitko se nije zapitao i problematizirao kako je moguće ravnodušno prijeći preko činjenice da neke špijunske službe u Korumpiranoj našoj imaju crne fondove za plaćanje/honoriranje doušnika. Čemu doušnici u vrijeme sveopće hajke na Jugo.&Hrv. UDB-u (koja se zasnivala na doušništvu)? Hoće li naši doušnici propjevati o VSOA-i, kao što su komunisti pjevali o UDB-i? Vraga hoće, jer su i porijeklo i namjena novčanih sredstava za njihove plaće/honorare naprosto zamračeni. Uništena je sva dokumentacija o toj pljački novca „za specijalne namjene“, premda je riječ o „proračunskom novcu“, namijenjenu „plaćanju raznih operativnih zadaća i akcija“, pa se time i crnilom prelazi preko riječi doušništva. „Brižna majka“, naime, Neprozirna naša pobrinula se za svoju djecu. Generali su dobili po prstima, kad ih se zateklo u državnoj kasi, a jadni su doušnici bačeni na cestu.

Unatoč višegodišnjem globalnom bombardiranju istim porukama, procijepljenost nigdje ne raste. Stoga je možda zadnji čas da se svi zapitamo uklapa li ova se komunikacijska matrica u definiciju ludila kao neprestanog ponavljanja jedne te iste stvari, uz očekivanje drugačijih rezultata. U istraživačkim radovima koji se bave problematikom cijepljenja, zauzimanje scijentističke busije iz koje se puca po „neobrazovanim glupanima“ i/ili ih se nastoji privući na mamac scijentizma i racionalnosti, odavno je prepoznato kao neučinkovito i zastarjelo. Neshvatljiva je ideja da ćemo riješiti neki problem, iako uopće ne poznajemo njegovu povijest, a uzroci se uče iz interakcija na društvenim mrežama i masovnim medijima. Šanse da se u Hrvatskoj i Srbiji dogodi promjena paradigme ravne su nuli. U obje zemlje je razina nasilja u javnoj komunikaciji alarmanta, a sugovornici se ne demantiraju, nego eliminiraju uz prijetnju fizičke eliminacije.

Najlakše bi bilo „malom“, 216 centimetara visokom Alenu Omiću, rođenom 1992. godine, poručiti: „Pa, dobro, mladiću šta si očekivao, da te sljedbenici Arkana i obožavatelji Ratka Mladića dočekaju kao heroja?“ – ali ni to nije tako jednostavno. Iako čovjek ne zna kad ga obuzima veća jeza i gađenje - kad na košarkaškoj utakmici iste te Crvene zvezde vidi ćelave, nabildane idiote, gole do pasa kako urlaju, ili kad gleda četničku ikonografiju Partizanovaca u kojoj dominiraju mrtvačke glave i prekrižene kosti. Gusti mrak. S blagim nijansama. No, s druge strane, valja nešto i priznati. Izgleda da je većina u dvorani Aleksandar Nikolić prezrela Delije i njihov transparent te da su na kraju i Crvena zvezda i njeno novo pojačanje, Omić - pobijedili. Iako se s tim stvarima nikad ne zna, jer dovoljna je grupa idiota da upropasti cijelu stvar.